Hrvatski (za)branitelji:
Nekima je rat dobrodošao

Postavljajući se kao moralni autoritet, hrvatski branitelji rado igraju ulogu koju im je namenio desni deo HDZ-a i, valja im priznati, rade to vrlo uspešno. Valjda im baš zato nikad nije palo na pamet da demonstriraju protiv privatizacije i uništavanja firmi, protiv malih penzija, smanjenja radničkih prava

Za "Vreme" iz Zagreba

Domovinski rat je nešto najbolje što nam se dogodilo, rekao je prije dva tjedna, za obljetnicu "Oluje", hrvatski ministar obrane Damir Krstičević. I bio je u pravu. Jer gdje bi, da nije bilo rata, danas bio Krstičević? Budući da je ljeto 1991. godine – mrtvih je već bilo na obje strane – dočekao na Vojnoj akademiji JNA, vjerojatno bi maltretirao "guštere" po Bileći, Strumici ili Sinju, svejedno, sanjajući s tugaljivom suprugom premještaj u neki veliki grad. Ovako je Krstičević ministar obrane. Prije toga bio je ratni zapovjednik Četvrte gardijske brigade, kojeg je predsjednik Stjepan Mesić, zajedno s još jedanaest generala, penzionirao nakon što su previsoko podigli glavu i pomislili da pokraj njega živoga mogu voditi državnu politiku. Bio je to jedan od rijetkih hvalevrijednih političkih poteza uopće u Hrvatskoj.

Krstičeviću se, međutim, umirovljenje isplatilo. Završio je u jakoj informatičkoj tvrtki premreženoj bivšim špijunima koja je, zahvaljujući bliskim odnosima s državom, dobivala unosne poslove, pa je oficir postao menadžer, a prije nekoliko godina i ministar ujedinivši u jednoj osobi i vojnika i poslovnjaka. Otad je iz ministarske fotelje već spiskao milijarde i milijarde kuna poreznih obveznika kupujući izraelske avione F16, nabavljajući novu opremu za vojsku, vraćajući kasarne u male gradove…

REVOLUCIJA NIČEGA: Nekom rat, nekom brat, pametno je govorio naš narod i prije ovog zadnjeg klanja. I zaista, u Hrvatskoj nije bio samo rat za nezavisnost, nego i svojevrsna revolucija u kojoj su mnogi koji su "bili ništa", u međuvremenu "postali sve", i to nerijetko upravo zahvaljujući ratnom stažu. Budući da su mahom uspjeli doći do gotovo svega što su željeli kad su u pitanju materijalna prava, sada su poželjeli uređivati i društvo. Pa Momčilo Bajagić Bajaga nije poželjan da nakon deset godina opet održi koncert u Karlovcu, Festival ojkanja želi se istjerati iz Petrinje, zabranjuju se kazališne predstave, protjeruju nepodobni redatelji, na glavnom zagrebačkom trgu pale se srpske manjinske novine, razbijaju se ploče na ćirilici, demonstrira se protiv tzv. Istanbulske konvencije… Sve se radi da bi se ionako konzervativno društvo u Hrvatskoj učinilo još konzervativnijim, nazadnijim, muškijim, jednom riječju – hrvatskijim.

U svemu tome bitnu ulogu imaju branitelji, kojih je danas u Hrvatskoj više od pola milijuna. Prilično, s obzirom na to da ukupan broj stanovništva jedva prelazi četiri milijuna, a to znači da je svaki osmi čovjek na kojeg ćete naići kad prijeđete granični prijelaz Bajakovo, bio u ratu. Odnosno, registriran je da je bio. Bez razlike, staro, mlado, muško, žensko, svaki osmi državljanin-ka Hrvatske ima taj status. Ako bismo od te brojke odbili sve one koji su rođeni nakon 1977. godine, koji fizički nisu mogli biti tamo, pa dodatno smanjili zbog osoba s invaliditetom i žena, kojih je bilo znatno manje, da izbjegle Srbe ne računamo, došli bismo do jedva milijun i pol "potencijalnih" branitelja, među kojima je pola milijuna upisanih. Dakle, svaki treći muškarac u srednjim godinama ovako ili onako nalazi se na tom popisu. Imaju različita prava. Većina nije iskoristila nijedno, ali glasna i probitačna manjina zato je iskonzumirala sve što se davalo, pa i više. A toga nije bilo malo.

