18.4.2016. Šta čeka Srbiju nakon izbora Vanredni izbori 2014. zatrli su suvisli politički život; aktuelni od 24. aprila 2016. imaju za cilj razaranje ono malo preostale kritičke javnosti

piše: Filip Švarm

Između polaganja kamena temeljaca za kulu u Beogradu na vodi i hotela Hilton na suvom u centru grada, prvi naprednjak i tehnički premijer Aleksandar Vučić obreo se u Sremskoj Mitrovici da – i to baš u nedjelju – pusti u probni rad klaničku industriju „Mitros", inače u vlasništvu austrijske firme „Gilinger".

Da ne bude nesporazuma: svako pokretanje proizvodnje je dobra je vijest, ali slikanje jednog od pretedenata na vlast između proizvodnih trake bez ičega na njima dok picnuti radnici za kamere prebacuju nekoliko praznih plastičnih kutija, nešto sasvim drugo. Konkretno – najbolja ilustracija svega onog što čeka Srbiju poslije izbora.

Kako izgleda ta budućnost, čitalac je već shvatio tokom posljednje četiri godine. Ukratko: daljnji institucionalni sunovrat, teror ličnog političkog marketinga bez ikakvog sadržaja, voluntarizam i arbitarnost monumentalnih razmjera, nemogućnost profesionalne afirmacije izvan vladajućih struktura, odnosno, „reforme" u korist svih ovih bahatih vlasnika lažnih diploma i njihovih neoliberalnih mentora...

Ako su vanredni izbori 2014. zatrli suvisli politički život i ispraznili ga od svakog značaja, ovi aktualni 24. aprila 2016. imaju za cilj razaranje ono malo preostale kritičke javnosti i to je jedini razlog zbog čega su raspisani. U tom kontekstu, najveći Vučićev uspjeh predstavljao bi ulazak u Skupštinu samo tri liste – naprednjaka kao nepikosnovene većine, socijalista kao poltronskih i ucjenjenih partnera, te radikala u svojstvu jurodive opozicije i strašila.

Osvane li ovakva parlamentarna konfiguracija nakon 24. aprila, svi dosadašnji Beogradi na vodi, istorijski i drugi virutualni propagandni uspjesi, populizam i autoritarnost, prijetnje i premjerski edikti sa konferencija za medije predstavljaće stara dobra vremena prema onom što će uslijediti. Svaki majčin sin koji se tada usudi da bilo što ospori, upita ili se pobuni, jednostavno će biti ušutakan nabijanjem na nos kamena temeljaca, optužbama za kriminal i korupciju, čerečenjem u tabloidnim maniru kao neprijatelja svakog uspjeha sopstvenog naroda...

Sve skupa donosi samo jednu alternativu – ili unisono metenisanje pred vođom ili ogorčeno zavlačenje u mišiju rupu. A dok god ne dogori do nokata, jasno je i što će dominantna većina izbrati. Ne treba je osuđivati – od nečega se živjeti mora.

Zato – kako stvari stoje – mnogo što od ovog nije moguće spriječiti, ali barem se može koliko-toliko ublažiti. Za početak – onemogućavanjem 24. aprila apsolutne i neograničene vlasti jednog čovjeka. Lako se složiti da njegovi protivkandidati malo toga novog nude, ali postojanje što jače parlamentarne opozicije makar omogućava opstanak kritičkog javnog mišljenja u društvu i podsjećanje da svaki račun kad tad dođe na naplatu.