Intervju – Dejan Jović, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti:
»O lijepa, o draga, o slatka slobodo«

Vlast u Hrvatskoj će namerno da proizvodi anarhiju i haos jer se u takvim okolnostima najbolje stvara strah, a proizvodnja straha je stari zanat koji je HDZ ispekao u onim godinama u koje žele da vrate Hrvatsku – u devedesete. Hrvatsku od ekstremnog nacionalizma pre svega čuva javna scena, mnogi odvažni ljudi koji se ne daju uplašiti i koji hrabro decenijama govore protiv rata, zla i mržnje. Takvih ljudi nema malo, a njihov je stvaralački opus impresivan

Dejan Jović, redovni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, jedan je od onih pametnih koji je najprije otišao u "cijeli svijet" (doktorirao je na Londonskoj školi ekonomije 1999), a onda se vratio u Hrvatsku, gdje na matičnom fakultetu – uz sve druge obaveze, pa i one na škotskom Sveučilištu Stirling – predaje međunarodne odnose, vanjsku politiku, a među ostalim se bavi i raspadom bivše Jugoslavije...

Nije ga ni politika mimoišla, bavila se ona njime i on njome, od davnih novinarskih početaka u zagrebačkom "Poletu" do smjene sa funkcije glavnog analitičara u kabinetu bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, kojem se nije svidjela Jovićeva (potkrijepljena činjenicama) tvrdnja da referendum o hrvatskoj nezavisnosti nije bio održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Poslije toga, pristao je – i danas jest – da bude član Vijeća srpske nacionalne manjine u gradu Zagrebu, pa je na društvenim mrežama poručio: "Ovi koji nam prijete i koji smatraju da smo opasnost za Hrvatsku i da smo ‘sigurnosni problem’ žele da nas nema. Njima smeta i 300 Jugoslavena, a kamoli 4,5 posto Srba. Smetat će im i imigranti, smetaju im i ‘komunisti’, smetaju im svi koji nisu bili branitelji i koji ne ponavljaju papagajski njihove mitove. Tome se želim suprotstaviti koliko mogu."

Proročke riječi izrekao je u maju prošle godine, kao i ovo: "Demokracija nije za neke druge, nego za sve nas. Ako je ne uzmemo u svoje ruke, ostaje nam samo da kukamo i trpimo, a za to ćemo biti i sami odgovorni."

"VREME": Hrvatska je dobila novu vladu i premijera Tihomira Oreškovića, donedavno nepoznatog javnosti, kao rezultat dogovora HDZ a i koalicije Most. Odmah su se pojavile i afere: za ministra branitelja izabrana je osoba koja bi se bavila registrom izdajnika Hrvatske, za ministra kulture osoba kojoj je antifašizam samo floskula...

DEJAN JOVIĆ: Ta vlada je, s jedne strane, došla na vlast potpuno nepripremljena, bez programa, s javnosti nepoznatim premijerom za kojeg nitko nije glasao na izborima i kojemu su dali tri sata da prihvati biti premijer. Prvi dani pokazuju da postoje ozbiljne razlike unutar vladajuće koalicije. Imaju malu većinu, vrlo krhku, a i pitanje je kako će se dalje razvijati situacija u Mostu.

S druge strane, vodeći ljudi u HDZ u su se dugo spremali za vlast i imaju potpuno jasnu ideju što žele. A to je – konzervativna revolucija, utemeljena na mitu o "Domovinskom ratu", te obnovi nacionalističkih vrijednosti za koje, možda i s razlogom, smatraju da su "ugrožene" liberalizacijom i pluralizacijom hrvatske politike. Zato tako panično govore o potrebi za jedinstvom i traže zabrane i intervencije u ideološkoj sferi. Naročito su zabrinuti za novu generaciju, koja ne pamti ni rat, niti Jugoslaviju, i koja ide svojim putem, u drugom smjeru. Cijeli njihov projekt neodvojiv je od stalnog reproduciranja mita o tom ratu. Oni jednostavno ne dozvoljavaju da se od rata odmaknemo jer je rat temelj svih njihovih uspjeha. Tvrde da su "branitelji" stvorili Hrvatsku, a ako netko nešto stvori, onda se prema tome što stvori ponaša kao Stvoritelj, i to sa velikim S. Iz toga proizlazi ideja o braniteljima kao jedinim pravim Hrvatima, koji su stoga iznad i izvan zakona i uobičajenih pravila. Oni koji nisu bili branitelji su izdajnici, Jugoslaveni, četnici ili Srbi (što je za njih jedno te isto), komunisti ili jednostavno "oni koji Hrvatsku nisu htjeli".

