3.3.2016. Vive l’Europe libre! Šestog marta navršiće se tačno deset godina od smrti Frana Cetinića, novinara, prevodioca i publiciste, intelektualca dalmatinskih korena i evropskog formata

piše: Nebojša Grujičić

Evo najpre osnovnih biografskih natuknica.

Frano Cetinić, dubrovački koljenović, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a s dalmatinskim nasleđem sazrevao je i formirao se u atmosferi Korčulanske letnje škole, u periodu uspona socijalističke Jugoslavije, u onom kratkom intervalu u kome je njen jugoslovenski identitet bio neupitan pošto je na antistaljinističkom talasu jugoslovenska ideja reafirmisala svoj kulturni temelj – taj interval je trajao od Novosadskog dogovora 1954, čiji je prvi potpisnik bio Ivo Andrić, do Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967, čiji je najvažniji potpisnik bio Miroslav Krleža. Nakon gimnazije, Cetinić je u Beogradu studirao sociologiju na Filozofskom fakultetu, bio svedok i učesnik ’68, i diplomirao 1971. s temom „Društveno-politički aspekti ujedinjenja Evrope". Postdiplomske studije završava kod Alana Bezansona, zatim se zapošljava u Institutu za međunarodnu politiku u Beogradu, a sredinom osamdesetih odlazi u Pariz, gde se angažuje u jugoslovenskoj redakciji Radija Frans Internasional. Godine 1989. među osnivačima je Evropskog pokreta u Jugoslaviji, a zatim i u Hrvatskoj. Evropska ideja, čiji je bio pobornik i zagovornik, za njega je bila zapravo unapređena jugoslovenska ideja, samo lišena dogmatizma i totalitarnih okova protiv kojih se uvek bunio, a koju je trebalo realizovati kao kulturnu zajednicu slobodnih naroda i pojedinaca i socijalne pravde, dakle nešto između izvornog jugoslovenskog i De Golovog evropskog koncepta.

A onda se Jugoslavija raspala.

* * *

Pišući o desetogodišnjici pada Berlinskog zida, Cetinić je rezignirano konstatovao:

„’Kraj Historije’, ponavljali su mnogi, najavljujući dolazak ’najboljeg od svih mogućih svjetova’, a nakon što je to prvi izbrbljao i medijski eksploatirao ’mladohegelijanac’ iz Stejt Departmenta, Fransis Fukujama. Što sve nije bilo rečeno da bi se opisali događaji od prije deset godina. No, od Ode radosti, koju je pred ruševinama Berlinskog zida svirao Mstislav Rostopovič, pa do početka rata u Jugoslaviji ‒ kao početka novog evropskog košmara, povratka otpisane Historije ‒ nije prošlo ni dvije godine. Jedno od lica iz Džojsova Uliksa kaže da je Historija košmar iz kojeg pokušava da se probudi. I građani Srbije i Istočne Evrope se svakoga dana bude sa sve većom količinom mamurluka i razočaranja u nade koje su bile probuđene padom komunizma. Demokracija se prometnula u demokraturu, slobodno tržište u slobodu kleptomana, nacionalni osjećaj u paranoičnu ksenofobiju. (…) Zapad, ostavši odjednom bez protivnika, koji je bez vidna razloga napustio ring, jedno je vrijeme dizao ruke u znak pobjede, ali sve više se i sam ponaša kao grogiran bokser, ponekad kao onaj koji, željan borbe, poziva ulične prolaznike ili lokalne siledžije u ring, radi, ako ništa drugo, kondicionog treninga (…) Danas, čudnom ironijom povijesti prisustvujemo pojavljivanju niskog vodostoja, oseke svakog iole ozbiljnijeg političkog programa i ideala. Potpuni uspjeh liberalno-tržišno-demokratsko-ljudskopravaškog diskursa, upravo samom potpunošću svoga uspjeha naviješta novo ’ideološko’ evanđelje, protiv kojega se, nažalost, uzdiže tek nekolicina besprizornih delinkvenata, što efektom strašila pojačava privlačnost upravo onog što je ideološko u novom vladajućem poretku i cijelu zavrzlamu čini još zapetljanijom i naglašenijom. Sve što nije tržišno i odmah konvertibilno, ismijano je u ime konačno pronađene istine da je čovjek samo homo economicus, a društvo, valjda, golema pijaca što je izgrađena na samim obodima džungle. ’Postoje samo dvije značajne stvari na svijetu: novac i... eh, drugu sam zaboravio!’... Demokracija i njene vrijednosti, u ime kojih je vođena kritika komunizma – ne kažem da je on po njima i srušen, jer to je floskula koju vole ponavljati političari i novinari u civilu – danas su izložene podsmijehu i u samim ’demokratskim’ zemljama. ’Kako je bila lijepa republika pod carstvom’, govorio je Mopasan! Kako je bila lijepa demokracija pod komunizmom – mogli bismo ponoviti mi danas, sto dvadeset godina kasnije. Samo postkomunistički antikomunisti, kojih je sada više no ikada, vjeruju danas, dakle retrospektivno, komunistima na riječ kad su ovi tvrdili da predstavljaju jedinu alternativu i projekt budućnosti društva i civilizacije. Ukoliko se istrajava u stavu da je svako dovođenje u pitanje postojećeg poretka, nacionalnog i globalnog, u ime nekih viših vrijednosti, grijeh komunističkog recidivizma, društvo će onda utonuti u najcrnju noć hipermodernog i virtualnog fatalizma u kojoj će još jedino svjetlucati jeftini gadžeti tehnološkog, kako se to kaže, napretka!"

