4.12.2016. Premijerov izbor Tri razloga zbog čega je, uprkos svemu, moguće objedinjavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora na proljeće sljedeće godine

piše: Filip Švarm

„Oni, stvarno, nisu normalni". Ovo je prva i najčešća rekcija na pronošenje glasine da Srbiju na proljeće pored predsjedničkih čekaju i vanredni parlamentarni izbori, a dolazi, naravno, izvan širokog kruga obožavalaca premijera Aleksandra Vučića. Također, prate je komentari kao što su „zamajavnja naroda", „budalaština", „spinovanje"... Sve to nije u pitanju. Riječ je o nečem drugom. A to je: da li postoje stvarni, racionalni razlozi da aktualna, nova/stara Vlada ne sastavi ni godinu dana na vlasti?

Razlog broj jedan – kandidatura Vučića za predsjednika Srbije. Odluči li se i bude li izabran, pada Vlada jer mjesto premijera ostaje upražnjeno. Novi može biti izabran u Skupštini bez ikakvog problema, ali to nekako nije u Vučićevoj tradiciji. Čovjek voli kampanje, toliko se dokazao u njima i, ako ništa drugo, svakom kritičaru na društvenim mrežama može začepiti usta brojem izlazaka na provjeru volje naroda. Iz njegove perspektive, ne postoji ništa veličanstvenije nego da on pobjedi u prvom krugu, a Srpska napredna stranka osvoji više od pedeset posto glasova. Potom bi Vučić, slaveći dvostruki trijumf, odredio premijera i izdiktirao mu sastav Vlade – sada sa obnovljenim legitimitetom – i u potpunosti objedinio svu vlast u zemlji. Kako stvari stoje, ovo se čini kao dobitna kombinacija.

Drugi, mada slabiji razlog – Vučićeva podrška Tomislavu Nikoliću. U ovom slučaju koalicioni partneri, socijalisti prije svega, prinuđeni su da ne ističu svoje kandidate ili da ih tretiraju kao puke statiste. Naime, od njihovog ponašanja tokom kampanje i stupnja aktivnog zaljeganja za premijerovog kandidata, zavisi da li će se opet naći u vlasti i tako namiriti predatorske i klijentističke ambicije. Djela se ovdje broje, a ne riječi – jedno je agitacija za Nikolića u slobodno vrijeme iz udobne i sigurne ministarske fotelje, a nešto sasvim drugo spoznaja da se ona može sačuvati samo pokazanim rezultatatima „ rada na terenu".

Treći, ali važan razlog – raspamećivanje opozicije. Najslabije od uvođenja višestranačkog sisteme, rascjepkane, tek nešto iznad cenzusa i bez para, pretekle opozicione stranke jedva da imaju snage da učestvuju na četvrtim parlamentarnim izborima za pet godina. Pred njima je dvostruki izazov: isticanje relevantnog zajedničkog predsjedičkog kandidata i opstanak u Skupštini. Teško da u ovom trenutku mogu oboje. Stranački aparat slijedi logiku samoodržanja i potpuno je prirodno da će parlamentarni izbori dobiti prioritet. A tada sasvim lako može ispasti duplo golo – em glatko pojeđuje Vučić ili njegov kandidat za predsjednika Srbije, em dobar dio opozicionih stranaka ostaje ispod horizonta birača i cenzuza. Ovo nipošto nije zanemarljivo prilikom procjene o mogućnosti objedinjavanja izbora pošto Vučić odavno ne krije da mu je jedan od glavnih ciljeva zatiranje normalne građanske opozicije i pretvaranje političkog života Srbije u lovište tri predpetooktobarske vladajuće stranke. Tako bi, kao što ukazuje Đorđe Vukadinović, socijalisti mogli glumiti ljevicu, pravi Šešeljevi radikali izigravati desnicu, a naprednjaci se opušteno predstavljati se kao razuman i odgovoran centar bez ikakve realne alternative.

Sva tri navedena razloga uticaće na Vučićevu odluku o eventualnim vanrednim parlamentarnim izborima. Ionako je uvjeren da sve što je dobro za cemetiranje i jačanje njegove lične vlasti, dobro i za Srbiju. Ukoliko i nije, on s tim nema problema.