Intervju – Jerko Bakotin, novinar i pisac:
Nostalgija iz očaja

"Službena levica izdala je svoje ideje. U takvim uslovima stanovništvo se okreće onim snagama koje urlaju o otporu i koriste strah od daljnjeg osiromašenja. Ako levica ne ponudi internacionalistički otpor tržištu, on će se pojaviti u nacionalističkom obliku – ma koliko taj odgovor bio lažan – u šta se onda uklapa i mržnja prema izbeglicama"

U pogovoru svoje knjige reportaža Bratstva i ubojstva, gajđin, mladi hrvatski novinar Jerko Bakotin (32) piše da ga je oduvek zanimalo "kako žive drugi, kako su im uređena društva, kako piju u birtijama i tuku strance, započinju i prekidaju veze, krate vrijeme u zatvorima, zadovoljavaju seksualne perverzije, kopaju tunele ispod granica, plešu na partijima i žive u kanalizacijama, puše nacionalizam i kapitalizam, podižu spomenike i govore ‘jebem li ti sunce’, kako odgajaju vjerske fanatike i kako grade države u pustinjama, na rubu egzistencije. Kako trpe i kako su ubijani od imperijalizama i agresora, a kako ubijaju slabije od sebe. Kako se mrze i – možda najviše – kako sanjaju".

Knjigu je krajem prošle godine objavio zagrebački Algoritam, početkom maja bi trebalo da bude predstavljena i u Beogradu. Osim prodornih tekstova koji se gutaju u dahu, u njoj se nalaze i nizovi fotografija koje prate priču. S izuzetkom impresionističkog putopisa iz Japana, Bakotin se zavlači u slepa creva čovečanstva, odlazi u Zapadnu Saharu, Gazu, Bejrut, Mongoliju i Kosovo da opiše socijalne užase tih mesta, ali pazeći da se ne ukaže kao nekakav zapadnjački pozer od novinara. Tu Bakotin ima "sreće", naime, kao autor koji se i inače kreće van mejnstrima – piše recimo za nemački levičarski list "Nojes Dojčland", zagrebačke "Novosti" te niz malih portala – on je, po sopstvenom priznanju, ova reporterska putovanja završavao uglavnom s budžetskim minusom. Naslov Bratstva i ubojstva, gajđin s razlogom se poigrava devizom nekadašnje Jugoslavije i japanskom rečju za stranca.

"VREME": U Ulan Batoru vam je jedna Mongolka ugurala zadnjicu pred objektiv fotoaparata u znak protesta što joj fotografišete dete. Tada vas je to podsetilo da niste na safariju. Kako uopšte stranac u takvim delovima sveta može izbeći poziciju nekog ko iz "civilizacije" stiže u hronični haos, u egzotiku?

JERKO BAKOTIN: Dobro pitanje – vjerojatno nikako. U susretu s Trećim svijetom nemoguće je – ukoliko se želi biti pošten – zanemariti činjenicu vlastite životne i klasne privilegiranosti. Ja iz svoje udobnosti dolazim u njihov svijet, koji je za njih zadana činjenica, a za mene je taj susret slobodna odluka, zato da bih o njemu pisao. Na jednom afričkom putovanju – koje, nažalost, nije ušlo u knjigu, a radi se o susretu s Malijcima i Senegalcima koji pješke prelaze preko Sahare da bi se dokopali Evrope, crni od krpelja i pijući vlastitu pišaćku, ili umiru od raka zato što na smetlištima ručno vade koltan iz milijuna mobitela, otrovnog otpada jednostavno izvezenog u Afriku – neprestano sam s drugovima raspravljao koliko smo mi odgovorni za bijedu koju vidimo. Kao minimum angažmana stoga nastojim da moje pisanje bude obilježeno pokušajem solidariziranja, uz bolnu svijest da je taj minimum impotentan i nedovoljan.

U neopisivim uslovima Gaze upoznajete mladića koji sanja da postane svetska klasa u bodi-bildingu, ima i nekakvu teretanu usred grada Gaze i srećan je kad dobije prošvercovani časopis za bildere. Koliki je raskorak između njegovih snova i toga da će možda, kao mnogi, postati ekstremista Hamasa?

Ne bih brzao sa zaključcima da će taj momak postati hamasovac, jer mnogi stanovnici Gaze ne podupiru Hamas. Ključno je shvatiti da plodno tlo za ekstremizam stvaraju katastrofalni životni uvjeti, kao i da je terorizam često simptom koji u pravilu ima društvene i političke uzroke. Banalna je, ali često i točna izreka one man’s terrorist is the other man’s freedom fighter. U Berlinu sam imao priliku upoznati više mladih Izraelaca koji su napustili svoju zemlju i emigrirali upravo u Njemačku zato što stvarnost vlastite zemlje smatraju užasnom.

