Još jednom o gubicima :
Dok se Đavo ne namiri

Ovo je godina kad se u nekom trenutku činilo, do nevjerice, kao da odlasci neće stati

Stvarno, nakon prošlih nekoliko godina koje su se, svim suprotnim dokazima unatoč, činile nekako kao "manje historijske", ova je bila takva da čovjek šiban događajima i vijestima lako može "testirati" njenu historičnost. Recimo, tako da zamisli glas nekog budućeg, umornijeg i uplašenijeg Baneta Bumbara koji će jednom, a bez truna nostalgične čarolije originala, tronuto intonirati nad Simjanovićevom nezaboravnom muzičkom temom:

"...te 2016. godine, umrli su David Bowie, Prince i Leonard Cohen. Na američkim predsedničkim izborima pobedio je Donald Trump. Umro je Fidel Castro. Bob Dylan dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umrli su Dragan Nikolić i Bata Živojinović. Umrle su Jadranka Stojaković i Esma Redžepova."

Vidi se pak iz prve da je muzički svijet – pored jednog veličanstvenog priznanja – trpio najveće gubitke. Počelo je odmah s najvećim, u prvim danima, i završava se izgleda isto tako. Kažemo "izgleda" jer iako je do kraja 2016. ostalo svega koji dan, ovo je godina kad se u nekom trenutku činilo, do nevjerice, kao da odlasci neće stati – dok se Đavo ne namiri.

Raspršeno po kalendaru nizala su se svako malo imena, najpoznatija i ona znana uglavnom ljubiteljima muzike; neka što su se ugasila u dubokoj starosti i sa zaokruženim opusima, a neka danteskno, zaustavljena "na pola svoga životnoga puta". George Martin, inovator studijskog zvuka i "peti Bitls"; kompozitor avangardista Pierre Boulez; Greg Lake i Keith Emerson – iz istog benda u jednoj godini – pridružili su se Lazi Ristovskom da tamo gore bistre Hammonde i Moogove; senzibilni Argentinac Gato Barbieri odsvirao je zaista svoj Posljedni tango u Parizu i otišao zemljaku Cortázaru u onostrano hispansko premetanje džeza i zavođenja; odjahao je stari kantri-mrgud Merle Haggard kojem ni pola života pušenja opijata kao da nije moglo ništa; Toots Thielemans, belgijski džez-melankolik što je uveo usnu harmoniku u stil, možda "džemuje" sa svojim prijateljem Boškom Petrovićem; odjezdio je bjelobradi stoik Leon Russell, autor divne Song for You i šef Joe Cockerovog neponovljivog orkestra Mad Dogs and Englishmen, i Scotty Moore, Elvisov gitarista s revolucionarnih prvih singlova, i Glenn Frey, potpisnik Hotela California...

I evo, točno onako kako je pjevao pokojni Toma Bebić – "nije gotovo kad je gotovo": u trenutku dok ispisujem tekst, stiže vijest da je upravo otišao Rick Parfitt, neumorni ritam-gitarista Status Quo i naš negdašnji česti gost. Ni dan kasnije, na Božić, u pedesetčetvrtoj utihnuo je i tvorac najvrsnijeg bijelog soula i formativna figura generacije – protejski, senzualni George Michael.

Rusija, uvijek za dugu stopu tragičnija od ostalih, u padu aviona izgubila je čitavu postavu hora Crvene armije – njih šezdeset, kažu...

KJAROSKURO: Ipak, tri prvospomenute smrti udarile su najjači pečat teškoj godini, i svaka na različit način, podrazumijeva se.

Tako, nagli odlazak Princea – pjevača, gitariste, multinstrumentaliste, kompozitora, plesača, seks-simbola, uzorne "poliformne", postmoderne pojave i jedne od posljednjih pravih pop-zvijezda – bio je opipljivo tragičan jer tako očito prijevremen. Put i život Princeov prekinuti su, još gore, usred novog uzleta i interesa za njegovu muziku, a nakon decenijskog autorskog tavorenja i uzaludnih, tvrdoglavih bitaka. Međutim, odmah nakon njegove smrti i od trenutka kad minijaturni (160 cm bez štikli) ekscentrik iz Mineapolisa više nije kao dotad mogao opsesivno kontrolirati apsolutno sve aspekte javne slike o sebi, počelo je izlaziti i nešto mnogo tamnije iz pozadine. Iza uzbudljive, šarene, uvijek senzualne i redovito spektakularno odsvirane i producirane pjesmarice koja je obilježila dvije dekade, ocrtavali su se post mortem sve jače obrisi lika koji smo samo naslućivali i u vesela, manje opterećena vremena nesvjesno potiskivali. Blizanački, zračno lagan izvana, Prince je dugo skrivao opskuran privatni svijet: unutarnji razdor između opresivne, sektaške religioznosti (za nevjerovati, bio je Jehovin svjedok), naspram izrazite tjelesnosti, čitavu patologiju odnosa i veza sa ženama, promiskuitet, paranoidnost, uopće nagriženo mentalno i fizičko zdravlje. Iz potonjega, jednako kao kod nekadašnjeg takmaca za tron Michaela Jacksona, išli su i unajmljeni doktori-lešinari na platnom spisku i automedikacija koktelima legalnih, a ubilačkih droga koje su muzičara na kraju i koštali života. Prince je umro bez mira i digniteta, između leta privatnog aviona i koncerta, ostavivši jednom radosnu epohu i generaciju bez mogućnosti zaključenja i otpusta.

