Intervju – Jurica Pavičić, pisac, kolumnista, scenarista:
Antropolog u prozi

"Riječi često postanu samoispunjavajuće proročanstvo. Javna osoba, recimo političar ili novinar, počne operirati rasističkim ili šovinističkim klišeima, potom te riječi stvore društveno ozračje u kojem se obistine – riječi stvore loše društvo jer su govorile o lošem društvu"

Jurica Pavičić je rođen u Splitu gde i danas živi. Objavljuje filmske kritike i kolumne u "Nedjeljnoj Dalmaciji", "Jutarnjem listu" i drugim novinama, kao književnik debitovao je romanom Ovce od gipsa po kome je napisao scenario za film Vinka Brešana Svjedoci, taj scenario je dobio Veliku zlatnu arenu na festivalu u Puli a film Ekumensku nagradu na Filmskom festivalu u Berlinu. Zatim, napisao je i romane Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, i zbirke priča: Patrola na cesti po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića, i Brod u dvorištu. Žena s drugog kata je najnoviji roman Jurice Pavičića, izdavač je zagrebački "Profil". U Beogradu će ga promovisati 12. decembra u "Parobrodu" na tribini posvećenoj hrvatskoj pop-kulturi, a moguće da će tom prilikom pričati i o nekim temama iz intervjua koji sledi.

"VREME": "Da nismo otišle na Zoranin rođendan, sve bi bilo drukčije, i tvoj život, možda i moj", piše na početku vašeg romana Žena s drugog kata. Šta određuje pravac kojim će krenuti nečiji život?

JURICA PAVIČIĆ: Žena s drugog kata je roman o inteligentnoj i socijalno "normalnoj" ženi koja postane ubojica. Postane ubojica ne zato jer je psihopat ili zla, nego zato što ima sasvim normalne, društveno prihvatljive i klasno tipične aspiracije: želi sretan život, posao, brak, djecu, standard srednje klase... Kad sam pisao roman, nastojao sam taj proces prikazati dvojakim. S jedne strane, junakinja ga sebi nastoji racionalizirati kao niz slučajeva, slijepih okolnosti: da nije tog dana na tulumu susrela budućeg muža, da nije pronašla kanticu mišomora, sve bi bilo drukčije. Istodobno, nastojao sam u samu priču unijeti mehanizam skoro pa marksističke "nužnosti". Junakinjin put determiniran je ekonomski i klasno – poslom muža pomorca, ekonomskom krizom, obiteljskom dinamikom.

Šta bi bilo sa ovim delom Balkana da se 1990. godine nije desilo što se desilo?

Davno, u 80-im, studirao sam povijest i jedna od stvari koje vas na povijesti uče je da nikad ne postavljate takva pitanja. U povijesti nema "što bi bilo..." zato jer je bilo baš ovako kako jest bilo. Očito je ono što se dogodilo rezultat činjenice da smo bili (ili jesmo) onakvi kakvi jesmo.

Na početku romana rečenica "rekla je riječi koje su imale posljedice" asocira na nepoštovanje reči, na zloupotrebu, ali i na mnoge posledice olako datih izjava javnih ličnosti. Molim vas za komentar.

Riječi često postanu samoispunjavajuće proročanstvo. Javna osoba, recimo političar ili novinar, počne operirati rasističkim ili šovinističkim klišejima, potom te riječi stvore društveno ozračje u kojem se obistine – riječi stvore loše društvo jer su govorile o lošem društvu. Ta vrsta "riječi s učincima" sada je nešto što otkrivaju SAD s Trampom ili Mađarska s Orbanom, no nama ovdje nisu ništa otkrili. Mi to znamo. Naučili smo kako to funkcionira kroz iskustvo Srbije 80-ih nakon 8. sjednice ili Hrvatske 90-ih, kad je buknuo medijski nacionalizam. Sve ovo što danas uokolo gledamo za nas je visokobudžetska repriza lošeg filma koji smo davno gledali.

