Čovjek koji ne zna za mjeru Umjesto saosjećajnog obraćanja javnosti, Vučić je pogibiju otetih srpskih državljana iskoristio za samopromociju u izbornoj kampanji

piše: Filip Švarm

Postoje svi razlozi da se vjeruje kako su državni organi Srbije učinili sve što je bilo u njihovoj moći da oslobode svoje državljane, Slađanu Stanković i Jovicu Stepića, otete u Libiji 8. novembra 2015. Potpuno je razumljiva i težnja Beograda da Vašington u potpunosti razjasni okolnosti pogibije ovo dvoje talaca prilikom napada američke avijacije na bazu Islamske države u Sabarti. Međutim, nema ni jednog jedinog razloga za jeftino iskorištavanje ove tragedije u predizborne svrhe i njeno pretvaranje u tradicionalno šmirantski one man show Aleksandra Vučića.

Premijer, očito, na svakom mjestu i u svako vrijeme mora biti u centru pažnje. Nije sporno obraćanje javnosti – za razliku od mnogih njegovih konferencija za medije, ova je zaista bila potrebna. Sporno je nešto drugo, a to je isticanje vlastite presudne uloge u ama baš svemu i svačemu. Prateći tako Vučićevo izlaganje u Nemanjinoj 11, javnost je mogla steći dojam da je on bio i ključni pregovarač u slučaju otetih srpskih državljana i direktor operacije i glavni istražitelj i sve što treba. Ali, to se još može progutati kada se ima vidu njegova tehnologija vlasti. Ono što nije moguće svariti jeste izigravanje žrtve u svakoj prilici, odsustvo bilo kakvog osjećaja za mjeru, umjesnost, pristojnost.

U uvodnom izlaganju, Vučić se – onako kako on to egocentrično radi – još i držao. A onda su došli šlagvorti, odnosno pitanja režimskih novinara predvođenih urednikom „Informera". Premijer je tako konačno dočekao svojih pet minuta, to jest da svako kritičko mišljenje – uključujući i ona na društvenim mrežama – proglasi za bolesni i bezdušni napad na sebe, istraživačke i nezavisne medije za potplaćene lažove, opoziciju za jedno i drugo. Ispada, eto da on koji je uradio sve što je u ljudskoj moći i više, protiv sebe ima široku zavjeru opake i beskrupulozne kamarile spremne da iskoristi i stradanje dvoje građana Srbije samo da bi ga oblatila, vređala, ponizila. Kako da ga običan čovjek u svemu tome ne žali? Zar mu je to hvala na svemu što je uradio i što radi? Ali, neka, izbori su za dva mjeseca...

Da bude jasno: i mnogo veće i moćnije države od Srbije nerijetko nisu u stanju da rješavaju ovakve oblike terorizma; i njihovi oteti državljani ginu prilikom avionskih i udara dronova po džihadističkim bazama. No, otmica i pogibije Slađane Stanković i Jovice Stepića otvora čitav niz pitanja – od razloga za zadržavanje ambasade u Libiji preko njenih aktivnosti do postupaka da se u buduće ovako što svede na minimum. Pijetet prema žrtvama ne samo da ne isključuje kritičko mišljenje i traženje da vlast položi račune za svoje postupke, već ga i zahtijeva.

U svemu tome, najmanje od svega potrebno je ovo što radi Aleksandar Vučić. Kad toliko inzistira da je on taj što o svemu brine i za sve se pita, neka prihvati i da ga zbog svega prozivaju. Također, neka i prestane sa glumatanjem žrtve. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog Slađane Stanković i Jovice Stepića.