U ovom kontekstu ne iznenađuje, dakle, da su upravo dvojica HDZ ovih ministara iz ta dva resora: braniteljstva i kulture – Mijo Crnoja i Zlatko Hasanbegović – ne samo davali izjave koje spominjete, nego su im i prvi potezi, na primjer primopredaja ovlasti u Ministarstvu branitelja i odluka da se promijeni vijeće zaduženo za financiranje neprofitnih medija, bili na tragu ideologije Tomislava Karamarka. A ona je izrečena u njegovoj rečenici – kad mi dođemo na vlast, svatko će moći privatno govoriti i misliti što hoće, ali u javnosti ne. Pitanje je, međutim, hoće li biti u stanju provesti taj niz zabrana koje su najavljivali, jer – kažem – niti iza sebe imaju veliku podršku birača, niti sami upravljaju Hrvatskom, niti su iskusni u politici.

Koji će biti prvi potezi nove vlade po ovim pitanjima? Koji je njihov cilj?

Oni će, prije svega, pokušati razbiti bilo kakvu opoziciju jer bez toga neće moći postići što žele. Probat će to napraviti u jednom blitzkriegu, u prvih šest mjeseci ili godinu dana, dok je SDP u previranjima i dok su im njihovi birači još koliko-toliko vjerni. Možda to i uspiju kad se radi o SDP u, ali prava opozicija nacionalizmu u Hrvatskoj nije nikad bila ni primarno, ni isključivo u SDP u. Ono što Hrvatsku čuva od ekstremnog nacionalizma je njena javna scena, mnogi odvažni ljudi koji se ne daju uplašiti i koji hrabro desetljećima govore protiv rata, zla i mržnje. Takvih ljudi nema malo, a njihov je stvaralački opus impresivan.

Ministar Hasanbegović i potpredsjednik-zamjenik Karamarko to znaju, pa pokušavaju udariti prije svega na intelektualce, slobodnomisleću "Drugu Hrvatsku". Zato je taj resor, uz resor obrane, odnosno "domovinske sigurnosti", doista od ključne važnosti za uspjeh njihova projekta. Iz njega će se intervenirati i na televiziju i radio, iz njega će se reducirati novac za knjige i časopise, za portale i intelektualne festivale koji pokazuju da "Druga Hrvatska" postoji.

Kako ocjenjujete atmosferu u Hrvatskoj? Predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća Milorad Pupovac nije djelovao optimistično prije nekoliko dana u Beogradu, a i ovdašnja javnost je bila prilično zgrožena – da li samo – desničarskim demonstracijama povodom trodnevne zabrane rada Televiziji Z1.

Atmosfera je s jedne strane anarhična i kaotična jer se ne zna tko zapravo upravlja vladom: nominalni premijer Orešković, prvi potpredsjednik s ovlastima zamjenika – Tomislav Karamarko, ili Božo Petrov, koji ima dovoljno glasova da može u svakom trenutku izvući tepih ispod nogu ovoj dvojici. Pritom, anarhija i kaos se namjerno proizvode jer se u njima najbolje stvara strah, a proizvodnja straha je stari zanat koji je HDZ ispekao u onim godinama u koje žele vratiti Hrvatsku – u devedesete. Ako postoje anarhija i strah, ako se na ulicama skandira "Za Dom – spremni!", ako se tisuće ljudi boji za posao, ako najavljujete "dolinu suza", ako prijetite lustracijom, ako ukidate izvore financiranja neprofitnih medija, ako u desnim medijima objavljujete prijetnje i uvrede svakome tko se usudi misliti nezavisno, ako najavljujete stvaranje sistema "domovinske sigurnosti" koji – kao što predviđa jedini dio prezentacije programa vlade koji je do kraja elaboriran, a to je obrana – u sebe uključuje skoro sve segmente države i društva, onda je jasno da se iz toga može izroditi samo želja za čvrstom rukom i moćnim vladarom. A to je krajnji cilj.

