Intervju – Edin Karamazov, gitarista i lautista:
Rolingstonsi i Šubert ipak nisu ista stvar

"U vreme dok su Nju primitivs radili svoju TV seriju, ja sam studirao, preživljavao i svirao po Evropi. Ali mislim da su oni bili sasvim odgovarajući, depresivan i mračan preludij za tragediju koja je sledila"

Edin Karamazov, istinski slavan lautista i klasični gitarista, večeras (četvrtak 29. septembar) sa svojim prijateljem, uglednim nemačkim kontratenorom Andreasom Šolom, nastupa u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u organizaciji CEBEF-a. Njih dvojica će, između ostalog, izvoditi i pesme renesansnog engleskog velikana Džona Daulenda, kompozitora po kojem se pre svega prepoznaje saradnja Edina Karamazova sa nadaleko čuvenim Stingom, zabeležena na albumu Songs from the Labyrinth od pre deset godina.

No, premda se za Edina Karamazova čulo i pre ove ploče, a nakon nje se jednostavno više nije ni moglo za njega ne čuti, on sam ostao je pomalo misteriozna ličnost klasične muzičke scene. Iako smo ga barem u Beogradu slušali povelik broj puta, još od dana ranog Gitar art-Festivala, što solo ili sa briljantnima Les Barones Karamazoff, preko mnogih samostalnih nastupa ili u kolaboraciji sa pomenutim Stingom, ali i sa Stefanom Milenkovićem, Katarinom Jovanović, pa sve do aktuelnog Andreasa Šola – nekako kao da o njemu samom nismo uspevali da saznamo ništa više od tek one izuzetne muzike kojom nas je častio svaki put. I – izgleda da je to i bila njegova namera! Zaista, retko imate priliku da razmenjujete misli sa osobom toliko duboko posvećenom onome što radi, a da se uopšte ne pravi važna, jer je muzika za njega otprilike nešto kao vrhunaravno biće celokupnog života. Razgovor počinjemo upravo od te konstatacije da o Edinu Karamazovu samom – nemamo zapravo pojma!

"VREME": Te tako, da li biste mogli, za početak, da kažete nekoliko reči o sebi, ko ste vi u stvari, kako biste sebe opisali, objasnili?

EDIN KARAMAZOV: Pa, da počnem – zovem se Edin Karamazov, rođen kao Džananović, i jutros u Dubrovniku (razgovor vođen prošle nedelje, prim. aut.) za doručak sam pojeo tri komada jaja, nakon toga sam otišao po svoj automobil kojeg mi je pauk pokupio poslije sinoćnjeg koncerta u Kneževom dvoru – platio sam masnu kaznu za parkiranje, a onda sam se tako divno raspoložen okupao u kišnome, i najčarobnijem, dubrovačkom moru. Za vrijeme doručka, plaćanja kazne za parkiranje i kupanja u moru, po glavi mi se motala Šesta Francuska svita za klavir Johana Sebastijana Baha. Nju treba da aranžiram za flautu i gitaru za koncert u martu 2017. Nakon kupanja sam sjeo u auto i vozio kući za Zagreb, cijelo vrijeme pjevušeći tu Bahovu svitu. Eto, uz neke minimalne varijacije – viršla umjesto jaja, neki drugi grad umjesto Dubrovnika, neka druga muzika u glavi umjesto Baha – tako uglavnom prolaze moji dani... i to sam ja. Ništa više od toga.

A šta je to što vas je zapravo u najranijem životu podstaklo da se prihvatite muzike? Da li ste bili od prve oduševljeni školom ili muziku niste baš poistovećivali sa onim što se standardno dešava na časovima gitare u vašem slučaju?