Obrnimo pitanje: koliki je raskorak između snova stotina tisuća mladih Izraelaca za normalnim životom i represivnog sustava njihove države koji ih od, edukacijskog do militarističkog aparata, prisiljava na kolektivno sudjelovanje u okupaciji i aparthejdu, u tlačenju milijuna Palestinaca i provođenju državnog terorizma? Koliko njih će – kao i milijuni Jugoslavena – odrasti u pojedince čiji su životi ispunjeni netrpeljivošću, pri čemu su zapravo i oni koji mrze žrtve tog sistema? Ne opravdavam niti jedan terorizam, ali s jedne strane stoje primitivne rakete i razoreni životi, a s druge visokotehnološki militaristički kompleks. Licemjerno je govoriti o jednom terorizmu, a šutjeti o drugom.

U Zapadnoj Sahari ste bili na velikom kongresu te nepriznate države gde se odlučivalo o eventualnom ratu protiv hegemona Maroka. Pišete da ste tamo videli "gnjev na licima, geste, stisnute šake, fluidni užitak pobune prezrenih"... uopšte, čini se da u svim zabitima sveta uvek ima dovoljno onih koje takozvani lideri mogu povesti u klanicu?

Mislim da smo malo pobrkali lončiće: u slučaju Polisarija i Zapadne Sahare riječ je o otporu agresiji i okupaciji koju jedan saveznik NATO-a provodi nad stanovnicima Sahare – kojima su, što je iznimno važno, Međunarodni sud pravde i UN priznali pravo na samoopredijeljenje, dok okupaciju marokanske autoritarne monarhije službeno ne priznaje niti jedna država svijeta, uključujući Francusku, SAD i ostale zahvaljujući kojima je Maroko i uspio provesti aneksiju. Borba Sahravija je legitimna i pravedna antikolonijalna i antiimperijalna borba za oslobođenje. Čak je i svojevremeni UN-ov pregovarač i bivši američki državni sekretar Džon Bejker implicitno priznao kako taj slučaj pokazuje da međunarodni odnosi počivaju na nasilju i sili, a ne na pravdi. U tom smislu je pobuna prezrenih progresivni čin emancipacije: Franc Fanon šezdesetih je u radikalnoj interpretaciji te činjenice pisao da, kada potlačeni ubija tlačitelja, tim činom su ubijene dvije osobe: kolonizator je ubijen, a potlačeni je oslobođen. Naravno da je problematično zagovarati nasilje, ali cijelo vrijeme smo izloženi liberalnim ideološkim varkama u sklopu kojih se neizostavno osuđuje reaktivno nasilje potlačenih, a prešujućuje strukturno, pa i sasvim otvoreno, doslovno nasilje hegemonskih sila.

Ali sloboda za koju se oni bore je varljiva stvar. Pišete o nomadskim gradovima u Mongoliji gde nema čvrstih građevina, ali zato ima interneta i klinci igraju Warcraft na mreži. Na Kosovu vam jedan sagovornik opisuje "napredak" tako što kaže da se u Prištini na 600 mesta može popiti makjato. Kao svaki dobar levičar, uglavnom dolazite do zaključka da su za sve krivi sitni nacionalizmi i globalni kapitalizam. Nije li to opšte mesto kojim je danas teško nekoga pridobiti?

Općenito je u društvima kasnog kapitalizma teško pridobiti bilo koga za bilo što: prevladavaju ideologija individualizma i ograničenosti na privatnu sferu. Takozvana nacionalna sloboda i nacionalna država kao takva su vrlo problematične kao ostvarenje kraja povijesti, a mislim da to naročito važi što se kapitalizma tiče. Bitno pitanje ne glasi "nacionalna država ili ne", nego kakva država. Mislim da je Jugoslavija kao načelno antinacionalistička – ne i antinacionalna – država barem teoretski utemeljena na socijalnoj pravdi i emancipiranju nižih klasa bila bitno progresivniji okvir od ovog što nam se danas nudi kao "sloboda", pri čemu su nacionalizam i etnička država često okvir i disciplinarni mehanizam za uspostavu klasnog dru-štva. Istovremeno bi bilo glupo zanemariti da u toj državi nije postojala, recimo, sloboda govora i da je u nekim segmentima bila iznimno represivna, ali je u pitanjima ekonomske demokracije bitno naprednija u odnosu na društva nastala na njenim ruševinama.

Naravno, možete reći da je to "opće mjesto", ali u uvjetima u kojima se situacija dovoljno radikalizira, mase se mogu ponovno okrenuti progresivnim idejama, kao što je to, recimo, slučaj u Grčkoj posljednjih godina. To što je nešto "opće mjesto", ne znači da je i neistina. Moguće je u okviru tih općih mjesta osmisliti nove načine borbe, ali zašto bi to bio zadatak putopisa?

