|
4.7.2016. Naoružano biračko telo Šta spaja stranake i njihove lidere sa oružjem u ilegalnom i legalnom posedu građana? Razmislite o tome pre nego što se ponovo dogodi zločin sličan onom u Žitištu |
 |
Izvjesni Siniša Zlatić usmrtio je 2. jula svoju suprugu Dijanu i još četiri osobe, te teže ili lakše ranio dvadeset i jednog posjetioca kafića „Makijatao" u selu Žitište kod Zrenjanina. Zločin je izvršen sa AK-47, odnosno, automatskim oružjem koga građani zakonski ni na kakav način ne mogu posjedovati. Sve ovo zajedno, pored ostalih, otvorilo je i pitanje količine ilegalnih kratkih i dugih cijevi u zemlji.
Tehnički ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović – onakvim kakvim ga je bog dao – nema sreće sa izjavama u kriznim situacijama. Kao što je još uvijek nerasvjetljeni pokušaj naručene likvidacije biznismena Milana Beka u novembru 2014. proglasio za djelo amatera, a sramni izostanak intervencije policije u Hercegovačkoj dok je ekipa u fantomkama rušila, maltretirala i protupravno privodila građane pravdao strahom pripadnika MUP-a da ih ne udari struja, tako je i sada broj nelegalnog oružja u zemlji procjenio na između 200 000 i 900 000 komada. Drugim rječima, Stefanović je priznao da nema pojma da li, ugrubo računano, jedna cijev „na crno" dolazi na svakih 35 ili na čak na svakih 8 građana Srbije, punoljetnih i maloljetnih. Inače, ako se još milion legalnih komada oružja doda na minimalnu granicu ministrove procjene, ispada po jedna cijev na šest glava; na maksimalnoj – po jedna puška ili pištolj na nešto manje od četiri osobe.
E sad: opće je mjesto da se posjedovanje oružja smatra dijelom tradicije, simbolom muškosti i da mnogima uliva lažni osjećaj sigurnosti i individualizma; također i da je kao posljedica ratova u bivšoj Jugoslaviji – kao i u svim sličnim slučajevima u svijetu – velika količina cijevi ostala razasuta među veteranima i svim ostalim koji su imali prilike da ih se dokopaju. Svo to naoružanje, kako praksa pokazuje, ima isključivo četiri svrhe. Prava – za kriminalne poslove; druga – za ubojstva u porodici i komšiluku uslijed „poremećenih" odnosa; treća – za nesretne slučajeve na slavljima i među djecom kad pronađu oružje u ormaru; i, četvrta – za samoubojstva. Van nabrojanog, „utoke", „kalaši"," tandžare" i ostalo nemaju drugu primjenu.
Pošteno je reći da su odavno sve vlasti, uključujući i onu gdje Stefanović sjedi kao ministar, svjesne veličine problema. Međutim, niti jedna akcija razoružavanja građanstva nije imala značajnijeg uspjeha. Amnestije od krivičnog gonjenja, otkupi i razne druge stimulativne mjere rezultirale su predaji policiji nekih stotinjak hiljada komada vatrenog oružja za posljednju deceniju i po što, kako se vidi, predstavlja samo vrh ledenog brijega. Ništa bolje nisu prošle ni robusnije, klasične akcije MUP-a. Čini se da je problem nerješiv.
No, da li je zaista tako?
Kada se ijedna od stranaka sa sve svojim liderom zaista ozbiljno i istrajno angažirala na suzbijanju nelegalnog i smanjenju legalnog naoružanja među građanstvom? Netko od ovih što su huškali na ratove i nasilje pa se preobratili – poput ovih na sada u Nemanjinoj 11? Ima li možda takvog među bivšim na vlasti, a sada u opoziciji? Sem verbalno i deklarativno, nitko tu ama baš ništa nije uradio. Jedni – a takvih je na podjednako na obje strane – naprosto dijele „vrednosti" svog naoružanog biračkog tijela; drugi, opet isto tako raspoređeni, okreću glavu plašeći se da bi ih birači mogli kazniti na izborima zbog uskraćivanja prava na alat za ubijanje. Zato i ne čudi što pravosuđe, koga inače svaka vlast u Srbiji drži na kratoj uzici, vodi više nego blagonaklonu kaznenu politiku vezanu za posjedovanje nelegalnog oružja...
Razmislite o svemu ovome prije nego što se ponovo dogodi zločin sličan onom u Žitištu.