Godišnjica – 400 godina od smrti Vilijama Šekspira:
Kako vam drago

Dvadeset trećeg aprila navršiće se tačno četiri stotine godina od smrti Vilijama Šekspira. Šekspir, pesnik "izglobljenog vremena" i "izglobljenih ljudi", i dalje je naš savremenik. Za ovaj broj "Vremena" trojica anglista su načinila lični izbor po tri najaktuelnija Šekspirova komada

Piše: Zoran Paunović

BOGOJAVLJENSKA NOĆ: Malvolio i Olivija na graviri R. Stejnsa, 1859.

Bogojavljenska noć

Romantična komedija prepuna likova koji bi svuda osim u Šekspirovoj drami delovali u najmanju ruku nesimpatično, ako ne i odbojno. Vojvoda Orsino zaljubljen je isključivo u samoga sebe; lepa Olivija služi mu tek kao povod za samozadovoljno uživanje u šmirantskoj patnji. Olivija, međutim, i ne zaslužuje ništa bolje: to postaje sasvim jasno kada u raspletu drame za tren preboli svoju doživotnu ljubav i promućurno se okrene drugoj, ostvarljivijoj i isplativijoj. Vitez Tobi i ser Endru Jezoliki podmukle su i neduhovite protuve koje manjak pameti nadoknađuju viškom bezobrazluka, zaštićene nedodirljivim društvenim statusom. U očima gledaoca iskupljuje ih to što je žrtva njihovih spletki, Malvolio, lik koji i kada pati (naročito ako pati zbog ranjene sujete) teško može da pobudi saosećanje. Puritanac Malvolio je predstavnik nove klase, beskrajno opijen novostečenom političkom moći, i još više začuđen činjenicom da ga – premda radi više od svih i oličenje je protestantske etike – ljudi ne vole. Zbog toga ima želju da im se sveti – ne samo ukidanjem kolača i piva, nego i na mnogo ozbiljnije načine. I to u svetu koji će biti skrojen sasvim po njegovoj meri, i u kome romantičnim junacima neće preostati ništa drugo do da pevaju setne pesme. Ili da kliču novom gospodaru.

BURA: Kaliban na slici Dž. N. Patona, 1868.

Bura

Drama čiji spiritus movens, čarobnjak Prospero, ume da stvara elementarne nepogode na zemlji i moru, da diže mrtve iz grobova, ali ne i da samog sebe izdigne iz duhovnog mrtvila kojim je tako pogubno obuzet. Prospera muči jad od koga pate svi faustovski junaci – nemogućnost da plodovima svojih znanja i moći ubedi sebe da je s đavolom napravio dobar posao. Zbog toga njegova demonstracija sile deluje kao holivudski spektakl s vrhunskim specijalnim efektima, ali lošim scenariom: njegove čarolije lišene su smisla i svrhe. Razočaran u ljude, koje ni dramatična blizina smrti ne može da oplemeni i učini boljim, i još više u sebe zbog toga što makar svoje dušmane nije umeo da nauči pameti, Prospero ojađen odlazi sa svog ostrva. Na njemu ostaje Kaliban, subhumano čudovište u kome svaki vid lepote izaziva strah i očajanje. U svetu u kome je Prospero zaćutao, mnogo se glasnije čuju Kalibanove pretnje, psovke i kletve.

BURA: Miranda na slici Dž. V. Voterhausa, 1916.

Sonet 66.

Bez komentara.

LXVI
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.

(Prevod: Milan Marković)

Piše: Muharem Bazdulj

MLETAČKI TRGOVAC: Šajlok na crtežu Dž. Gilberta, 1804.

Mletački trgovac

U svijetu gdje su i globalna ekonomija i privatni životi pod krucijalnim uticajem kredita, pozajmica, dugova, bankarenja i zelenašenja, nema potrebe za pretjeranim elaboriranjem ideje da je Mletački trgovac neobično aktuelan za savremeni politički trenutak. Taj aspekat ove drame danas čak donekle baca u sjenu antisemitske kontroverze na tragu stavljanja Šajloka u kontekst holokausta. Ali kao i uvijek kod Šekspira, politički i socijalni okvir zaokružuje priču o onom najvažnijem u ljudskim životima, o ljubavi i prijateljstvu. Ljubav Basaniova prema Porciji i prijateljstvo sa Antoniom su onaj sadržaj zbog koga život uopšte ima neki smisao. Ipak, da bi ostvario privatnu sreću, Basanio mora da stupi u interakciju sa svijetom, a tu ga čeka politika, u najširem smislu riječi. Šekspirov zaplet je ingeniozan, a rasplet je još bolji. Pamtim koliko sam to volio još kao klinac kad sam čitao pojednostavljenog i prozaizovanog Mletačkog trgovca u nekoj od onih ilustrovanih dječijih knjiga velikog formata kakve su objavljivane u Jugoslaviji. Zdravorazumska sofisterijska začkoljica uz pomoć koje u muškarca preobučena Porcija na sudu trijumfuje nad Šajlokom je s jedne strane dobra fora, a s druge je opet i neviđeno subverzivno prokazivanje voluntarizma i provizornosti u sudskim odlukama, a sudovi su, je li, još jedan od temelja na kojima počivaju moderno društvo i civilizacija. Sve je to samo djelić onog što je stalo u Mletačkog trgovca.