"Zatvor zapravo prija", napisali ste da oseća glavna junakinja vašeg romana i objasnili: "Ovdje nema iznenađenja, nema promjena, nema donošenja odluka." Kakav je to stadij u kome nedešavanje i nedelanje prija? Otkud potreba za njim?

Potreba za strukturiranim redom i predvidivošću duboka je ljudska potreba, jer je ta potreba ujedno i potreba za sigurnošću. Nije čudo da se u eri prekarnog rada, mobilnosti, stalne nesigurnosti i stalnih mijena ljudi užele fašizma, jake države i pokroviteljskih lidera, kao što se sada događa posvuda. Ali, stalno morate imati na umu da ja roman pripovijedam iz blago narativno odmaknute junakinjine perspektive, tako da sve što ona o sebi misli ne mora biti ni istina. Junakinja romana izgorjela je i ljudski propala jer je imala aspiracije i težnje. Stoga, na neki način kao kontru, sada odbija imati ikakve aspiracije, ikakve ambicije, nade.

Malo dalje, Bruna poistovećuje zatvor sa kućom u kojoj živi sa mužem i svekrvom. Zbog zla u toj kući, u toj porodici, Bruna postaje zločinac. Ubijanjem svekrve, glave svoje porodice, Bruna ubija porodicu pa samim tim i njeno zlo. Molim vas za komentar.

Žena s drugog kata je roman o mediteranskoj familiji. To je model obitelji u kojoj sam i ja odrastao, jako povezanoj, obitelji koja traži jaku privrženost, lojalnost, posvećenje. Takva obitelj može biti jako, zdravo uporište u životu, daje vam sigurnosnu mrežu i osjećaj da niste sami. Ja je zapravo volim. Istodobno, u južnoeuropskim dru-štvima takva obitelj je i sociopolitički problem – od nepotizma do obiteljskog kapitalizma. U Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji, takav model obitelji ima i svoje prostorno opredmećenje, a to su kuće koje roditelji grade tako da svako dijete ima svoj kat i svi žive zajedno. Srednja Dalmacija puna je takvih kuća, a ja moram priznati da su mene uvijek fascinirale. Zamislite da ste dijete takve obitelji, vi biste eto htjeli razbijati atome u Ženevi ili biti koktel majstor u Londonu, ali eto vas "tamo" čeka "vaš kat" i već vam je netko organizirao vašu budućnost. Što se mene tiče, ideja Žene s drugog kata počela je od slike jedne takve kuće. S tim da je jako bitno, bar meni, to što ja nisam uzeo najgoru moguću obitelj. Svatko tu, i muž i svekrva, ima neke svoje razloge i svoje svijetle strane. Htio sam da u času kad se čin ubojstva dogodi mi već tri-četvrt žalimo ubijenu.

Kad god prvi put uvodite lik u roman, vi kao da za scenario precizno opisujete njegov fizički izgled. Šta govori izgled čoveka o čoveku?

Mene ne zanima izgled lika kao fizička datost, dakle genotip: visina, boja očiju i slično. Zanima me ono u izgledu što nataloži kultura: dakle, odjeća, frizura, ono što nam govori o klasi, kulturi, ideologiji. Ja i u filmu i u književnosti volim "antropološke" pripovjedače, ljude koji nam detaljno predstave svijet kojim se bave: što ljudi rade, što jedu, kakvi su im društveni rituali... dio toga je ugrađen i u izgled.

Opisujete seks kao da izveštavate: nepristrasno, pomoću činjenica. U kontekstu nedavnog izbora britanskih kritičara za najlošiji opis seksa u književnosti ove godine, o čemu ste vodili računa ispisujući te scene?

To je također dio tog mog nastojanja da u prozi budem "antropolog". Zanima me što precizniji opis nekog društvenog mikrosvijeta, a dio tog opisa života je i seksualnost. Inače, zanimljivo je da me pitate za seks, a ne za hranu, što me pitaju svi novinari. U knjigama uvijek imam puno opisa kuhanja i hrane, pa i u ovoj. Moja zagrebačka lektorica mi je rekla da sam trebao objaviti uz knjigu i kuharicu Žene s drugog kata.

