Intervju – Ranko Bugarski, lingvista:
Dobronameran apel javnosti

"Vreme je da se odustane od u svetu davno prevaziđene romantičarske i potom nacionalističke identifikacije jezika sa nacijom i državom, te da se prestane sa manipulacijama jezikom zarad očuvanja pozicija moći, a na očiglednu štetu građana"

Pre nedelju dana u Sarajevu, potpisana je Deklaracija o zajedničkom jeziku ("Vreme" br. 1369). Prva rečenica Deklaracije glasi: "Na pitanje da li se u Borni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan." Ovaj stav, a i ostali u ovom dokumentu, izazvali su burne reakcije u četiri pomenute države: od onih da je nakon ratova devedesetih Deklaracija do sada prvi ozbiljni pokušaj i napor ka razumevanju i saradnji naroda tih država, do onih po kojima Deklaracija dovodi u pitanje pravo naroda tih država na svoj jezik.

Naš sagovornik, profesor Ranko Bugarski, profesor engleskog jezika i opšte lingvistike na Filološkom fakultetu u Beogradu (u penziji), bio je predsednik Evropskog lingvističkog društva, član je Evropske akademije nauka i umetnosti (Salcburg) i ekspert Saveta Evrope za regionalne i manjinske jezike (Strazbur), autor je brojnih knjiga o jeziku, i – jedan od potpisnika Deklaracije o zajedničkoj jeziku.

"VREME": Već sam naziv Deklaracije o zajedničkom jeziku sugeriše da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji govori jednim jezikom. Kako se to dokazuje lingvistički, a kako istorijski?

RANKO BUGARSKI: Lingvistički, ukazivanjem na nespornu činjenicu da sličnosti (koje neretko idu i do identičnosti) u strukturi i leksikonu ovog jezika na svim delovima njegove teritorije daleko nadilaze postojeće razlike, iz čega prirodno sledi takođe očigledna činjenica da se svi njegovi govornici na standardnojezičkoj razini međusobno razumeju bez ikakvih teškoća. A istorijski, okolnošću da sve njegove standardne varijante potiču od istog novoštokavskog dijalekta. Pri tome pominjanje varijanti pokazuje da taj jezik, iako je globalno govoreći isti, nije i jedinstven, pa se stoga preciznije naziva zajedničkim.

Bogatstvo jezika su njegove osobenosti. Ako je stav potpisnika Deklaracije da je jezik zajednički, da li to ipak poništava osobenosti jezika kojim govore stanovnici ove četiri države?

Ne, nikako. U samom dokumentu postojeće razlike se ocenjuju kao zajedničko bogatstvo, ali se odbacuje njihovo veštačko uvećavanje i nasilno institucionalno razdvajanje standardnih varijanti na osnovu tih razlika, koje otvara prostor za političku manipulaciju, segregaciju i diskriminaciju pojedinih grupa govornika.

Kako je došlo do toga da jezik postane element mržnje među narodima nekadašnje Jugoslavije? Koliki je u tome udeo politike?

Politika je svakako odigrala glavnu ulogu u podsticanju te mržnje – rekao bih, pre među političkim i kulturnim elitama nego među narodima. Te elite prednjačile su u procesu razbijanja Jugoslavije i postepenog rastakanja srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika na četiri segmenta. Deklaracijom se ne osporavaju nacionalna imena – srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski – niti se zagovara povratak ranijem skupnom nazivu (koji se tu i ne pominje), ali se upozorava da ustoličenje četiri službena imena ne znači da su u pitanju i četiri zasebna jezika, što je inače raširen mehanizam manipulacije. Zajednički jezik nije nikakav novi jezik koji bi tražio i novo skupno ime: reč je o policentričnom standardnom jeziku, dakle jeziku kojim se služi više nacija u više država, dakako sa specifičnostima koje definišu njegove varijante. Takav je slučaj i sa engleskim, francuskim, nemačkim, španskim, portugalskim, arapskim i mnogim drugim jezicima. Razlika je u tome što u našem slučaju nacionalna imena nose varijante, dok je nadvarijantna celina, koja više nema službeni status, ostala bez zvaničnog naziva. Ali pošto Deklaracija predviđa slobodu imenovanja, oni koji to žele mogu svoj jezik i dalje nazivati srpskohrvatskim.

Da li je ova Deklaracija replika na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, kako se tvrdi u Hrvatskoj?

Nije. Ta dva dokumenta, koje igrom slučaja razdvaja tačno pola stoleća, nemaju nikakve veze. U Hrvatskoj je bilo i drugih deplasiranih reakcija, od ocene da su to bedastoće na koje ne treba obraćati pažnju do optužbi da je Deklaracija nekakav novi jugonostalgičarski memorandum uperen protiv hrvatskog jezika. Iz BiH su stigli glasovi da se njome želi Bošnjacima oduzeti njihov viševekovni jezik, a iz Srbije da je to perfidni napad na srpski narod u BiH i Crnoj Gori, od koga treba da profitiraju svi osim Srba. Ovakvi ishitreni, nervozni istupi samozvanih čuvara nacije i jezika usledili su i pre objavljivanja Deklaracije, što pokazuje da je i sam pomen zajedničkog jezika mnogima delovao kao crvena krpa. Međutim, oni u potpunosti promašuju temu, tendenciozno sugerišući da je posredi akcija tajanstvene družine zaverenika nečasnih namera, sa pretenzijom da se mešaju u posao nadležnih institucija koje, eto, nisu konsultovane.