Živite u Berlinu gde je, kako pišete, leva scena jaka, ali su u pitanju mahom hipsteri kojima je glavni problem gde će nabaviti amfetamine i kuda da odu u provod. S druge strane, radikalna desnica se tokom izbegličke krize pokazuje kao delatna snaga koja diže ograde i spremna je da puca u meso. Ima li levica šanse u Evropi?

U knjizi vjerojatno nisam bio dovoljno precizan: hipstere ne smatram dijelom te – inače dosta radikalne – lijeve scene. Upravo suprotno, oni su ključan dio poretka lajfstajl kapitalizma i hedonizma i po mnogo čemu suprotstavljeni lijevim idejama solidarnosti i angažmana. Teza o djelatnoj desnici je, nažalost točna, ali to je zato što je službena takozvana ljevica izdala svoje ideje: socijaldemokrati ne zastupaju otpor kapitalu, mjerama štednje, "reformama" tržišta rada – što je šifra za mijenjanje legislative na štetu radnika i u ime rasta vlasničkih profita – i tako dalje, nego ih zdušno provode. U takvim uvjetima, nažalost, stanovništvo se okreće onim snagama koje urlaju o otporu i koriste strah od daljnjeg osiromašenja. Mislim da je, doduše, pogrešno sve idejne silnice poput ksenofobije u potpunosti svoditi na ekonomiju, ali moguće je da između pucanja u meso izbjeglica i propovijedanja kapitali-zma postoji čvršća veza negoli što se čini na prvi pogled. Ako ljevica ne ponudi internacionalistički otpor tržištu, on će se pojaviti u nacionalističkom obliku – ma koliko taj odgovor bio lažan – u što se onda uklapa i mržnja prema izbjeglicama.

Nedavno ste se vratili iz grčke kasabe Idomenija. U tamošnjem blatu se definitivno pokazalo da Evropa nije spremna da prihvati višak globalizovane patnje. Kako su na vas delovale scene u Grčkoj?

Idomeni je novi dokaz da su tlapnje o Evropskoj uniji kao zajednici vrijednosti floskule i laži, a "izbjeglička kriza" je demonstracija nesposobnosti Unije. Teza da zajednica od 550 milijuna stanovnika nije u stanju prihvatiti i integrirati nekoliko milijuna ljudi – još uvijek manje od jedan posto stanovništva Unije – naprosto je smiješna, pa i subinteligentna, čak i s ekonomskog stanovišta jer ti ljudi trebaju evropskim tržištima rada. Bojim se da je riječ o slabo kamufliranom ili otvorenom rasizmu i netrpeljivosti prema kulturalno drugačijima. Zanimljivo je, ali ne i neočekivano, koliko je i liberalna štampa u Njemačkoj vrlo brzo pribjegla šovinističkim naslovima poput "Arapi nasrću na Njemice". Ako već spominjemo "globalizovanu patnju", u raspravama o izbjeglicama obično se prešućuje ključan moment: Zapad je odigrao važnu ulogu u uništenju Libije, u sirijskom ratu, u Avganistanu, Daeš je posljedica uništenja iračke države, da ne govorimo o eksploataciji afričkih društava, ali se ponaša kao da su te izbjeglice prirodna nepogoda, a ne dijelom i posljedica zapadnih intervencija. Ukoliko se to prešućuje i ostanemo na ispraznom moraliziranju, falsificiramo stvarnost. Čak i da ti ljudi, pobjegli od rata i užasa, nemaju nikakve veze s nama, postoje pravne i moralne obveze da ih se primi. Umjesto toga, vidimo potpunu ravnodušnost i bešćutnost.

Sama scenografija Idomenija je stravična: blato do gležnja, gladni i iscrpljeni ljudi, konstantno mokri i bolesni, neprestano odzvanjaju kašljanje i zvuk helikoptera, bebe urliču… Prošlog tjedna jedan se čovjek pred našim očima zapalio: ukratko, užas koji teče. Liberalni narativ nas je, naravno, učio da se samospaljivanja i zidovi dešavaju samo u totalitarnim, nama neprijateljskim društvima. Tu patnju, naravno, usisavate i ona ostavlja traga, ali smiješno je, pa i morbidno, govoriti o nekakvim mojim potresima kada pomislite da su tim ljudima životi doslovce sravnjeni, a najbliži raskomadani, dok pakao proživljavaju svaki dan iznova. A vi na kraju dana odete u hotel, jedete u restoranu i šaljete poruke frendovima kako vam je teško jer gledate grozne prizore.