Kao mali nisam imao časove gitare. Nisam išao u nižu muzičku školu, niti sam imao učitelja. Kao pravi Bosanac, u komšiluku sam skinuo dasku sa nekakve ograde, pa uzeo žicu za struju iz tatine ladice sa alatom, dodao dva eksera i napravio sam sebi gitaru kakvu sam vidio u crtiću Kamenko & Kremenko. Godinu dana nakon toga smo sa majkom išli u robnu kuću da kupimo tepih, ali umjesto tepiha, kući smo se vratili sa pravom-pravcatom komunističkom gitarom "made in Slovenia". Na polici u toj robnoj kući sam po prvi puta uživo vidio gitaru i ukopao sam se kao malo magare sve dok mi majka tu gitaru nije i kupila. Za novi tepih naravno nije ostalo dovoljno novaca... Prva melodija koju sam odmah naučio i odsvirao je bila je ona poznata tema Oda radosti iz simfonije Van Betovena. I tako je krenulo.

Kada je i kako došlo do vašeg muzičkog oslobađanja i konačnog oslobođenja, rečju, do onog trenutka, one životne faze u kojoj ste mogli reći: da, ja eto sada konačno sviram, osećam i razumem to, znam i upravljam time po svojoj volji? Da li se to desilo na studijama u Bazelu ili još mnogo ranije? Koliko je važno vaše lično otkriće instrumenta kakav je lauta u svemu tome?

Kao mali sam već počeo nastupati na školskim priredbama, i to mi se jako svidjelo. Inače, odrastao sam kao pozorišno dijete. Moj otac je radio u Zeničkom pozorištu, pa su i moja najranija sjećanja iz djetinjstva vezana za miris pozorišnih dasaka, dešavanja iza kulisa, šminkeraj, garderobu... Moji prvi nastupi su bili opušteni, radosni, bezbrižni i to me jako veselilo. I danas se na bilo kojoj pozornici osjećam kao da sam kod kuće. Ali prvi puta sam sebe kao gitaristu vidio u odsjaju prozora u vozu. Sa 16 godina sam otišao od kuće na školovanje – i jasno se sjećam praznog kupea u vozu "Bosna Express" u kojem sam sjedio, svirao gitaru sa suzama na licu – jer sam bio svjestan da sam zauvijek napustio roditeljski dom. U tom prozoru sam sebe po prvi puta vidio i doživio kao gitaristu. Priča sa lautom je malo drugačija jer se desila u kadi. Početkom devedesetih sam bio malo frustriran svirajući Baha na gitari. On je tu muziku ipak bio napisao za lautu, pa sam negdje u Njemačkoj, u kadi pred neki nastup, po ko zna koji put slušao CD Baha na lauti. E u toj kadi sam odlučio da budem lautist! Sutradan sam lijepo otišao u Keln na Muzičku akademiju, pokucao profesoru laute na vrata i tako je krenulo...

Koje su najznačajnije ličnosti koje su vas nadahnule u muzici?

Jovan Jovičić, slavni beogradski gitarista, bio mi je uzor kao dječaku iz Zenice. Jovan Jovičić mi je uzor i sada, kao pedesetogodišnjaku iz Zagreba. Uz njega se klanjam i najvećem od najvećih: Paku de Lusiji. I to je to što se gitare tiče! Kao lautista, nikada nisam imao nikakve uzore. Moram reći i da sam se godinama kljukao džezom. Sad mi je žao izgubljenog vremena.

Da li vas je kao tinejdžera zanimao rokenrol, jeste li imali ikada svoj pravi bend i koju veliku rok numeru ste najradije izvodili ili želeli da je izvodite?