Vaši romani i priče imaju precizne toponime, Žena s drugog kata na primer dešava se u Splitu. Možete li pojasniti vašu spisateljsku fascinaciju rodnim gradom?

Moja beogradska kolegica novinarka Julijana Mojsilović živjela je kratko u Splitu i jednom je rekla da nikad nije srela grad u kojem su njegovi stanovnici toliko opsjednuti identitetom pripadnosti gradu kao što je Split. Split je svim Splićanima predmet bolne fascinacije, opsesivnog samopreispitivanja, a često je to love/hate odnos iz kojeg šiklja mržnja koja je zapravo neuzvraćena ljubav. Ja sam se Splitom puno bavio kao novinar, možda više nego ičim drugim. S druge strane, postojao je jedan period kad sam se u prozi manje bavio njime. Žena s drugog kata dijelom je i napisana kao nakana da se nakon deset godina vratim Splitu u duljoj prozi.

I u ovom romanu, a i u novinskim tekstovima koje potpisujete, sugerišete da Split nije više onakav kakav je bio nekad. Zašto nije?

Zato jer živimo u vremenima globalizacije, pa ništa više nije "kako je bilo nekad". Ali i zato što Split dijeli sudbinu Dalmacije, koja je prostor sinkopa i diskontinuiteta u kojem se svakih 50 godina počinje iznova. Prvo imate bum vinogradarstva, potom filoksera ubije sve vinograde, a stotine tisuća isele u Čile, Australiju i Kaliforniju. Onda dođe socijalistička industrijalizacija, pa stotine tisuća usele u Titove nebodere u gradovima. Potom industrija propadne. Sada je došla monokultura turizma i svi opet mislimo kako će onda zavazda biti naša sudbina, kao što su ljudi mislili za vinograde i tvornice. Tako je i sa Splitom. Za mog života, a ja nisam Jeremija, grad je prošao tri ciklusa. Pamtim ga kad je bio grad plavih ovratnika, dimnjaka, industrije i zagađenja, kao Sheffield ili Zenica. Pamtim ga kad je 90-ih bio na dnu, grad heroina, nezaposlenosti i Lore. Sad je miljenik Trip advisora i Ibiza za hipstere.

Ovaj vaš roman je okarakterisan kao triler koji je psihološki roman. Šta mislite o žanrovskim definicijama?

Moji najdraži pisci su pisci koji plešu na rubu žanra, kao Patriša Hajsmit, Le Kare, Grejem Grin, Rut Rendel ili Leonardo Šaša. Volim da je knjiga narativna, da ima suspens i da čitatelj hrli prema raspletu. Istodobno, ne volim ni čitati ni pisati žanrovske knjige koje imaju previše kodificiranu kompoziciju. U tom smislu, pisati klasični detektivski roman mi je jednako nezanimljivo kao pisati sonet: pravila su previše zadana. Kad je Žena... izlazila, ja sam tražio od izdavača da je objavi u "Profilovoj" crnoj ediciji u kojoj izlaze žanrovski pisci (Kamiljeri, Rankin, Le Kare, Akunjin...). Dakle, htio sam da je ljudi čitaju kao žanr, ali sam svjestan da ih time malo i varam jer ona nije tipično žanrovska.

Smatra se da ste se kao novinar zamerili i levima i desnima. Sa koje pozicije kritikujete nečije postupke?

