Povodom knjige »J’accuse« Tatjane Tagirov:
Savjest će nam biti nesanica

Pre tačno godinu dana, preminula je naša koleginica i prijateljica Tatjana Tagirov. Na godišnjicu njene smrti, istovremeno u Beogradu i Zagrebu, objavljena je knjiga kolumni "J’accuse", koje je Tanja pisala u zagrebačkom "Arkzinu" od 1993. do 1996. godine. Zbirka kolumni u izdanju zagrebačke Documente i Žena u crnom promovisana je u Zagrebu 4. jula, a u Beogradu 7. jula, na dan Tanjine prerane smrti. Tim povodom prenosimo jednu od Tanjinih kolumni iz "Arkzina"

Rat je, definitivno, ponajprije obračun između dotadašnjih prijatelja, dojučerašnjih susjeda s jutarnje ili predvečenje kave, a tek potom rat je oružani sukob između nacija i država.

U zemlji u kojoj su krivi svi oni koji su, bez svoje krivice, ostali manjinom, i gdje im čak i sa službenih mjesta objašnjavaju da su "pripadnici rizične grupe", veća je vjerojatnost da te "rizične" – u ovoj fazi rata – pogodi nečije nasilje, metak, grubost, nego geler granate iz nekog oružja.

I mnogi od onih koji se, u ružnom vremenu kad su"ljudska prava" uglavnom tek misaona imenica, inače ne slažu s nasiljem prema ljudima druge nacije ili različite vjere, misle – ne treba štititi "četnikuše" u stanovima u kojima su ih, u pravilu s djecom, ostavili njihovi muževi koji su otišli "preko".

Kao da se, i u njihovim životima, ne krije već dovoljno tragedije u zemlji u kojoj neka osobna tragedija nije zaobišla nikoga.

PISMO NA KRIVOJ ADRESI: Slučaj o kojemu je riječ, neće dobiti ime i adresu, iz prostog razloga što strah u ljudi postaje sve veći, i sve ih je više sklonih ne govoriti naglas i rezignirano iščekivati – što će biti dalje.

U vrijeme kad je to bilo "normalno", Hrvatica iz Hrvatske udala se za Srbina rođenoga u Bosni, odrasloga u Hrvatskoj. Brak, u kojem do danas postoji ljubav, donio je dvoje prekrasne djece, i napokon stan u Zagrebu, nakon silnih potucanja po provinciji i godina službe u bivšoj JNA.

Neposredno prije rata, muž je našao drugi posao, koji je podrazumijevao neko vrijeme rada u drugoj republici tada jedinstvene Jugoslavije i dezaktivirao se, iz nekih vlastitih razloga, iz JNA. Počeo je rat, i on je ostao na spisku – bez obzira na sve – dugogodišnjih jugo-oficira, i – nije bilo povratka. Žena i djeca ostala su u Zagrebu, on u Bosni i život je, razdvojen, kao i mnogi drugi životi, tekao dalje.

Redali su se, uobičajeno, prijeteći telefonski pozivi. Žena je to zanemarivala. Onda su joj jednoga dana, policajci u civilu pokucali na vrata i ispitali sve detalje o njenu životu. Pa joj je istoga dana, kurir u uniformi, donio poziv da se idućeg jutra javi na "informativni razgovor" u nadležnu policijsku stanicu. U strahu, naravno, otišla je.

Scena, već uobičajena u prijavama odborima za ljudska prava – okruženu policajcima, "okrenuli" su joj mozak zavirujući u sivu moždanu masu: što misli, zašto je izdala domovinu udavši se ona, Hrvatica za Srbina... sve ono što nije drugo doli bezobrazno ulaženje u intimnosti nečijeg života, kreveta i emocija. No, to nije sve. Dok je bila zatočena u policijskoj stanici, zbog "nesuradnje" koju nisu očekivali, dovedeno je i njeno dijete, od kojega je traženo da priča – protiv oca. Sve garnirano uz pokušaje (srećom, spriječene od nekog razumnog) primjene sile.

Na kraju se ispostavio i neposredni povod maltretiranju – prijava susjeda da je, na njenu adresu, stiglo pismo "odnekud" od njenog muža. Pismo im je pokazala, susjed je tvrdio da je pismo stiglo iz Srbije, a oni su ionako već znali što u njemu piše – ništa osim intimnih stvari, tuge za djecom i njom, proklinjanja lošeg usuda, i nade.

NOVE ŽENE U CRNOM: Susjed je, inače, Srbin. Njegova kćer je, za razliku od supruga maltretirane, otišla u Srbiju i danas je pripadnik JNA, ne vojnik, ali stručna osoba u svom poslu. Kad ga je – nakon torture – junakinja ove priče upitala: "Susjede, zašto, i jeste li rekli za vašu kćer?", uplašen je odgovorio da "oni" to ne znaju, a da su ga pitali za nju, i on im je morao reći za pismo.

On misli da oni ne znaju za to. A riječ je samo o perfidnom instaliranju straha u ljude, u kojemu neki imaju nadu da se ne znaju baš svi trenuci njihova života, a drugi su – zbog sasvim normalnih stvari, izbora partnera s kojim se rađaju djeca i kojega se voli – već izgubili nadu.

Jer, oni sve znaju.

I ono što sami o sebi ne znate.

Danas će stradati žene koje su ostavili muževi. Sutra će stradati susjedi koji to prijavljuju. Ili oni koji baš ništa pod milim Bogom nisu skrivili, osim što su "krive" nacije. Jer, velika većina onih kojima se krše osnovna ljudska prava nisu, bar u ovome času, Hrvati, već oni drugi. Ili Hrvati koji su se novoproglašenim bezobrazlukom vezali za nekog "nenašega". Ili bivši komunisti (a oni to kao nisu bili). Ili bilo tko njima danas nepodoban. Čudesna statistika.

Nakon njih, na redu su ostali. Hrvati.

A kad shvate da se i njih maltretira bez zakonskog razloga, da im leš može "plivati leđno", da ih mogu prebiti, zatvoriti, prognati, lišiti dostojanstva – bit će kasno.

Tad će našim ulicama, kao što to danas već rade prognani Vukovarci i ostali, hodati žene u crnom koje će tražiti svoje nestale, ako im to vlast uopće dozvoli.

Nećemo slati pisma, jer će ih čitati "tuđe" oči. Nećemo pričati telefonom, jer nas prisluškuju. Lagat ćemo se gledajući se u oči preko šalice kave, jer i zidovi imaju uši.

Jesmo li to htjeli?

Takvo vrijeme već živimo.

Samo što ćemo se, ipak, jednom zapitati: zar su oni koji su nadrljali prije nas, bili baš toliko krivi i loši?

A savjest će nam biti nesanica.