7.6.2016. U sedlu sa Legijom Dugo su dobar dio današnja vlasti i Legija djelili iste vrijednosti vezane za ratove, granice, nacionalne odnose, paravojne formacije, odnos prema ratnim zločinima, Miloševiću, Petom oktobru.... On se nije promjenio. Oni isto tako

piše: Filip Švarm

Milorad Ulemek Legija nalazi se već dvanaest godina na pravom mjestu – iza rešetaka. Kakav je bio na slobodi, takav je ostao i u zatvoru: svoja zlodjela neumorno pokušava sakriti iza jefitnog paravana „patriotizma" i „politike". Jasno je što ima on ima od svega – onda su to bile pare i moć, a danas, po svoj prilici, robijaške povlastice i neki „poslići" preko posrednika. Također, jasno je i kakvu su korist od Legije imali i svi oni koje je on stvarno služio – od Arkana do Miloševića. Pravo pitanje, zapravo, glasi kome je sada i zbog čega potreban.

Započelo je sa slučajem u Hercegovačkoj. U namjeri da relativizira i skrene pažnju javnosti sa protupravnog privođenja i maltretiranja građana, bivši i budući premijer Aleksandar Vučić potegao je hapšenje Slobodana Miloševića: eto, istim onima što se bune zbog fantomki u Savamali nije smetao Legija i njegova ekipa kada su na isti način maskirani 2001. upadali vilu „Mir"... Nakon toga, ostalo je samo pitanje vremena kada će nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije opet „dobiti riječ".

I dobio je.

Naime, Vučić i njegovi naprednjaci svjesni su da je javnost uveliko oguglala na njihovo konstantno mijenjanje teza i žučljive opužbe umjesto odgovora. Zato, dobro upoznati sa Legijinim „opusom" na suđenjima, omogućavaju mu da u svojstvu „krunskog svjedoka" još jednom spletkari, laže, podmeće, vrijeđa, dodatno doprinosi satanizaciji Petog oktobra i njegovih protagonista ... Sredstvo su režimski tabloidi, a cilj da se svi Vučićevi oponenti po tko zna koji put natjeraju na pravdanje zbog podrške DOS-ovoj vladi, učešća u njoj, stvarnoj ili nametnutoj bliskosti sa njenim nosiocima. Pri tom, sve zajednoj nije loše ni za klanovska obračunavanja, podmetanja i difamiranje u grebanju za funkcije i položaje kako u vladajućim strukturama, tako i kad je u pitanju odabir koalicionih partnera.

Povampirenje Legije u javnosti dio je i još nečeg. Riječ je povratku punom parom na tehnologiju vlasti iz blata devedesetih. U tom kontekstu, Ivica Dačić – prvi socijalist i najosjetljiviji senzor za sve ono što omogućava ministarske fotelje i različite sinekure – ne veliča bez razloga u Banja Luci Miloševića, čovjeka koga je upravo on razvlastio u partiji... Da bude jasno: duže od decenije dobar dio današnje vlasti i Legija djelili su iste vrijednosti vezane za ratove, granice, nacionalne odnose, paravojne formacije, odnos prema ratnim zločinima i još mnogo toga što je iz svega ovoga proizašlo. Otklon od navedenog bio je i mimo i protiv njihove volje.

Jer da nije tako, umjesto prigodno i protokolorano, stvarno bi se odredili prema Legiji, čovjeku osuđenom na četrdeset godina zatvora za atentate na Zorana Đinđića i onaj na Ibarskoj magistrali, za otmicu i mučku likvidaciju Ivana Stambolića, za čitav niz ubojstava u okviru Zemunskog klana; da nije tako, ne bi sve ove zločine koristili za političke intrige, podmetanje i teorije zavjere čiji je cilj revizija vlastitih uloga u devedesetim.

Ako su u jednom periodu bili prinuđeni da minoriziraju svoj doprinos nacionalnoj nesreći, sada su očito uvjereni da je nastupilo vrijeme za punu rehabilitaciju. Legija se – vidi se – nije promjenio. Niti što priznaje, niti se kaje. Oni isto tako.