Novi film Kventina Tarantina – Podlih osam:
Niko ne valja

U novom (osmom po redu) filmu Kventina Tarantina pod naslovom Podlih osam nema pozitivnih junaka. Njegovi protagonisti kao da dokazuju istinitost onog čuvenog distiha engleskog pesnika V.H. Odna prema kome "javnost zna ono šta svako dete uči u školi, da onaj ko žrtva zla je bio, posle zlo činiti voli"

Osmi film Kventina Tarantina zove se Podlih osam. Prije nego se na bioskopskom platnu pojavi naslov filma, producenti obavještavaju gledaoce da će gledati osmi po redu Tarantinov film. Nije to obavještenje nepotrebno. "Tarantinov film" je zapravo posebna žanrovska odrednica, a teško da je slučajno da on ubacuje osmicu u naslov baš svog osmog filma. Ta igrica nije besmislena. Svaki Tarantinov film je cjelovit koncept od samog početka. Kao što se Bil iz onoga naslova zvao Bil (i) zato jer se to rimuje sa Kill, tako je i broj podlih takav i zbog rednog broja filma. Ništa se, naime, pretjerano promijenilo ne bi ni da ih je sedam ili devet. Našeg gledaoca osmica iz naslova može da podsjeti na Osmog putnika, ali to je, naravno, samo lokalna asocijacija. Klasik Ridlija Skota se u originalu zove Alien, ne Eighth Passenger. Dok uz sanjivu muziku Enija Morikonea pratimo imena glumaca i prepoznajemo već dobro poznata imena Tarantinovih favorita (Semjuel L. Džekson, Kurt Rasel, Tim Rot, Majkl Madsen...), razmišljam o tome kako su za moju generaciju upravo Tarantinovi filmovi ključna bioskopska kulisa posljednje dvije decenije i filmski opus preko koga najlakše pratimo sopstveno starenje.

KAO TEATAR: Čudesan je niz dosadašnjih Tarantinovih filmova; Ulični psi (iz 1992. godine) su nesumnjivi savremeni klasik. Neko je, možda upravo Kristofer Klark, političku situaciju pred početak Prvog svjetskog rata duhovito uporedio sa posljednjim scenama ovog filma. Petparačke priče su bile i službena potvrda Tarantinove filmske genijalnosti. Tarantinova (zasad jedina) kanska Zlatna palma pripala mu je 1994. godine upravo za ovaj film. (Istu nagradu godinu dana ranije osvaja Džejn Kampion, a godinu dana kasnije Emir Kusturica.) Uslijedili su Džeki Braun, pa dupli Kill Bill, Otporan na smrt, Prokletnici te Đangova osveta. Od svih ovih filmova jedino se možda Otporan na smrt ne može nazvati majstorskim. Kad bi se sudilo po prosječnoj ocjeni kritičara, Podlih osam bi trebalo da spada među slabije Tarantinove filmove. Kritičari, međutim, često pojma nemaju. Ovo je jedan od dva-tri najbolja Tarantinova filma, a ne bi pogrešno bilo ni proglasiti ga the najboljim. Kamerniji, ozbiljniji, pa na izvjestan način i zahtjevniji od svih njegovih filmova nakon Džeki Braun, ovo je film koji je Tarantinova demonstracija sile, u više nego jednom smislu. Formalno podijeljen u poglavlja, sa hronološkom naracijom uz jedan važan izuzetak, dramaturški savršeno upakovan, sa efektnim naratorskim t(r)ikovima, ovo je film koji traži više od jednog gledanja. Poštujući aristotelovska jedinstva vremena, mjesta i radnje, film je postavljen skoro kao pozorišna predstava pa već ima govorkanja o teatarskoj adaptaciji.

MRTAV ILI ŽIV: Kao i Đangova osveta, Podlih osam započinje susretom glavnih junaka. U Đangovoj osveti susret se zbiva u šumi, po mraku. Na početku Podlih osam je dan, a kočija nasred puta u nekoj zimskoj nedođiji nailazi na putnika namjernika. On je major Markus Voren (Džekson) – lovac na glave koji sa sobom nosi morbidan prtljag, leševe kriminalaca uz čije likove na potjernicama stoji da se traže mrtvi ili živi. On ide prema gradu s planom da svoj plijen unovči. U kočiji je drugi lovac na glave – Džon Rut (Rasel) i njegova zarobljenica Dejzi Domergi (Dženifer Džejson Li). I on ide prema gradu s namjerom da svoj plijen unovči, samo što je za njega pitanje principa da plijen koji preda bude živ. I dželat mora da radi svoj posao, tako razmišlja Džon Rut. Major Voren neće biti jedini putnik na koga će da naiđe kočija prije nego stigne do Minine pozamanterije gdje putnici planiraju da se sklone od nadolazeće sniježne oluje i odmore se malo prije nego nastave put prema gradu. Tri četvrtine filma dešavaju se u pozamanteriji, kao na pozornici. Svi glumci, ne samo oni već pomenuti – briljiraju. Dženifer Džejson Li je zasluženo nominovana za Oskara za najbolju sporednu ulogu, a red bi bio da nagradu i dobije. Nominacije su, međutim, zasigurno zaslužili i Rasel i Džekson, ne samo u kontekstu kontroverzi oko oskarovskog rasizma, dodajmo u kontekstu potonjeg.

Kako to kod Tarantina uglavnom i biva, radnja se uglavnom svodi na dijaloge i nasilje. Ali kakvi su to dijalozi! Nema u savremenom američkom filmu boljeg majstora dijaloga od Kventina Tarantina. Ti dijalozi gledaočevu pažnju love uspješnije nego što ijedan lovac lovi ucijenjene glave. Kad je o nasilju riječ, ono je kod Tarantina ponovo barokno pretjerano, odmaknuto od realnosti te često – kao i u Đangovoj osveti – više podsjeća na balet ili operu negoli na dokumentarac.

ZLO: Ono što je, međutim, drukčije u odnosu na Đangovu osvetu, a i većinu Tarantinovih filmova, jest to što se u Podlih osam gledalac teško može identifikovati sa bilo kim.

Protagonisti ovog filma su zaista antijunaci. Oni su zaista podli, odnosno – što je vjernije naslovu originala – puni mržnje, kraće rečeno, oni su zli. Kao u varijaciji na onaj čuveni stih Vistana Hjua Odna, gledalac zna ono što svako dijete uči u školi da onaj ko žrtva je zla, poslije zlo činiti voli. Za razliku od većine recentnih Tarantinovih filmova, ovdje nema ni traga hepienda, mada ima tragova neke čudne katarze. Ako je Đangova osveta donekle bila i "oda (muškom) prijateljstvu", u Podlih osam postoji na samom kraju i neka vrsta apoteoze (prijateljskoj) lojalnosti. Njen pečat je (apokrifno) pismo koje je majoru Vorenu uputio Abraham Linkoln. Postoji detalj u tom pismu koji – kako bi u drugom kontekstu rekao Henri Miler – cijelu stvar čini psihološki stvarnom. U kontekstu ovog filma, cijelo to pismo je detalj koji ovaj film, maestralnog scenarija, vrhunske i sugestivne muzike te izvrsne glume, nepovratno čini velikim umjetničkim djelom, kraće rečeno remek-djelom.

Muharem Bazdulj