Setićemo se, nije davno bilo, srpski premijer Vučić se hvalio humanošću svoje zemlje, hrvatski mu je kolega Milanović mangupski poručivao da Hrvatska još bolje i organizovanije pomaže i tako dalje. Ali nije dugo trebalo državicama bivše Jugoslavije da postanu kerberi na vratima Evrope. Zašto se tako postavljaju dok Nemačka makar načelno i dalje prima izbeglice?

Bilo je lako glumiti humanost dok je bilo jasno da u našim zemljama neće ostati nitko od tih ljudi i dok ste imali isključivo ulogu transportnog servisa. Zašto se tako postavljaju? Pa kako da se drugačije postave? Naša su društva od Vardara do Triglava utemeljena na isključenju etnički drugačijih – koje je u prvom desetljeću "demokracije" poprimalo otvorenu formu genocida i progona. Ako smo četvrt stoljeća brainwashani mržnjom prema minimalno drugačijim susjedima, kako očekivati toleranciju prema ljudima s drugog kontinenta?

Tu dolazimo do centralne niti vaših reportaža. Kažete da nalazite Jugoslaviju od Sahare do Gaze, nailazite na ljude koji su studirali u Beogradu, Kragujevcu i Zagrebu i raspituju se kako je Lepa Brena. Jedan Palestinac za Jugoslaviju kaže: "Zemlja koja je volela nas i mi smo voleli nju." Zanimljivo kako je državni projekat koji je u svojim bivšim republikama potpuno prokazan, negde u dalekom svetu i dalje tvrda valuta.

Godine 1979. rečeno je da je Jugoslavija "uz SAD i SSSR jedina zemlja koja se afirmirala kao faktor na globalnom svjetskom planu". Autor te teze nije Kardelj ili Stipe Šuvar, nego sam Zbignjev Bžežinski. SFRJ je podupirala oslobodilačke pokrete po Africi, egipatski predsjednik Sadat se javno zahvalio zato što su naši tenkovi spasili Kairo od izraelske invazije, a ukoliko se, primjerice, Bon zanimao što o nekom problemu misli stotinjak članica Pokreta nesvrstanih, zvao se Beograd. Jugoslavija je i na vanjskopolitičkom planu bila ozbiljna država, a naslijedili su je smiješni bantustani. Prisjetimo se kako su Amerikanci kao malim školarcima davali upute Slovencima kako da predsjedavaju EU, otužne, samoponižavajuće idolatrije u Beogradu prilikom Putinovog posjeta ili toga da je hrvatska premijerka Jadranka Kosor od Obame tražila autogram na jelovniku. Sve se svodi na onu "Feralovu" naslovnicu s dupetom punim poljubaca i naslovom "Uspjesi hrvatske vanjske politike". Od subjekta povijesti postali smo objekti, a još nas se uči da je to oslobođenje. Rekao bih – perverzno.

Poslovičnu nostalgiju za Jugoslavijom sreli ste i na Kosovu, međutim, deluje kao da ona ne prevazilazi ono što mi je poznato i iz Srbije: bili su nam puni stomaci i niko te nije pitao ko si ni šta si. Nije li takva nostalgija efemerna?

Ta je nostalgija više izraz očaja s onim što se živi u današnjici. Bivša je država imala bezbroj promašaja, koji su možda najvidljiviji na Kosovu: preplitanje etničke i klasne dinamike s jednopartijskom, nedemokratskom vlašću je krajnje pogubna smjesa. Međutim, ako je Jugoslavija bila neetnička, avangardna socijalistička zajednica, zbog čega Kosovo nije moglo biti republika? Nekada je to rješenje bilo hereza, a danas se samoupravno, ravnopravno i radničko Kosovo čini kao najbolji od svih mogućih svjetova u odnosu na ovo što se tamo živi: kolonijalni protektorat Zapada u kojem su masovno siromašni i Srbi i Albanci.

Ti isti nostalgičari su istovremeno, kako kažete, umereni nacionalisti. Neki Albanci vam se kunu da je martovsko nasilje nad Srbima inscenirano, dok Srbi iz Mitrovice jednako negiraju zločine srpske strane. Kažete da su to glasovi bivšeg sveta, ali da su još mnogo gori oni koji dolaze, "klinci s Tompsonovih koncerata i beskrupulozni japiji". Čega se plašite?

Sami ste u prijašnjim pitanjima naveli čega se možemo bojati: toga da u razmjerno bogatoj, imućnoj Evropi neće biti uvjeta za izgradnju solidarnog, egalitarnog i otvorenog društva. Umjesto toga, prijete daljnja razgradnja socijalne države i porast nejednakosti, uz istovremeni rast ksenofobije i šovinizma. Ukratko, zanimljiva i okrutna, zajebana vremena.

Nemanja Rujević