* * *

Radeći na RFI-ju, Frano Cetinić je nedvosmisleno istupao protiv raspada Jugoslavije, protiv rata i zločina, protiv epidemije nacionalizma. Pisao je za beogradsko „Vreme" i splitski „Feral Tribjun". Prevodio je i priređivao knjige evropskih autora i u ovdašnju kulturu uveo niz važnih imenâ, poput Borisa Suvarina, Denija de Ružmona, Pjera Vidal-Nakea, Kornelijusa Kastorijadisa, Alena Bezansona, Morisa Žolija, Ernsta Jingera, čije knjige je u Srbiji objavljivao „Gradac".

A onda je, 1999, NATO napao SR Jugoslaviju. Cetinić se na RFI-ju angažovao protiv i ovog rata, nedvosmisleno. Opisujući zeitgeist i anticipirajući globalne posledice licemerne politike humanitarnog intervencionizma, Cetinić nije pristao na lažnu dilemu „Milošević ili NATO", rezervisanu za spin-doktore i lokalne provincijalne mislioce. Zbog uređivačke podrške „Feral Tribjuna" intervenciji NATO-a, gnevnim pismom prekida saradnju s ovim splitskim listom s kojim je sarađivao od prvog broja.

Nakon rata, nedeljnik „Vreme" objavio je njegovu knjigu Nazovi NATO radi umorstva ‒ kolateralni dnevnik, proljeće 1999. godine. To je do danas ostala jedna od najboljih knjiga napisanih na ovu temu i ove vrste, i, nažalost, jedina „ukoričena" Cetinićeva autorska knjiga. Dok se ne pojavi zbirka njegovih tekstova i eseja rasutih po časopisima, ona danas zapravo pruža jedinu mogućnost za upoznavanje s Cetinićevim duhom, rečenicom, erudicijom, ličnošću i intelektualnim poštenjem.

Ono što je Cetinića odlikovalo nije se čak odnosilo toliko na izrečene sudove, već na, kako je to rečeno drugim povodom, nivo na kome je mislio i sa koga je sudove izvodio. Bio je to nivo u kome nije bilo ničeg provincijalnog, dogmatskog, mrtvozorničko mlitavog, moralizatorskog niti sitničavog. Eruditski obrazovan, obavešten, osetljiv na laž i manipulaciju, političke procese je posmatrao u njihovoj istorijskoj perspektivi, zato je i mogao da odmah prepozna da je bombardovanje SR Jugoslavije 1999. globalno prelomni događaj koji tektonski menja suštinu međunarodnog poretka i uspostavlja nova pravila igre s nesagledivim posledicama. Nije mnogo ovakvih događaja bilo u lokalnoj istoriji. Po globalnom uticaju na istorijske tokove, jedino je još Sarajevski atentat imao takvu težinu, sve ostalo su bile manje ili više lokalne čarke nevelikog dometa i uticaja. Pa ipak, ono što se globalno desilo proleća 1999. potisnuto je ne samo u našoj, sve provincijalnijoj svesti, iako to iskustvo potmulo pulsira negde ispod površine i svako podsećanje na njega izaziva teško skrivanu nelagodu.

* * *

Razočaran u šta su se ideali kojima je posvetio život pretvorili, Frano Cetinić je nastavio da piše za „Vreme" još nekoliko narednih godina. Pisao je o francuskim i evropskim prilikama, reviziji istorije Drugog svetskog rata, narastujućem histeričnom antiputinizmu, a onda ga je bolest stigla. Poslednji njegov tekst objavljen u „Vremenu" 2005. odnosio se na tadašnju evropsku krizu povodom usvajanja Evropskog ustava. Francuska je tada na referendumu u prvi mah odbila da ratifikuje Ustav, a Cetinić je u tom činu video poslednju priliku da se Evropska unija vrati svojim izvornim načelima. Jedan ovdašnji revnosni čitalac, zastupnik evroatlantskih integracija s neoliberalnim predznakom, demonstrativno je reagovao u narednom broju na rezultat referenduma i na autorove stavove, a Frano Cetinić mu je u „Vremenu" od 25. juna 2005, u broju 755, ovako otpisao:

* * *

„Reći za Francusku da je ’neizlječivo antiliberalna’ ne znači samo upozorenje da je Galija zrela za ‘carstvujušči rez’ – kiruršku intervenciju ‘novoga Rima’ po gruzijsko-ukrajinskom scenariju, valjda, protiv ‘satrapa iz Elizejske palače’ – već i zaboraviti na neke od najvećih ‘liberalnih’ mislilaca u evropskoj političkoj teoriji, na Alexisa de Tocquevillea, ili Raymonda Arona.

