Prvi broj u kuću je donio stari naravno, uz usputnu opasku kako većinu imena "zna iz Nina" – "to su Grizeljevi" – preporuka što je, bez potrebe daljeg objašnjavanja, po sebi bila garancija. Pogotovo u onoj konfuznoj, sve ubrzanijoj i nesigurnijoj drugoj polovini 1990. godine. Pa dobro, ajde da vidimo šta će biti "to Vreme", što se lako i brzo složilo s uobičajenom kućnom papirnom gomilom: onom časopisnom – Startom, Danasom, rečenim Ninom, Dugom, Mladinom, sarajevskim Svijetom, donedavno i Poletom, Studentskim listom, Okom, NON-om – tako i dnevnom – Vjesnikom (nikad Večernjim listom! – njega bih tu i tamo jedino ja uzimao jer je već dan poslije koncerata donosio recenzije u gradskoj rubrici), pa od nekog doba i trajno misterioznom Politikom, riječkim Novim listom i obaveznom Nedjeljnom Dalmacijom, a što je sve zajedno ("bez diskriminacije") žedno čitala naša mala zajednica dugogodišnjih ovisnika o štampi.

No, prva prava asocijacija na novi beogradski časopis starog imena, nesvjesno zapamćena i, vidjet će se ubrzo, upozoravajuća, iz iste je jeseni, posljednje u miru. Sjedio sam u kancelariji zagrebačkog OTV-a – prve (nakratko, dakako) nezavisne televizije, kad je ušao direktor – lukavi, cinični čovječuljak što se ispilio kao bivši kadar nestalog SSO-a – i bez pitanja sa stola uzeo broj Vremena što sam ga donio sobom. Prelistao ga je grubo, s nipodištavanjem, i bacio ga nemarno nazad. Pogledao je svoga zamjenika, moga tadašnjeg prijatelja, i nacereno, posprdno naglasivši, razvukao: "Vreeeme." Tada sam prvi put primijetio nešto. Upravo odlazeći "komunisti", u suočenju s neprijateljskim medijima, uglavnom bi se mrštili, gledali zabrinuto ili pak s mržnjom; poneki bi, skandaliziran, i problijedio. Ali u pogledu im je uvijek bila uočljiva neka zabrinutost: ti su se autoritarci starog kova zapravo plašili ideja i zato je u njih znalo biti i respekta prema protivniku. Kod malešnog televizijskog Rišeljea iz Dubrave naprotiv, prvi sam put vidio kako to izgleda kad se skučenost, ideološka i karakterna pokvarenost i inferiornost oholo podsmiju nečemu boljem, širem i ljudskijem od sebe. Tako, ni godinu kasnije, od radosne, duhovite i svježe televizije nastao je mračni medij koji je, služeći ideološkom monstru, u svoj studio dovodio najopskurnije pojave nove zemlje – i one što ih čak ni državna "dalekovidnica" nije htjela.

To ću sve pak saznati sa zakašnjenjem, dok sljedećih godina ponekad budem odlazio metroom do Trga Barberini gdje su se na golemom kiosku mogli dobiti sedam dana star Večernji list (je li to bila osveta za negdašnje nečitanje i prezir?) i Politika – i jedno i drugo jedva prepoznatljivo. (I po toliki put javi mi se opet da ponovim istu stvar, makar do tupila: tko ne pamti predinternetsko vrijeme – ne zna što je izolacija.) Kasnije, susrećući sve veći krug bivših zemljaka, kod nekog sam Beograđanina našao primjerak Vremena. Čitao sam ga kao omamljen, ne razumijevajući pola od onoga što čitam. I onda, uz TV rubriku Pere Lukovića, neko se izgubljeno svjetalce iznutra ponovo upalilo: nešto se vratilo k sebi, ponovo probuđeno – smijao sam se tako glasno i od srca da sam probudio neke naše momke koji su poslije noćne smjene u restoranu spavali u iznajmljenoj sirotinjskoj sobi pored.

Možda se krivo sjećam, možda i učitavajući jednu suviše bremenitu simboliku, ali mi se čini da je prvi broj Vremena koji sam ugledao na slobodnoj teritoriji Kraljevine Nizozemske bio onaj s Mostom na naslovnici, opet u jesen, groznu, ‘93, u dane kad su bez izuzetka sve svjetske i nacionalne naslovne stranice imale fotografiju elegantnog kamenog luka koji je upravo nestao zauvijek u Neretvi.

Ne, ipak će biti malo kasnije, koji mjesec, kad je Vreme stiglo na harlemski kolodvor, uglavljeno – unatoč muljavom jeftinom otisku i često jedva vidljivim fotografijama – kao nešto čisto i lijepo među maskirnim zaglavljima Globusa, neshvatljivim frankfurtskim Vestima i ostalim tiskovinama "o’zdo", predugo kupovanim iz žeđi za svojim jezikom i u nadi da će se u tom papirnom očaju ponekad pronaći nešto ljudsko i dobro. Sad je napokon i to moglo. Feral je dolazio poštom malo ranije – Vreme mi je od tada čuvala prodavačica na stanici. To je bio istinski ritual, baš vr(ij)eme uživanja: kupiš broj ponedjeljkom, sjedneš u lokalni vlak za Amsterdam, zapališ cigaretu u kupeu i pročitaš što se dade u tih kratkih petnaest minuta između dva grada. I tako godinama. Vreme više ne dolazi u ovdašnje novinarnice, a u vlakovima je odavno zabranjeno pušenje.

Ma ne, nije drama nikakva. Suradnicima časopis sada stiže poštom. Skinem solidnu prozirnu plastiku u koju je upakirano, otvorim ga i – evo nas – tu smo oboje.

Đorđe Matić