"HOĆEŠ MRAČNIJE?": Sasvim obrnuto, u smislu dovršenja i opraštanja, otišao je Leonard Cohen. Bard druge polovine dvadesetog i početka ovog vijeka, najavljivao je svoj fizički nestanak dugo, a posljednjim albumom koji je izašao samo šesnaest dana prije smrti – kao Židovu, Cohenu bi se vjerojatno dopala ova crnohumorna, skoro kabalistička igra brojeva: 16–2016 – oprostio se javno, tematizirajući pjesmama vlastiti odlazak hrabro i duhovito. Uopće, "najdepresivniji" i ujedno vjerojatno najduhovitiji kantautor, napravio je od ove klackalice između (istinskog i stiliziranog) mraka i humora čitav subžanr pa ga tako i sproveo do samog kraja: svoj muzičko-poetski epitaf nazvao je "You want it darker" – što se moglo čitati i kao izazovno retoričko pitanje i kao konstatacija. Pripadajući narodu i kulturi koja od davnine s Bogom razgovara i tragično ali i metafizičkim vicem, Cohen je frapantno spojio oboje, obje razine: na ironičan stih i rečenicu naslova dovezuje se zapijevanje, prvo kantautora pa onda i kantora montrealske sinagoge na kraju pjesme (!) s citatom na hebrejskom iz Staroga Zavjeta, iz priče o Abrahamu i Isaku: "Hineni, Adonai" – "Evo me, Gospode". I ponavlja još jednom, na maternjem jeziku, gotovo šapćući, pomireno ali i s plamičkom nade: "I’m ready, My Lord".

Poput kakvog starovremenog židovskog mistika Leonard Norman Cohen zaokružio je život, čini se, najbolje što je mogao, najbolje što mu je bilo dano. No, on je i velikodušno i zavjerenički, intimno, ostavio prostor i svojoj sofisticiranoj i inteligentnoj publici da ga odtuguje. Malo ih je u historiji kojima su obje stvari pošle za rukom.

"ZVJEZDANI ČOVJEK": U januaru, svega dva dana nakon svog rođendana umro je David Bowie, potpuno neočekivano. Praznina iza njega od teško je objašnjive vrste, tako tanana da bi je pokušaj prevođenja u riječi odmah pokvario i zato umjesto toga, rječita tišina koja će govoriti samo osjetljivima doima se kao jedini dovoljno delikatan "konceptualni izbor". Ovo posljednje pak, ionako je ključna i operativna riječ: ne zna se suvremeni umjetnik naime koji je slično konceptualizirao svoju smrt, koji ju je na sličan način režirao za javnost, unaprijed, bez isprike, bez uvoda, isplaniravši događaj i objavu u detalj. Time je još jednom povukao crtu što je odvajala čovjeka s onoliko lica, mijena i transformacija, od privatne osobe – liniju između krštenog Davida Jonesa i personae koja se zvala David Bowie.

Ali ono što nije mogao planirati, bile su posvete koje su uslijedile. Među njima, tri su neusporedive s bilo čime, prije ili kasnije, i čine zajedno jednu neobičnu "sintezu". Prva je došla snimka iz Bowiejevog rodnog grada i kvarta, gdje dan nakon njegove smrti, masa okupljena u Brixtonu počinje pjesmu Life on Mars – zbog njenih modulacija silno zahtjevnu – i pjeva je savršeno, do kraja. Druga, švenk je na apsolutnu suprotnost, na video bez ijednoga ljudskoga lica – zvona crkve u Utrehtu intoniraju Space Oddity, Bowiejev zaštitni znak. Treća posveta natkrovila je obje. Autoru neodvojivom od vlastitih likova, koji je pjevao o tolikim "vanzemaljcima" ili pak u svemir otisnutim Zemljanima – o astronautu Majoru Tomu, Ziggyju Stardustu, "Paucima s Marsa" i "Čovjeku palom na Zemlju" – i sama planeta Zemlja kao da je bila premala za omaž. Space Oddity, Bowie je snimio 1969, pet dana prije leta Apolla 11 u Svemir. Četrdeset i četiri godine kasnije, komandant Chris Hadfield, astronaut ISS-a, Međunarodne svemirske stanice, otpjevao ju je i odsvirao u Kosmosu – sam gore u beskraju, visoko iznad nas, i pustio snimku nazad na Zemlju. Nekako ima smisla to da je jedino David Bowie mogao dobiti posvetu koja je sažimala sve troje: ljude, nebo i – Nebo.

Đorđe Matić