|
5.9.2016. Krajiški špijun Da li se Čedo Čolović našao pred izborom između hrvatskog i srpskog zatvora |
 |
Viši sud u Beogradu odredio je Čedi Čoloviću pritvor od trideset dana. Kako će dalje teći proces protiv ovog pedesetsedmogodišnjaka iz Tepljuha pored Drniša osumnjičenog za špijunažu u korist Hrvatske, javnost će uglavnom obavještavati tabloidi: Čolovićeva sestra kaže da joj je, prije adokatice, vijest o hapšenju brata saopćila izvjesna novinarka iz ove vrste štampe...
Što je to hrvatskim službama mogao dojaviti bivši radnik na obračunu plaća drniške građevinske firme "Udarnik", rezervni poručnik JNA, oficir Srpske Vojske Krajine i, nakon ranjavanja kod sela Žitić u dalmatinskom zaleđu 1993, osamdesetpostotni ratni vojni invalid? Dok se u Zagrebu sprdaju da se radi o receptu za Leskovačku pljeskavicu, u Beogradu se nezvanično navodi da je pitanju cinkarenje bivših ratnih drugova protiv kojih su u Hrvatskoj pokrenuti ili se pripremaju krivični postupci. Ipak, ponešto je i izvjesno. Čolović je od 1998. kao i svi povratnici u Hrvatsku – nekadašnji pripadnici SVK – prošao kroz više informativnih razgovora. Ta saslušanja nisu bila ni malo bezazlena – nakon njih je više desetina ljudi završilo u zatvoru. Osuđeni su na višegodišnju robiju uglavnom zbog manjih nasilnih ili nehumanih postupaka tokom rata 1991 – 1995, nerijetko na temelju veoma sumnjivih dokaza. I još nešto. Kada se te drakonske kazne uporede sa onim ispod svakog zakonskog minimuma izrečenim Mirku Norcu ili Branimiru Glavašu za ubojstva srpskih civila i zarobljenika, potpuno je jasno da su u najvećem dijelom u službi zastrašivanja i odvraćanja od povratka Srba izbjeglih iz Hrvatske. Inače, hrvatske službe raspolažu cjelokupnom vojnom dokumentacijom zapljenjenoj u bivšoj Krajini. Oficire poput Čolovića zato su i te kako mogle da pritisnu na tim informativnim razgovorima: sve i da, na kraju, opužbe protiv njih budu odbačene – a to su krajnje rijetki slučajevi – prijetilo im je bar nekoliko godina pritvora. Da li je, u tom kontekstu, Čolović teretio neke od svojih bivših suboraca ili su možda njegova objašnjenja o vlastitom ratnom putu iskorištena u nekom od sudskih postupaka, pa tako i stigla do Službe u Srbiji? Moguće je i da je ucjenjen i iskorišten od hrvatskih bezbjednjaka, ali i da je sam bio uvjeren da treba surađivati kako bi izvjesni pojedinci odgovarali za ratna nepočinstva...
Ukoliko je o nečemu od ovog riječ, Čolović se našao pred izborom između hrvatskog i srpskog zatvora, a jedan mu je, očigledno, bio suđen. Također, postao je i zvijezda aktualnog hladnog rata Beograda i Zagreba. Međutim, stvar je u nečemu drugom. Kao i mnogi njegovi zemljaci, Čolović je početkom devedesetih uvučen u rat na koga nisu mogli uticati i koji im je zauvijek izmjenio i upropastio život. Za razliku od njega i njih, upravo je zazivanje i zdušno poticanje tog krvoprolića mnogima u Srbiji i Hrvatskoj mogućilo politički proboj i aktualni uspon na same vrhunce vlasti. I što je najvažnije – njihov "minuli rad" i dalje plaćaju svi ostali, iskorišteni i odbačeni kao puki potrošni materijal, pogotovo oni iz bivše Krajine. Među ove posljednje spada i Čedo Čolović, osumnjičen da je špijun u službi Hrvatske.