Raspoređeni su u točno 1176 aktivnih braniteljskih i stradalničkih udruga, koje su međusobno opet povezane u različite saveze i koordinacije. Većina ne služi ničemu osim da svome vodstvu osigura nekakve privilegije. Ako se u njihovom ostvarivanju ili širenju negdje zapne, udruge se preko noći pretvore u parapolitička tijela koja se postavljaju iznad države i društva. To se, u Hrvatskoj smo već navikli, redovito događa kad je na vlasti SDP. Premda je ova stranka miljama udaljena od ljevice kakvu poznajemo iz udžbenika politologije i, uz rijetke iznimke, nesklona otvaranju fronte prema polumilijunskoj moćnoj populaciji, ni ta joj činjenica nije dovoljna da ih ovi prihvate ikako drukčije nego kao "komunjare" i "antinarodne elemente", što čudi još samo SDP-ovce. A oni nikako da shvate – ili točnije, prihvate – da velikom većinom od tih 1176 udruga direktno ili zaobilazno upravlja HDZ, odnosno desno krilo HDZ-a, pa reagiraju po potrebi i narudžbi kad god to ovima zatreba.

LJUDI U CRNOM: Kako to izgleda u praksi, najbolje je osjetio bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović kad je pred parlamentarne izbore 2016. godine okupio predstavnike branitelja i pokušao ih pridobiti na svoju stranu pohvalivši se pritom da mu je jedan djed bio u ustašama, dok je, za razliku od njega, majka Andreja Plenkovića bila "vojna lekarka". Ovi su razgovor tajno snimili i pustili medijima, što je bio povod dijelu SDP-ovih birača da ne začepe nos i ne odu glasati, nego rezignirano ostanu kod kuće držeći se one poznate da su u politici svi isti.

Milanović je tada primio predstavnike branitelja koji su ukupno 555 dana demonstrirali ispred resornog ministarstva otvoreno se postavljajući iznad države. Mali trg na kojem su razvili šator pa u njemu živjeli, jeli i spavali, bio je sve to vrijeme eksteritorij Republike Hrvatske na kojem su vladala druga pravila i poštivali se drugi zakoni. Vrhunac je bio kad su postavili plinske boce na ulicu usred Zagreba prijeteći aktiviranjem ako se ne ispoštuju njihovi zahtjevi.

Negdje u isto vrijeme te 2016. godine oko pet tisuća prosvjednika – nije nevažno spomenuti, uglavnom odjevenih u crno – organiziralo je marš na zgradu Vijeća za elektroničke medije koje se usudilo na tri dana oduzeti koncesiju lokalnoj zagrebačkoj Z1 televiziji na kojoj je jedan od voditelja Marko Jurič poručio Zagrepčanima da budu oprezni dok šeću Cvjetnim trgom, jer je "u blizini crkva u kojoj stoluju (...) četnički vikari".

"Pripazite kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama ‘pazi, oštar četnik u blizini’", rekao je Jurič. Crkva je, naravno, pravoslavna, a kazna za izrečeno bila je najblaža moguća.

Taktika je u međuvremenu promijenjena, što ne treba čuditi s obzirom na to da je na vlast ponovo došao HDZ, pa su se "šatoraši" pokupili s trga ispred Ministarstva branitelja, na čije je čelo sada došao – jedan od njih. Ministar Tomo Medved, koji je prije koji dan pljeskom dočekao osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, opet im je proširio prava omogućivši da se i danas, 23 godine nakon rata, svatko od njih može "sjetiti" da ima PTSP ili kakvu drugu bolest čiji je uzrok sudjelovanje u ratu, što je dosad iskoristilo njih osam tisuća.

MAKARTIZAM U ZAGREBU: Budući, dakle, da je ovaj dio apsolviran pa više nije bilo potrebe za marš na institucije, taktika se okrenula prema maršu kroz institucije. Ministar je "naš", ali u društvu još ima previše "njihovih", pa se opet počelo bulazniti o nekakvim komunistima, srbočetnicima… Prvi u orkestriranom udaru bio je HAVC – državna agencija koja se bavi financiranjem filmova. Skočili su branitelji na zadnje noge zbog "antihrvatske" poetike filmova koji se financiraju državnim novcem, tvrdeći da je HAVC premrežen kriminalom. Revizija je, uistinu, pronašla neke sitne nepravilnosti, ali hajka koju je zdušno podupirao i poticao bivši ministar kulture, notorni ustašofil Zlatko Hasanbegović, a predvodila medicinska sestra braniteljica (!) Zorica Gregurić, uspjela je pa je redatelj Hrvoje Hribar otišao s funkcije ravnatelja HAVC-a.