Mera za meru

MERA ZA MERU: Klaudio i Izabela na slici V. Hanta, 1850.

Čuveni esej Džonatana Dolimora započinje rečenicom: "U gradu Beču u komadu Mjera za mjeru raspomamljena seksualnost očito podriva društveni poredak; anarhija prijeti da će da proguta državu ako se seksualnost ne podvrgne novim i ozbiljnijim propisima." Naravno da Šekspirov Beč nema pretjerane veze sa bilo kojim istorijskim Bečom, ali ova rečenica savremenog čitaoca htio – ne htio asocijativno vodi preko Frojda i psihoanalitičkog kružoka do današnjeg novog ljubavnog nereda dejting aplikacija, salona za masažu i rutinskog promiskuiteta (a ljubitelji književnosti će se, naravno, sjetiti i Pinčona odnosno smrti i milosti u Beču). Dok dženderaši polako ali sigurno sprovode svoju diktaturu besmislene dnevnopolitički korektne smaračine po zapadnjačkim univerzitetima, dok estradni filozofi presipaju iz šupljeg u prazno i predstavljaju zbirke banalnih anegdota kao ozbiljne analitičke uvide u problematiku ljubavi i revolucije, Šekspirova Mjera za mjeru se ukazuje kao gejzir zabave, mudrosti i duha. Čak i u današnjem svijetu Mjera za mjeru na način bahtinovski karnevalizuje sivilo banalnosti i birokratije. Pitanja pravde, morala i korupcije u centru su ovog komada čiji je naslov na slovenački preveden lijepo i tačno čak i iz srpskohrvatske jezičke perspektive: Milo za drago. Opšte je mjesto da je kod Šekspira praktično nemoguće razgraničiti tragedije od komedija, da je kompleksnost života kakva se ukazuje u njegovim djelima neprilagodljiva bilo kojem kalupu, a sve to možda nigdje nije toliko očigledno kao u Mjeri za mjeru.

Julije Cezar

JULIJE CEZAR: Brut i Cezarov duh, crtež E. Skrivena, 1802.

Koliko god da je to kliše, mora se reći: Šekspir je čarobnjak jezika i majstor riječi. Mislim da mi se dubina te istine nije nikada prikazala toliko jasno nego kad sam na fakultetu prvi put čitao Julija Cezara u originalu. Koliko je samo puta izgovorena sintagma "psi rata": nju je zapravo izmislio i u Juliju Cezaru je prvi put napisao Šekspir, koliko puta se svjesno ili nesvjesno parafrazirala fraza o "zlu koje čine ljudi", da i ne govorim o "polemici" sa fatalizmom i horoskopom u onoj famoznoj replici po kojoj krivica nije u zvijezdama nego u nama samima. Takvom verbalnom magijom ispričana je priča o vlasti i prijateljstvu, o moralu i retorici, o zahvalnosti i nezahvalnosti, o časti i domoljublju. I mada je Julije Cezar jedna od najboljih ilustracija činjenice koliko je Šekspir, po slavnoj frazi Jana Kota, naš savremenik te je ovaj komad često postavljan u tendencioznom ključu, toliko je takođe on i pokazatelj ispravnosti one Šopenhauerove primjedbe po kojoj je Šekspirova veličina u tome što je svaki njegov junak, u trenutku dok govori – u pravu. U epohi hipertrofiranog subjektivizma i posvemašnje atomizacije, Šekspir i na najosnovnijem nivou ukazuje na relativnost utemeljenu na različitim tačkama gledišta. Korisna je to pouka i generalno i iz perspektive psihologije, ali nipošto je ne bi valjalo zanemariti i u kontekstu politike, kontekstu koji je krucijalan za Julija Cezara.

Piše: Đorđe Matić

Henrik V

HENRIK V: Pred bitku kod Azinkura, crtež T. Robinsona

Ako se traži i markira (još) jedan od znakova kroz koji se vidi gotovo apsolutna izgubljenost, blokada – paralysis – ove i svih kultura u okolini, on se ukazuje i u nemogućnosti, nesposobnosti umjetničkih i intelektualnih elita da iščitaju i intepretiraju poseban i izdvojen dio Šekspirovog golemog djela. Takozvani historijski komadi – engleski ciklus (Kralj Ivan, Rikard III, i naročito tetralogija Rikard II, Henrik IV i Henrik V), rimski (Koriolan, Antonije i Kleopatra i Julije Cezar), te Kralj Lir i Magbet kao djela koja su u jednom i tragedije i izraziti politički komadi – redom vape za višestrukim, opetovanim tumačenjem baš ovdje, na ovom mjestu. Taj nedostatak metafora je pada i gluhosti po liniji kako građanskog tako i nacionalnog dijela kulture.

