|
8.10.2016. Politika praznine Dačićevi zaokreti tretiraju se u SPS-u kao vrhunci političkog umjeća. Međutim, kada šef ove klijentističke partije ne ispuni očekivanja dijela njene nomenklature, na red dolaze svađe, spletke, ogovaranja i razlazi |
 |
Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije pokazao se kao krajnje uspješan lider. Svoju stranku uspio je osam godina održati na vlasti tokom četiri izborna ciklusa i dvije rekonstrukcije vlade. Na nogama je izdržao „Kofer" i „Bananu" – afere koje bi oborile gotovo svakog drugog na njegovom položaju. I to nije sve: u odnosu na Aleksandra Vučića i najveći dio njegovih naprednjaka, Dačić djeluje kao racionalan, pristupačan političar, tolerantan i uvijek spreman na pjesmu i dogovor. Zato i malo tko njegovo povećano „srbovanje" u posljednje vrijeme shvata ozbiljno. Smatra se da to naprosto „mora", slično mnogo čemu drugom čime plaća cijenu održavanja u vladajućoj koaliciji.
Da li to je „moranje" u pozadini izricanja stranačkih disciplinskih mjera četvorci viđenijih socijalista, odnosno, potonjem napuštanju partije sada već bivše potpredsjednice Dijane Vukomanović i višeg funkcionera Nenada Borovčanina? I da i ne. Tačno je Dačić pod naprednjačkim pritiskom da zavede red među svojim, a pod tim se podrazumjeva potpuno izbjegavanje svake sopstvene misli u javnosti i papagajsko ponavljanje Vučićevih stavova – svojim riječima, sa ili bez razumjevanja. No, neuporedivo više od Vukumanović i ostalih, predhodno su „iskakali" neki drugi prvaci socijalista pa partijska Statutarna komisija nije zasjedala. Čini se, dakle da je Dačić njihove „slučajeve" iskoristio za nešto drugo, mnogo bitnije od ulizivanja moćnom koalicionom partneru.
Naime, SPS predstavlja primjer tipične klijentističke partije. Jedino načelo koga se ona čvrsto drži i koje nije podložno diskusiji, jeste spremnost na sve kako bi se došlo i opstalo na vlasti. U tom kontekstu, različiti Dačićevi manevri i zaokreti, te stoičko trpljenje čitavog seta poniženja ispaljenih iz naprednjačkih redova tretiraju se kao vrhunci političkog umjeća. Međutim, problem nastaje kada se, kako vrijeme odmiče, pokaže da šef partije nije u stanju da ispuni očekivanja dobrog dijela njene nomenklature. Tada dolazi do svađa, spletki, ogovaranja, podmetanja i još mnogo čega što predstavlja unutarašnji život stranki poput SPS-a, ispražnjenih od svakog sadržaja i ideologije.
Dačić je do sada surfovao na krestama valova sukobljenih klika učvršćujući na taj način sopstveni položaj. Nastupio je, očito, trenutak kada je u dijelu SPS-a ili došlo do umora od obećanja i čekanja ili su ambiciozni pojedinci povjerovali da se sami mogu mnogo bolje nagoditi sa Vučićem. O čemu god da je riječ, Dačiću nije preostalo ništa drugo nego da se oslobodi nezadovoljnika sazivanjem Statutarne komisije – za nauk svima ostalima. I ovo bi bilo sve. Niti se što mjenja unutar SPS-a, a kamo li na političkoj sceni Srbije.