Pa šta je onda ova Deklaracija, i kakvi su njeni ciljevi?

Reč je upravo o neinstitucionalnoj inicijativi "odozdo", na koju se takve institucije mogu odazvati ako to žele; neke su se već javile, dok se druge, izgleda, ustručavaju. Deklaracija nije nikakva organizovana politička platforma nego dobronameran apel velikog broja uglednih javnih ličnosti iz sve četiri države koje se na razne načine bave jezikom, različitih nacionalnosti, profesija, religija i političkih opredeljenja. One ni u kojem smislu ne obrazuju koherentnu, interesno povezanu grupu, nego ovaj dokument potpisuju isključivo u svoje lično ime.

Svrha ovog obraćanja jeste da se javnosti ukaže na neadekvatnost aktuelnih jezičkih politika i s njima povezanih praksi, kao i na potrebu njihovog usklađivanja sa realnim stanjem stvari "na terenu". Naime, u ime navodne različitosti ovih jezika, kao garanta nacionalnog identiteta i državnog suvereniteta, učvršćuju se postojeće granice i podižu nove, umesto da se kreativno koriste sve nesumnjive prednosti zajedničkog jezika u povezivanju i uzajamnom bogaćenju građana na njegovoj celokupnoj teritoriji, i to bez sputavanja bilo kojeg od danas priznatih jezika kao njegovih varijanti. A jezičke politike u ove četiri države, koje insistiraju na samosvojnosti svakog od njih, imaju za posledicu neke izuzetno štetne i opasne prakse: rašireno a nedopustivo razdvajanje školske dece na osnovu maternjeg jezika, čime se podižu generacije mladih nacionalista, savršeno nepotrebno a veoma skupo "prevođenje" i lektorisanje u administraciji i medijima, zastarevanje sudskih postupaka usled manjka ovlaštenih tumača između, recimo, srpskog i bosanskog u Sandžaku, itd. Na ove pojave Deklaracija, koja naglašava širinu i slobodu izbora umesto rigidnog odbranaškog zatvaranja u granice "svoga", konstruktivno ukazuje vlastima kao i građanima, ne preteći time nijednom narodu niti jeziku i ne ugrožavajući nikoga (osim možda onih političkih krugova i pojedinaca koji su upravo na razlikama izgradili svoju moć, uticaj, pa ponekad i akademske karijere; takvi su se prvi i oglasili).

Deklaracija je već imala velikog odjeka u javnosti. Očekujete li da bi ona mogla nešto da promeni u situaciji koju opisujete?

Najbolja potvrda potrebe za jednim ovakvim apelom jeste odziv na koji je on naišao.

U sklopu šire akcije kulturnog udruženja "Krokodil" na temu "Jezici i nacionalizmi", a na inicijativu grupe mladih lingvista iz Sarajeva, na njenoj izradi angažovano je tridesetak konsultanata – književnika, publicista, prevodilaca, lingvista, umetnika, reditelja i drugih. Ovako šarolik sastav smatram opravdanim, pošto jezik pripada svim svojim govornicima i nadležnost nad njim ne mogu imati isključivo lingvisti i političari. Pre objave prikupljeni su potpisi preko 200 poznatih javnih ličnosti iz regiona i dijaspore, a do trenutka kada vodimo ovaj razgovor broj potpisnika premašio je 7000 i dalje brzo raste. Ovo pokazuje da među govornicima zajedničkog jezika širom regiona i sveta postoji raširena svest da se u proteklom razdoblju otišlo predaleko sa nacionalističkim jezičkim politikama u osamostaljenim državama. Vreme je da se malo "spusti lopta", da se konačno prihvati stvarnost umesto istrajavanja na nacionalnim mitovima, i odustane od u svetu davno prevaziđene romantičarske i potom nacionalističke identifikacije jezika sa nacijom i državom (od koje u osnovi i potiču svi navedeni problemi), te da se prestane sa manipulacijama jezikom zarad očuvanja pozicija moći, a na očiglednu štetu građana. To se ne može postići preko noći, pa verujem da začetnici i autori Deklaracije i ne očekuju neke neposredne rezultate, ali ovaj dokument može doprineti dugoročnoj promeni klime i javne svesti o pitanjima koje pokreće. Najzad, ja ga i vidim kao tekst okrenut mladim generacijama, sa pogledom u budućnost.

I za kraj: da li jezik može da nestane?

Može. Jezici nestaju kad izgube svoje govornike, bilo njihovim izumiranjem ili prelaskom na neki veći i prestižniji jezik okoline. Ovo se, nažalost, često dešava sa jezicima malih zajednica, pa se tako broj jezika u svetu neprestano smanjuje. Ali pošto vi očito ne mislite na ovakve slučajeve nego na jezik o kojem smo razgovarali, kratko ću reći da jezici kao sistemi komunikacije ne nastaju niti nestaju političkim dekretom. Tako se može ukinuti samo naziv jezika, što se i desilo sa srpskohrvatskim, ali to ne znači da samog jezika više nema – a izjednačavanje jezika sa njegovim zvaničnim imenom samo je još jedna velika manipulacija. Zajednički jezik je lingvistički i komunikacijski i dalje živ i zdrav, njime nastavljaju da govore i pišu milioni ljudi, iako sada pod različitim imenima.

Sonja Ćirić