Hajka je nastavljena i zadnjih dana. Na meti karlovačkih branitelja sada je Bajaga, jedan od prvih srpskih muzičara koji je zasvirao u Hrvatskoj i koji je u toj državi, uostalom, i rođen. Karlovac se "proslavio" i koji tjedan ranije kada je gradska vlast odlučila dati Plaketu grada antiratnoj aktivistkinji Jelki Glumičić, da bi potom nakon pisma branitelja povukla svoju odluku. Svirao je Bajaga prije desetak godina u Karlovcu svoje balade i vesele poskočice bez ikakvih problema. Štoviše, zajedno s domaćim estradnim pulenima uz punu sponzorsku podršku lokalne pivovare obilazio je Hrvatsku i nikome nije smetao. Danas, međutim, ne može. Pobunila se nekakva karlovačka koordinacija tvrdeći da je ovaj četnik, a da četnik nema što pjevati po Hrvatskoj. Uzalud je čak i autor laži, također branitelj, kazao da se zajebao jer nije Bajaga taj koji je pjevao s Minđušarima, kninskom verzijom Thompsona, nego Bora Đorđević.

Tek usput spomenuta laž, tipični fake news, bila je dovoljna da organizator Dana piva u Karlovcu Bajagu skine s popisa izvođača i pokuša na mala vrata ugurati rokere iz Hladnog piva. Ovima, međutim, nakraj pameti nije bilo popuniti tako ispražnjen program. "Možemo doći na pivo, ali nastupiti nećemo", poručili su organizatorima, i to jedva koji dan nakon što su se i sami našli pod pritiskom zbog nastupa u Splitu uoči obljetnice "Oluje". Nisu podobni da na taj dan sviraju u Splitu, javno je HDZ-ovu gradonačelniku poručio Velimir Bujanec, čovjek koji se predstavlja kao novinar premda je riječ o tipu koji je svojedobno kokainom plaćao seksualne usluge i sve to priznao na sudu pa u međuvremenu postao glasnogovornik ove "zabraniteljske" Hrvatske, kako su u tjedniku "Novosti", koji izdaje Srpsko narodno vijeće, prije pola godine feralovski nazvali slične inicijative braniteljskih udruga. Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara (HDZ) ispričao se Bujancu i braniteljima, objasnivši da nije znao za koncert pa je napravio "jedino što je mogao": naredio da ima da završe sa svirkom do 23.50 sati.

Ljeto je donijelo i pokušaj zabrane Trećeg festivala ojkače u Petrinji u organizaciji Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta". Lokalne braniteljske udruge, koje su prije tri godine pokušale spriječiti prvi festival ojkanja, poručile su da ga neće biti dok je njih živih, što je bilo više nego dovoljno da dva kulturnoumjetnička društva iz Beograda otkažu nastup.

Ovo je tek nekoliko primjera koji ilustriraju način na koji funkcioniraju braniteljske udruge u Hrvatskoj. Ne sviđa im se film koji je Hrvatska televizija najavila prikazati? Nema problema, odmah se nađe nekoliko desetaka onih koji će se okupiti pred zgradom HRT-a, otvoriti šator i zatražiti njegovu zabranu. Mislite da pretjerujemo? Ma kakvi! Upravo su to učinili s benignom komedijom Ministarstvo ljubavi o udovicama poginulih branitelja kojima prijeti gubitak statusa ako uđu u novu ljubavnu vezu ili brak. Film je ipak prikazan, ali u noćnom, porno-terminu. Slično je prošao i Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića. Lani je otkazana manifestacija "Noć kazališta", zakazana za 18. novembra, jer se točno tada obilježavao Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Nema se što narod zabavljati, kad je dan tuge, poručili su iz neke od koordinacija udruga i, što je najgore, u tome uspjeli. Do kuda cijela priča može otići vidjelo se pred ljeto u Vodicama gdje su u posađenom cvijeću na uličnom otoku vidjeli zvijezdu, pa su je preorali kamionom.

Postavljajući se kao moralni autoritet, nalik na nekadašnji SUBNOR ili Katoličku crkvu, branitelji rado igraju ulogu koju im je namijenio desni dio HDZ-a i, valja im priznati, rade to vrlo uspješno. Valjda im baš zato nikad nije palo na pamet demonstrirati protiv privatizacije i uništavanja firmi, protiv malih penzija, smanjenja radničkih prava ili ovih dana zbog neisplate plaća u pulskom brodogradilištu Uljanik. Očito su dramski program HTV-a i Bajagina Zažmuri sočniji od takvih tričarija. Uistinu, Domovinski rat je za neke nešto najbolje što se moglo dogoditi.

Goran Borković