Purpur je drugo ime za jednu od najbogatijih boja, nastale iz spoja dvije osnovne a suprotne – hladne plave i tople crvene. Naš narod zove je, isto kao i cvijeće, ljubičastom. Etimološki, riječ "purpur" od latinskog je purpura, koja je opet derivat grčkog porphljra (cf. Hrv. enciklopedijski rječnik). Potonji pojam trebao bi zazvučati odmah poznato nama, podsjećajući naravno na onoga koji nas je prvi "popisao" – na Konstantina Porfirogeneta. "Porfirogenetos" – "rođeni u purpuru", tako su se u Bizantu označavala djeca rođena nakon što su im roditelji postali vladari. Nijansa purpura, koji u sebi nosi fascinantnih dvadeset varijeteta, zvana i "tirska skrlet", po feničkom gradu Tiru, povezivana je s plemenitim porijeklom pa joj je otud sinonim i "imperijalna", odnosno "kraljevska". Bila je visoko cijenjena jer, nanesena na odjeću, nije lako blijedila. Nosili su je rimski magistrati a kasnije, u ironiji historijskih kontinuiteta, ostala je bojom stole (pojasa) i dalmatike katoličkih biskupa, do danas.

Po jednom istraživanju, u Evropljana i Amerikanaca najčešća asocijacija na purpur jest "plemstvo, magija, misterija i skrušenost". Ista studija usložnjava stvar: kad se purpuru doda ružičasta, aluzija je i "erotika, ženstvenost i zavođenje".

Purpurna, također, boja je žalosti.

Posljednje dvije sastavnice sjetio sam se prošlih dana, također u slobodnom nizu asocijacija koje su uvijek vodile u isto. U ljeto 1985, u dobro doba, gledao sam dodjelu američkih muzičkih nagrada, a što ju je bila otkupila tadašnja Televizija Zagreb. Nakon tadašnjih, tako umivenih i neprijetećih pop-izvođača, izašla je u nekom času na binu i tek nastajuća zvijezda na koju nisam dotad obraćao pažnju. Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim "stileto" štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: "Purple rain, purple rain..." U strofi je pjevao nisko, kao bariton, da bi se u refrenu dizao uvis – do vriska, od kojeg sam se naježio, kao što se naježim i sad u pomisli i sjećanju. Izloženo takvom smišljenom tonskom zavođenju, sve se u jednom mladom biću uznemirilo, do srsi, nevino i nesvjesno. Nikada ništa tako senzualno nisam čuo. No, još nije bilo gotovo: da bi me – da bi nas – izludio do kraja, Prins je u kulminaciji naglim, distorziranim gitarskim tonom prekinuo hod pjesme i ušao u dramatični solo, uz aplauze i vrisku koja je nadglašavala bend i njega samog. Dok sam, kao i publika, kao pod hipnozom pratio solo, on je neočekivanim, namjernim trzajem vrata gitare udario u stalak mikrofona koji je pao na pozornicu uz mukli udarac i šum, zapištavši kratko u mikrofoniji. Svjestan, silno efektan gest muzičara, to kratko puknuće o pod bine kao da se spojilo s nagomilanim a suprotnim silama u pubertetliji pred televizorom, s posvađanim energijama njegova konfuznog bića i učas ga prizvalo svijesti, očaranog i zbunjenog u istom trenu.

Zbunjenosti je, kako drugačije, bio uzrok i jedan zelenooki, tamnokosi razredni nemir. Avaj. Ona je Prinsa slušala na radiju, ja sam o njemu čitao u NME-u (čitaj: "en-em-i", britanski muzički vodič, ili glasilo puberalnih muzičkih snobova, kako vam drago). Naši se svjetovi, ukratko, nisu doticali. Uzalud snatrenja da zajedno jednom prošećemo pod kišom, baš ovom Prinsovom, iako mi nije jasno bilo kakva je točno ta purpurna...

Pišući o Danteu, TS Eliot kaže da je genij poezije u tome što ona komunicira prije nego biva shvaćena. O, ako izašta, vrijedi to za Purple Rain. Jer mnogo, mnogo kasnije, kad je drhtaj već odavno prošao, ukazalo mi se što je Prins vjerojatno mislio čarobnom i lascivnom slikom: "purpurna kiša" bila je delikatna šifra za – ženski orgazam. I muzika sama imala je, sad tek spoznajem, dramaturgiju ljubavnog čina, mimetički ostvarenu, podizanjem intenziteta i umirivanjem u stalnoj izmjeni. Znao sam to i tada, i nisam imao pojma, kako drugo...

Negdašnja adolescentska čežnja – u međuvremenu sjajna žena, sretno je iz daljina pronađena nakon silnih godina, zahvaljujući najpoznatijoj društvenoj mreži. Žalujući iskreno ovih dana nad Prinsovim odlaskom, tako šokantno preranim i tako nepotrebnim, vidio sam da je podijelila link s pjesmom, i kao generacijsku posvetu. Skinula ga je, bez naročite namjere, siguran sam – baš sa stranice nekada "mog" NME-a.

Oni davni različiti svjetovi kao da su se ipak napokon negdje takli. U kojoj nijansi i aluziji purpurne, ostaje da se vidi.

Đorđe Matić