Daleko je manje zabavna kolajna od uvreda izrečenih na račun Francuske i Njemačke i njihove suradnje nakon Drugoga svjetskog rata koja je bila glavna pokretačka snaga procesa ujedinjenja Evrope. Velika Britanija je ušla u Evropsku uniju onda kad u njoj više nije bilo političkih glava, poput De Gaullea, koje bi bile sposobne shvatiti što taj ulazak znači za evropsku integraciju – njen neumitni završetak, jer će Engleska, u vrijeme krize, uvijek ‘gledati k pučini’, kako je De Gaulleu govorio sam Winston Churchill (…).

Sve što je radilo na tom takozvanom evro-ustavu, sve ono što je mjesecima govorilo da ga treba usvojiti pod prijetnjom najgorih anatema, sve to je bila prava konspirativna družina (konspiracija – puhati u isti rog!) koja je svoju generalnu probu izvršila tokom mobilizacije legijâ za rat u Mezopotamiji, od Vaclava Havela, Daniela Cohn-Bendita, Josea Manuela Barrosa do svježe otrovanog Viktora Juščenka ili ratobornog Miše Saakašvilija.

Kritika gospodina J. cilja jedino na Galiju i, usput, na mene kao galskoga poklisara, jer pokušava ovu buntovnu provinciju ‘Carstva’ očistiti od ‘neizlječivog francuskog antiliberalizma’, ali samo tri dana kasnije, referendum je održan i u Bataviji, negdašnjoj Nizozemskoj, i pokazao iste ‘francuske simptome’. Teorijska postavka koja bi francuskim razlozima objasnila i neuspjeh referenduma u Nizozemskoj spotakla bi se o svoje vlastite skute. Ti bi se simptomi – koji su sve drugo više nego isključivo francuski – očitovali, uvjeren sam, i u Italiji i Njemačkoj, da je kojim slučajem netko pitao talijanske ili njemačke bantustance što misle o evropskoj integraciji koja je od kraja hladnoga rata poprimila izraziti antievropski karakter.

U Galiji se narod pitao o evropskome ustavu. I bila je to velika javna rasprava, uistinu velika lekcija iz demokracije, kad su se u baštama pariških restorana, iza svakog šanka, na radnim mjestima ili u obiteljima, mogli čuti odjeci stručnih i vatrenih egzegeza ustavnih članaka i paragrafa. Osobno mi je najdraže bilo slušati galske argumente ovoga tipa: ‘Kakav je to ustav koji određuje kakva će biti privreda, kakve javne financije, kako će poslovati banke, nameće svuda ukidanje protekcionističkih mjera i ‘ničim ometanu konkurenciju’ – to je omiljeni usklik svake liberalne lisice u globalističkom kokošinjcu – a ne govori dovoljno o demokraciji, o socijalnim pravima, o pravu na rad? Čuditi se sada referendumskom rezultatu – ‘zar je to moguće?’ – znači robovati logici Politbiroa koji rezultate izbora objavljuje prije njihova održavanja.

Evropa se sada budi iz svog povijesnog drijemeža. Antonius Britannicus – budući polugodišnji prokonzul Evrope – učinit će sve da je ponovno uspava, da je pretvori u Hiberniju Inferior. No, u svakom slučaju, pređen je Rubikon. Nadamo se ne zato da bi se išlo na pecanje – jer taj isušeni potočić nije ostao zapamćen po somovima i pastrvama – već da bi se Evropa izbavila iz smrtonosnog zagrljaja.

Vive l’Europe libre!

* * *

Ovim uzvičnikom se završava poslednji tekst koji je Frano Cetinić za života objavio. Rasplet zaboravljene evrokrize koji mu je bio povod znamo – referendumska odluka je zaobiđena, i s nešto nemoćnih trzaja Evropa je nastavila sve dublje da tone u Hiberniju Inferior.

Ljudi Cetinićevog formata u svim vremenima su retki, ali ovde, u ovdašnjem „mutnom i lajavom" javnom prostoru skoro su sasvim istrebljeni. Mediji su napučeni patuljcima koji bacaju sada već zabrinjavajuće duge senke.