Još dok je bio mandatar, novi premijer Orešković je izjavio da je još rano za ćirilicu u Vukovaru, nastavljajući retoriku koju slušamo već duže vrijeme iz redova HDZ a i sa desnice u Hrvatskoj. Istovremeno, po prvi puta se u javnosti govori o vraćanju ćirilice, prognane 1990. godine, u škole, na što se odgovara isključivo političkom "argumentacijom".

Premijer Orešković ni o čemu dosad nije rekao ništa konkretno, osim o tome da još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Odgovorio sam mu odmah pitanjem: a kad će biti vrijeme? Ako su ljudi iz Mosta uporno tri mjeseca objašnjavali da žele "jasne rokove" do kojih neke reforme moraju biti provedene, onda bih i ja volio vidjeti rok do kojeg će biti moguće provesti zakon o upotrebi ćiriličnog pisma tamo gdje ima više od 30 posto Srba. Argument da su "rane još svježe" – nije nikakav argument. Prije svega, te rane namjerno otvaraju oni koji ne dopuštaju da rat ikad završi, nego nas stalno plaše nekim "novim Domovinskim ratom". A drugo, kako to da su u Bosni i Hercegovini danas i ćirilica i latinica u ravnopravnoj upotrebi? Zar su rane tamo manje bolne? Ako su manje svježe – a to je moguće – što to govori o hrvatskoj politici u usporedbi s bosansko-hercegovačkom? Što to govori o hrvatskom društvu, u kojem je i tako broj pripadnika manjina smanjen s 22 posto, koliko ih je bilo prije rata, na devet posto sada?

Primijećeno je da u programu premijera Oreškovića uopće nisu spomenute manjine, tako niti srpska. Previd ili namjera?

Možda je i previd, a možda i namjera – tek treba vidjeti. Iako je broj Srba u Hrvatskoj danas tek jedna trećina od onoga što je bio prije rata, mnogima je i to previše, jer im je svaki pripadnik manjine – makar i jedan jedini – previše. Takav antimanjinski stav može se razumjeti samo ako se razumije logika totalitarnosti. Naime, način na koji totalitaristi gledaju na društvo je ekvivalentan načinu na koji vlasnik gleda na svoju kuću. Iako je ona njegova, sve dok u njoj ima makar i gosta, "zaštićenog stanara", a kamoli nekog tko posjeduje recimo tri posto vlasništva, on s njom ne može upravljati kao vlasnik, nego samo kao najveći posjednik. Tako totalitaristi gledaju na manjine: čak i kad su gosti, oni smetaju jer onemogućavaju apsolutnu vladavinu onih čija je, zapravo, država.

Dakle, i tih tri posto smeta – i mora otići: asimilacijom, poticanjem iseljavanja, ignoriranjem u javnosti, te, ako treba, i nasiljem. Mirni će biti tek kad više ne bude nikoga, ni jednog jedinog, tko bi već svojim postojanjem narušavao hegemonski suverenitet većine. Manjinske pozicije se, stoga, u potpunosti ignoriraju. Recimo, govori se o dramatičnom iseljavanju iz Hrvatske. Ali, nitko pritom, naravno, ne misli na masovno iseljavanje Srba iz Hrvatske u devedesetima, koje se nastavlja – u velikoj mjeri – i danas. Govori se o tome da vlada mora potaći povratak ljudi u Hrvatsku jer joj prijeti demografska katastrofa, odnosno izumiranje. Ali, da li se pod tim podrazumijeva i povratak Srba u Hrvatsku? Naravno da ne.