Rokenrol me nikada nije zanimao. Neke stvari u životu jednostavno ne doživljavate. Na primer, u životu nisam popio kafu! Ne poznajem niti jednu jedinu pjesmu Eltona Džona, Madone ili nekih drugih slavnih estradnjaka. Naravno da postoje kultne rok pjesme. Nema ih puno, ali one koje to jesu, zasigurno su prevazišle okvire roka. Baš kao što su kultne Bahove kompozicije prevazišle okvire baroka. Dobra, iskrena, prava umjetnička muzika se nikako ne smije etiketirati. Rok, klasika, džez, bla-bla... to sigurno jesu nekakvi žanrovi, ali ono najbolje od svega toga je samo i jedino i vječno će ostati "muzika"! A ogromnu većinu od svega toga nabrojanog, što i nije baš tako genijalno, slobodno možemo da svrstavamo u nekakve ladice – samo zato da bi to mogli prodavati. Na primjer, rok mi se ne sviđa već u svojoj ideji. Više volim Mocarta, Nikolu Badeva ili Biseru Veletanlić. Ali to je moje mišljenje i moj ukus. Ne kažem ovdje da bilo ko treba slušati Mocarta (smeh). Ali, rok avanture sa njemačkim bendom Skorpions sam imao, ili sa Elvisom Kostelom, ili baš na primjer u Beogradu, na pozornici Sava centra, gdje sam po prvi put u životu čuo Stingovu Roxanne. Nas dvojica svirali koncert tamo, i iznenada, kaže Sting u mikrofon: Hej Edo, ajmo Roxannu... jen, dva, tri, četiri (smeh)... A ja sebi u zube kažem: "Wtf je Roxanne?"... I šta drugo nego da se snalazim, pa udri u lautu... ali Roxannu sam dobro odsvirao. A i Sting je na tom koncertu odlično pjevao velikana engleske renesanse Džona Daulenda, mada mu je ipak trebala cijela godina dana da to sve nauči. Ja, recimo, kompleksnog Daulenda učim godinama, studiram ga i danas, a Roxanne sam bez problema odsvirao na pozornici – a sutradan i zaboravio. Eto, toliko o roku i umjetničkoj muzici. Rolingstonsi i Šubert ipak nisu ista stvar, baš kao što ni Kusturičini trubači svezani za drvo nisu isto što i Kurosavini ljudi smrznuti u mećavi. A na nama je da biramo šta ćemo od toga da konzumiramo: banalno i jeftino ili vrijedno i vječno! Ako nisam jasan, onda još jedna usporedba: hamburger iz Mekdonaldsa nije isto što i pljeskavica u Leskovcu!

A koliko je zapravo život klasičnog muzičara ponešto sputan – u odnosu na taj sad pomenuti rokerski, i da li je uopšte? Kako vi to vidite?

Svaki dobar muzičar – rok, klasični ili bilo koji drugi – mora da bude "fah-idiot". I život mu je zbog toga i te kako sputan, kao što kažete. Rok muzičari imaju više novaca, ali su nesigurni u sebe, dok klasični muzičari imaju manje novaca, ali ego im je veći od ega vrhunskih kardiologa. Ja bih u svakom slučaju izabrao pare umjesto ega!

Koliko bavljenje muzikom menja ličnost i privatno, i da li su to uvek dobri i plemeniti uticaji ili ima i straha, strepnje, neizvesnosti, nesigurnosti, pokolebanosti, kreativnih blokada možda, stalno novih i među sobom različitih, pa čak i suprotstavljenih životnih i umetničkih sezona?

Više puta sam rekao, a još uvijek tako mislim: muzika je moj hobi, tako da sve od gorenavedenog ne razumijem. Moj hobi je moja radost.

Slušali smo vas ovde solo, zatim kao solistu sa orkestrom, ali i u više drugih muzičkih kolaboracija, sa Stefanom Milenkovićem bar dva puta i još mnogo češće sa pevačima – Stingom, Katarinom Jovanović, evo sada i sa Andreasom Šolom. Da li su violina i ljudski glas bili oduvek za vas najprivlačniji "drugi" instrumenti ili rado svirate sa još nekim zanimljivim muzičarima?

