|
20.6.2016. Cena ministarske fotelje Kakav mora biti kandidat za člana Vučićevog kabineta i zašto se od njega traže hrišćanske vrline, da ostavi srce na terenu, stalno isticanje i dosljedno praznoslovlje |
 |
Kad i koliko stigne, bivši i budući premijer Aleksandar Vučić odvaja vrijeme i za formiranje vlade. Zašto je i tu brigu sam sebi natovario na pleća zna samo on, kao što su i razlozi za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora istinski poznati isključivo njemu. Ipak, to što tehnička vlada radi u punom kapacitetu, poput prave i što javnost samo po službenoj dužnosti pokazuje zanimanje za raspodjelu portfelja u Nemanjinoj 11 nipošto ne znači da kandidati za ministre ne pocupkuju od nestrpljenja. Što moraju znati dok čekaju poziv koji mijenja sve?
Fudbalskim riječnikom rečeno, spremnost da se „ostavi srce na terenu" i „ispoštuje svaki dogovor iz svlačionice" ni na trenutak ne smije biti dovedena u sumnju. Krenimo redom: borbenost se dokazuje tako što se u izjavama, tviteru i na svaki drugi način svakodnevn lupa po opoziciji, „Žutoj patki", nevladinim organizacijama i, posebno, medijima koji ne izgledaju kao vladini bilteni – pogotovo ako se usude da nešto pitaju i inzistiraju na odgovoru. Na ovaj spisak dodaju se po potrebi ambasadori iz zapadnih zemalja i pojedini čelnici međunarodnih organizacija. Međutim, izgaranje na terenu ne vrijedi mnogo bez posvećenosti timu. To se demonstrira odsustvom vlastitog mišljenja čak i u pokušaju, ponavljanju u svim varijantama onog što je Vučić već rekao, te pokornošću premijeru većoj od one postrojenih regruta pred vodnikom prve klase. Ukoliko nisu sigurni kako navedeno izgleda u praksi, ministarskim kandidatima se predlaže da još jednom odgledaju istupe Aleksandra Vulina, Nebojše Stefanovića i Nikole Selakovića. U izuzetno žestokoj konkurenciji oni prednjače.
Svaki budući ministar, dalje, mora imati hrišćansku vrlinu da nakon svakog šamara po lijevom obrazu, spremno okrene desni. Najbolji primjer ovog učenja pokazao je Ivica Dačić. Na svaku „Bananu", prikriveno ili otvoreno dezavuiranje, opužbe za nelojalnost i sjedenje na dvije stolice njegovih suradnika i njega lično, predsjednik Socijalističke partije Srbije ponio se gotovo svetački samozatajno, smjerno i ponizno. Ako se ministarski kandidat nada da će u vladu ući kao koalicioni partner, neka se pripremi na trpljenje dostojno mučeništva.
Uvijek je važno isticati se. Pošto su ministarski kandidati školovani ljudi poput predsjednika republike Tomislava Nikolića ili doktora Stefanovića, sigurno se sjećaju drugova iz razreda koji su stalno dizali ruku, ali i u svakoj prilici nekog tužikali razrednom starješini. U slučaju da su zaboravili kako to izgleda, Zorana Mihajlović je tu da podsjeti. Ona ne samo da uživa glas da je ministarka svakog ministarstva sem svoga, već i da je uslijed opanjkavnja kolega meta njihove zavisti i zlobe. No, kao što svaki kandidat za Nemanjinu 11 dobro zna, to nije ni malo važno. Jedino što se boduje jeste kimanje glavom i zadovoljno dizanje obrava razrednog, pardon premijera. A to što sa vremena na vrijeme ukori Mihajlović zbog viška revnosti – da se razumijemo – više je zbog kolektiva nego nje same.
Na kraju, mada nipošto i na posljednjem mjestu, važno je držati se stalno kako općih mjesta, tako i praznoslovlja i ne mješati se u svoj posao. Na taj način nije moguće zabrljati, a ukoliko ministarski kandidat dolazi iz redava eksperata, zauzvrat mu se upotpunosti garantira temeljito i sigurno narušavanje reputacije stečene u struci. Ivan Tasovac, Kori Udovički, DušanVujović i neki drugi, svakog dana dokazuju koliko je to bagatelna cijena za ministarsku fotelju.