Iz redova nove vlasti već smo čuli i najave da bi trebalo preispitati broj srpskih zastupnika u Saboru, s obzirom na broj zastupnika dijaspore. Pritom, dijaspora koja ima pravo glasa na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj plaća poreze negdje drugdje, a Srbi – kao i ostali pripadnici manjina – poreze uplaćuju u hrvatsku kasu.

Načelno, i ja bih bio za to da slijedimo princip građanske jednakosti i da se zastupnici biraju samo na jednoj, građanskoj listi, bez posebnog predstavništva manjina ili dijaspore. Građanin je građanin, bez obzira na to da li je pripadnik većine ili manjine. O tome sam, uostalom, i pisao u jednom svom članku objavljenom još 2003. godine. Ali – a to je veliko "ali" – u ovom slučaju treba uzeti u obzir historijski kontekst. Naime, treba se pitati: a zašto manjine u Hrvatskoj, primjerice talijanska i srpska, uopće trebaju takvu posebnu zaštitu, posebne zastupnike u parlamentu, birane na posebnim listama? Odgovor je jednostavan, ali se o njemu ne govori: zato što ih više nema dovoljno da bi same mogle izabrati zastupnika na drugi način, jer nijedna od njih nije sama brojnija od pet posto, koliko je izborni prag za ulazak u parlament. A zašto je to tako? Bojim se da bi odgovor na to pitanje bio vrlo porazan za samu Hrvatsku – i to, zapravo, za obje Hrvatske, i za lijevu i za desnu.

Ljevica bi morala objasniti što se dogodilo Talijanima u Istri i Dalmaciji nakon 1945, a desnica – što se dogodilo Srbima nakon 1990. godine. O tome, uostalom, piše u svojoj novoj knjizi, Povijest poraženih Dragan Markovina. Zadrta ljevica i zadrta desnica reći će – sami su si krivi što ih više tu nema. Ne sporim da je dio krivice i na manjinama: manjinski nacionalizam može biti jednako maligan kao i većinski, nekad čak i agresivniji od većinskog. Ali, tvrditi da su Talijani i Srbi sami krivi za to što ih danas više u Hrvatskoj skoro pa i nema, to je isto kao tvrditi da je žrtva nasilja sama kriva za nasilje koje joj se dogodilo. Dakle, posebne nacionalne liste su oblik kompenzacije za zlu sudbinu koja je zatekla Talijane i Srbe u Hrvatskoj, a također i druge manjine, čiji je ukupni broj danas u Hrvatskoj više nego prepolovljen. To je, u tom smislu, moralna i povijesna dužnost Hrvatske prema njima.

Mnogi ovoj vladi ne predviđaju dugi rok trajanja. Kakav je vaš stav? Kakve zaokrete u politici i društvu očekujete, s obzirom na brojne retrogradne ideje koje smo slušali, od priča o lustraciji (koga?), "šatoraške politike", najava cenzure u javnom prostoru, pa bi se ono što nije po volji vladajućih moglo izgovarati samo "po kući"?

Teško je reći koliko će vlada trajati, jer to ovisi o brojnim nepoznanicama, od kojih su neke "nepoznate nepoznanice", da parafraziram Donalda Ramsfelda. Ali, mislim da znam što je najcrnji scenarij, odnosno što želi danas moćan dio vlade koji se okuplja oko Tomislava Karamarka, ali i oko predsjednice Grabar-Kitarović. Oni žele sekuritizaciju gotovo svih područja, a sekuritizacija je premiještanje političkih, ekonomskih, kulturnih, demografskih i svih drugih pitanja u sferu "domovinske sigurnosti". Na unutarnjem planu, žele razbiti bilo kakvu opoziciju i vladati zauvijek. U tome nisu sami – to isto žele mnogi slični pokreti i stranke, od Rusije i Turske, pa sad preko Mađarske i Poljske, do gotovo svih postjugoslavenskih zemalja, uključujući i Srbiju i Crnu Goru.