Prije nekoliko godina snimio sam jedan CD i nazvao ga The Lute is a Song. Ljudski glas ipak jeste najljepši instrument. Dok sjedim i prostirem sitno tkani tepih pjevačima svojim sviranjem, po kojem oni mogu sigurno i bezbrižno istraživati, istovremeno i sam u svojoj mašti pjevam. A da ne govorim koliko onda to pjevanje na svojim solo koncertima i koristim. Dio godine živim na jednom malom ostrvu na Jadranu, gdje uglavnom snimam svoje projekte. U zadnje dvije godine snimio sam sedam albuma sa svojim kolegama iz cijelog svijeta. Za sada te snimke ljubomorno čuvam za sebe (smeh).

Kako ste upoznali Andreasa Šola i koliko već dugo sarađujete? Koji program izvodite ovom prilikom na "Kolarcu"?

Andreas i ja smo se upoznali još kao studenti, bilo je to prije dvadesetak godina. Obojica smo studirali na Schola Cantorum Basiliensis u Bazelu. On je još za vrijeme studija počeo da nastupa po cijeloj Evropi, a to isto se dogodilo i meni kao lutnjisti. Na nekoj žurci u Bazelu smo se dogovorili da zajedno nastupamo... i to je bilo to. Naš prvi zajednički koncert bio je u Hamburgu, 1998. godine. A ovaj beo-gradski koncert nam je obojici od velikog značaja, zato jer ćemo izvesti i jednu premijeru – Tri pjesme za glas i gitaru, koje je upravo za nas napisao veliki kubanski kompozitor Leo Brauer.

Najzad, nosimo li svi svoj zavičaj u srcu, određuje li on našu imaginaciju? Koliko je Bosna sa svojom istorijom, intenzivnom muzikom, zvucima, bogatstvom govora, običaja, raskošima rečnika, ali i pokretom Nju primitivs i svim drugim stvarima, ostala negde da duboko deluje na vas svih prošlih dana i zauvek? A koliko SFRJ?

Ne znam za druge, ali ja svoj zavičaj živim svakoga dana. Moj zavičaj je moja Bosna, a Bosna je samo mali djelić naše male planete Zemlje, pa bih onda rekao da jednako tako volim i druge krajolike i mjesta na svijetu. Da budem iskren, istoriju ne poznajem (i ne volim), tako da istoriju Bosne (ili Japana) jedva da poznajem. Jednako tako nikada nisam volio niti gledao, niti, ne daj bože, slušao pjesme od Nju primitivs raje iz Sarajeva. U vrijeme dok su oni radili svoju TV seriju, ja sam studirao, preživljavao i svirao po Evropi. Ali mislim da su oni bili sasvim odgovarajući, depresivan i mračan preludij za tragediju koja je slijedila. Morate znati da ako slušate Zabranjeno pušenje, Lepu Brenu ili Plavi orkestar i redom sve ostale tog kalibra, svjesno, podsvjesno ili nesvjesno postajete primitivan. Isto tako je i sa tom njihovom tragikomičnom serijom, koja će zbog izuzetno loše glume i prosječnog humora zauvijek ostati lokalna kopija Monty Pythona. Pitam se zašto su sarajevski režiseri i muzičari osuđeni da kopiraju druge? Mislim, okej je biti primitivan, ali to bi trebalo zadržati i sačuvati samo za sebe, a ne praviti se važan zbog toga. Spominjete SFRJ? Nisam jugonostalgičar baš kao što nisam nostalgičan niti za starom, dobrom Evropom koja se također raspala. Ali naravno da jesam i ostat ću Titov pionir! I naravno da su Čkalja, Otpisani, Arsen Dedić, jadro keks, bicikl poni, kokta... za mene više kul od koka-kole, Rolingstonsa, prljavog inspektora Harija ili toblerone čokolade ...

A šta je ono što vas određuje u sadašnjici, u šta upirete pogled, iz čega crpete svakodnevnu snagu?

Pogled se upire samo i jedino visoko gore: tamo gdje mislimo da je naš stvoritelj. Samo on i njegova kreacija prirode nam mogu dati snagu. Mali čovjek gleda odozdo prema gore. Ali neki lete visoko, pa gledaju odozgo prema dole. Ali okej, može i tako... (smeh).

Zorica Kojić