Netaknuto poglavlje, suma transformacije i postajanja vladara-ratnika, komad koji se čita i kao nacional-patriotski i antimarcijalni, odnosno najintrigantnije kao oboje – Henrik V prolazi pored jednih i drugih. A da se samo uzme čuveni govor kraljev u jutro pred bitku kod Azinkura u Stogodišnjem ratu (!), otkrio bi se jedan strahovit potencijal intepretacije. On ide u historijskom luku svih naših ključnih historijskih odluka što su ih uvijek donosili malobrojni a najodrješitiji, od Neretve do Atentata, do danas, i materijalizira se u trajnom pitanju: "zar nas nije malo?"

Na što kralj odgovara:

"Ne, rode moj dobri,
Ako smo namjereni mrijeti,
Dovoljno nas je."

Jer:

"Nikad manje ljudi, ni veći udjel časti."

(4. čin, scena III, prev. Đ.M.)

ROMEO I JULIJA: Montagi i Kapuleti se mire nad leševima dece, slika F. Lejtona, 1855.

Romeo i Julija

Malo je dramskih djela koja se tako mijenjaju u odnosu na mjesto na kome se čitaju i igraju. Tako, u sretnijim kulturama ova rana Šekspirova tragedija (mada to formalnim uzusima nije), izvan svoje osnovne popularne i reducirane asocijacije, dodiruje nešto duboko skriveno: užitak i nelagodu – nad apsolutnom ljepotom mladosti, nad ekstatičnom čulnom napetošću rođenom iz senzualne sazrelosti i emotivne nevinosti: Romeo je mladić neoznačene dobi, Đulijeti je trinaest godina. Iz te se fascinacije komad stalno, svakom generacijom, samoobnavlja kroz beskrajan niz kazališnih, filmskih i muzičkih verzija. Nepotrošiv, on se rađa svaki put iznova i na potpuno neočekivanim mjestima: najčarobniju izvedbu storije o mladim ljubavnicima iz Verone, vidio sam u jednoj "običnoj" holandskoj gimnaziji.

U manje sretnim svjetovima pak, priča o zaljubljenoj djeci dvije zakrvljene familije, o zabranjenoj ljubavi djece istog zaraćenog grada, drugačije se čita. Tamo, i kad se priča i dob mijenjaju, čeka užas u kome Romeo i Julija uvijek imaju i svoja stvarna imena – imena kao što su Boško i Amira.

U predgovoru jednog – sarajevskog – izdanja prijevoda Živojina Simića i Sime Pandurovića, predgovarač piše kako Romeo "nije pokrenuo vrzino kolo mržnje već se samo nesmotreno u njega uhvatio". I dodaje: "Zbog toga i jeste nemoguće odgovoriti na pitanje ‘ko je kriv’." Ime pisca predgovora je Nikola Koljević.

Na samom kraju kaže: "Verona mora da se mijenja."

HAMLET: Ofelija na slici Dž. E. Milea, 1851.

Hamlet

Reći nešto o Šekspiru i njegovom krucijalnom djelu na ovoliko prostora, otprilike je isto kao pokušati u tri rečenice ispričati Baha ili Bibliju. Kompleksnost i kontradiktornost, ambivalencija i trajna enigmatičnost lika koja umjesto da se novim čitanjem rasvijetli, naprotiv izmiče. Sumnja – u poredak, u sebe, sumnja metafizička, bijes, psihoseksualna dvojba, rodoskrvnuće (Harold Blum kaže, kroz Frojda, kako bi se "Edipov kompleks" trebao zvati "Hamletovim" – Edip je naime već ostvario vlastitu fantaziju). Samomržnja i fundamentalna podjela zapadnog subjekta koja se artikulira prvi put upravo od Hamleta i nakon njega, rastočenost između akcije i pasivnosti; Hamlet osvetnik i Hamlet humanist (u klasičnom smislu riječi), nositelj i najava temeljnih vrijednosti zapadne kulture. Nikada se kompleksniji lik nije kretao pozornicom. I nikada sublimnije ostvaren dramski, napisan nebeskim jezikom i ostavljen u nasljedstvo civilizaciji.

Kao dramski lik on je i historijska i autorska suma, od Eshilovog Prometeja, do renesanse i Šekspira samog, i Hamletova radikalna pojava vremenom će promijeniti zauvijek put drame. No, čak da i prethodno sasvim metnemo u stranu, ostaje nešto drugo ključno: svaki veliki, misleći lik na sceni, intelektualac pritisnut historijskom ili unutarnjom silom, koji promatra, vidi i mora se postaviti moralno ili nestati – Danton i Ivan Karamazov, Nora Helmer i Leone Glembay, vladika Danilo i Boris Davidovič – svaki je baštinik psihološke i etičke "atomizacije" danskog kraljevića.

Zoran Paunović, Đorđe Matić, Muharem Bazdulj