Ideološki bih sam sebe definirao kao vrlo staromodnog socijaldemokrata. Moj politički idol je Klement Atli. Što samim tim znači da sam dinosaur: pripadam ideologiji koja umire kao ptica dodo, ja sam kao oni rimski pisci koji su u doba carstva slavili i žalili za republikom. O konzervativnom nacionalizmu sam napisao stotine tekstova i kod njega mi je najzanimljivije to kako on odmah proizvede kulturnu regresiju – on prvo uništi ono što tobože slavi, a to je identitet. Što se liberala tiče, mislim da mi (bar u Hrvatskoj) nemamo posla s liberalima, nego s liberalnim lenjinistima. Liberal bi ako je liberal morao biti oprezan prema ideološkim velenaracijama. Današnji liberali misle da mogu istu recepturu provoditi u Singapuru, Srbiji i Čileu, kao što su lenjinisti mislili da socijalizam mogu na isti način kreirati u Mozambiku i Češkoj. Pravi liberali bi na to morali kolutati očima. Moj problem s jednim dijelom hrvatske ljevice je to što je to ljevica potpuno otuđena od svijeta rada. Riječ je o pametnim i obrazovanim ljudima koji žive od budžetskog novca, koji nisu u životu ugazili u privatnu firmu, a nisu analizirali ni pogreške povijesnih socijalizama, dijelom i zato što "naš" socijalizam ne pamte, pa o njemu imaju romantiziranu sliku. Romantiziranu čak i za mene, koji tom društvu, kako vrijeme teče, vidim sve više vrlina.

Dokazali ste da građanska inicijativa može da dejstvuje, zaustavili ste Željka Keruma da uništi prirodu zbog gradnje hotela. Pa ipak, građani nikako da poveruju u sebe, da poveruju da ako se pokrenu mogu da spreče ono što je loše. Da li to znači da im, u stvari, nije loše?

Građane se ne diže na ulice apstrakcijama. Oni će se dignuti ako ih žulja nešto konkretno – recimo, kao što je bio slučaj nedavno sa školskim kurikulumom koji traumatizira desetke tisuća roditelja u Hrvatskoj. Marjan je bio odličan "case study" gdje ste mogli na konkretnom primjeru nečeg što se može vidjeti i opipati ljudima pokazati nešto što je inače apstraktno – zloporabe urbanističkih planova, te funkcioniranje političkih klijentizama. Osim toga, Marjan je bio tako zapaljiv, emocionalno afektivan simbol starog Splita da je oko teme mogao ujediniti jako različite ljude: od mladih ljevičara do pasatističkih konzervativaca koji su prestravljeni time "na što je Split spao". Uspješna građanska akcija je uspješna ako ima sposobnost ideološkog iskoračenja, ako je inkluzivna. To nas je na koncu naučio i najuspješniji inkluzivni aktivistički pokret u povijesti Južnih Slavena- onaj partizanski. Da su u šumu primali samo lenjiniste, partizani bi završili kao FARC u Kolumbiji.

Pre godinu dana napustili ste "Slobodnu Dalmaciju" u znak protesta zbog cenzure. Međutim, ni taj vaš gest, dakle opipljiv dokaz da cenzura postoji nije bio dovoljan da društvo prestane da tvrdi da medijska cenzura ne postoji. Da li bi se nešto promenilo da su vaš primer sledeli drugi?

Ja nisam iz "Slobodne" otišao zbog onog što u njoj NIJE izlazilo, nego zbog onog što JEST izlazilo. Moj je glavni razlog bila činjenica da su te novine angažirale neke autore za koje ja mislim da su medijski toksični otpad. U "Slobodnoj" je manje problem ono što NE izlazi, a više ono što izlazi.

I u Srbiji i u Hrvatskoj su nedavno bili izbori. Zašto ljudi glasaju za nekog ko se pokazao nedostojan njihovog glasa?

U Hrvatskoj su ljudi mogli birati između nečeg što su već probali – Milanovića, i nečeg novog – Plenkovića. Naravno da su izabrali novo. Plenković je došao na vlast sa duboko kompromitiranom strankom koja je triput okrala svoje građane i još im sudski duguje novce. Istodobno, on je došao kao neka vrsta europskog stečajnog upravitelja kojem je posao bio spriječiti orbanizaciju ili putinizaciju koja je već bila započela. On je po političkom stilu nekonfliktan i smiren, pa je i političko ozračje dijelom postalo takvo: kao da se cijela Hrvatska nagutala ksanaksa. Stalno se zafrkavam da je Plenković najveći apaurin na svijetu. Ali, on sad treba početi vladati, a to je uvijek teži dio.

Sonja Ćirić, Teofil Pančić