Autoritarnim liderima je jedini cilj vladanja da ostanu na vlasti zauvijek. Slutim da će – naročito ako dođe do osude Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća u Minhenu – HDZ kriminalizirati SDP, proglašavajući ih nasljednicima SKH, za kojeg će tvrditi da je kriminalna organizacija. Karamarko je već najavljivao da ovakav SDP nije nikakva socijaldemokratska, nego jugofilska organizacija, i da ga treba svesti na pet-šest posto. Kao i Tuđman, pokušat će stvoriti sam "lojalnu opoziciju", a to bi mogao postati Most. Uostalom, po čemu je Most drukčiji od HSLS a za vrijeme Dražena Budiše, koji je također bio Tuđmanov omiljeni opozicionar?

Na vanjskopolitičkom planu, Hrvatska će se uključiti u "novu Istočnu Evropu" koja liči na šestar: jedan krak od Baltika vodi prema Jadranu, a drugi prema Crnom moru. To će biti proamerička zona, koja će u SAD u tražiti alternativu za EU, i koja će biti visoko militarizirana i prilično autoritarna. To je zona neliberalne demokracije. Zapadna Evropa će probati utjecati na trendove u njoj, ali, nažalost, bojim se da neće biti prevelikih uspjeha. Posebno ako zaključi da treba tolerirati autoritarne vođe, sve dok oni sprečavaju ulazak migranata u centar Evrope. To je idealni scenarij za današnji HDZ. Da li će se ostvariti, to je drugo pitanje, koje ovisi o vrlo mnogo faktora.

SDP i Zoran Milanović su bili pod jakim kritikama cijelo vrijeme svog mandata. Kakva je vaša ocjena učinka SDP ove vlasti? I SDP a kao stranke koja se voli predstavljati kao ljevica?

Vlada SDP a je bila puna ministara sumnjivih sposobnosti, ali je ipak učinila prilično mnogo kad se radi o ljudskim i građanskim pravima. U Srbiji je bilo medija koji su Milanovića proglašavali ustašom, ali to su oni koji i inače smatraju da su svi Hrvati ustaše. Vikali su "vuk", ali pogrešno. Sad neki od njih kao da vjeruju "vuku" koji je bijelim brašnom posuo šape, pa kaže da će se odnosi sa Srbijom poboljšati. Neće, naravno. Štoviše, bit će otvorena nova neugodna pitanja, a budući da će ih otvarati Hrvatska, prema kojoj i tako postoje snažne predrasude, to će za javno mnijenje u Srbiji biti dodatno problematično, iritantno a možda i ponižavajuće.

Mislim da je, uz jasno određenje prema radikalizmu i zalaganje za manjinska prava (i to svih manjina, ne samo etničkih), Milanović imao i neke druge dobre poteze: na primjer fiskalizaciju, sređivanje registra birača, legalizaciju dozvola za nekretnine koje su dugo bile ilegalne. U pitanjima slobode i odnosa prema slobodi je najveća razlika. Slobode, naravno, nije nikad bilo dovoljno, a nema je ni sada. Na slobodi treba raditi. Milanovićeva vlada je učinila mnogo, ali ne i dovoljno po tom pitanju, jer je i sama bila zarobljenica nekih mitova i tabua. Ali, sad nam po pitanju slobode predstoji više koraka unazad, a ne unaprijed.

Uostalom, novi ministar kulture, sasvim u skladu s konzervativnim svjetonazorom, kaže da sloboda nije sama sebi svrha. No, meni je i dalje bliži Ivan Gundulić, koji je za slobodu napisao da je "dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o". Sloboda o kojoj pjeva Gundulić je "uzrok istini od naš sve slave, ures jedini od ove Dubrave. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti!" Volio bih, zapravo, da to bude hrvatska himna.

Tatjana Tagirov