Banjaluka – Oproštaj od Marijana Beneša:
Simbol Jugoslavije

Uprkos opštem nacionalističkom ludilu Marijan Beneš je do poslednjeg daha ostao Jugosloven. Zbog toga je od "ponosa i dike" i "našeg prvaka" postao "ničiji" šampion, bio ponižavan i osramoćen, da bi ga tek posle smrti ponovo kovali u zvezde

Za "Vreme" iz Banjaluke

Proteklog petka je u Banjaluci uz jugoslovensku trobojku sa zvijezdom petokrakom sahranjena bokserska legenda Marijan Beneš. Na komemoraciji su odzvanjali zvuci "Hej, Sloveni", na čemu je insistirao upravo Beneš koji je po rođenju bio Hrvat. Jugoslovenska himna svirana je u čast Marijana Beneša četrdeseti put.

Po sopstvenom opredjeljenju i do zadnjeg daha, unatoč nacionalističkom ludilu koje je zahvatilo prostor bivše Jugoslavije, Beneš je bio i Srbin, i Hrvat, i Bosanac i Rom, jer njemu nacionalnost nije bila bitna. Zbog toga je ta "ljudina" iz partizanske porodice u Hrvatskoj proizvedena u "četnika", u Banjaluci u "ustašu", te je tako ostao "visjeti" ni tamo ni ovdje. Pratilo ga je uvijek to nešto, nigdje nije bio prihvaćen bez zazora, iza kojeg se krila nacionalna isključivost.

Od "jugoslovenskog ponosa i dike" i "našeg prvaka" postao je preko noći "ničiji" šampion, bio ponižavan i osramoćen, do kraja i u bolesti ponosan. U svojoj pjesmi Priča o meni Marijan kaže: Sport me je naučio da se lako ne predajem / Da čast i ponos baš ni za šta ne dam / Tko ne umije da gubi, ni pobijedit´ neće / A i u porazu su i pobjede od neba veće…..

ODLAZAK UZ "HEJ SLOVENI": Sahrana Marijana Beneša

BEDA I BOLEST: Banjalučki dizač tegova Mile Šestić oprostio se od Marijana Beneša "bez suza i plača, baš onako kako bi to sam Beneš želio". "Izgubio si ovaj posljednji meč, ali si mlade naučio šta je ponos", rekao je Šestić. Banjalučki bokser Dragan Batar je rekao da je "Beneš bio pjesnička duša, a istovremeno bokser sa ogromnim srcem, čovjek koji je imao osjećaj za ljude. Nije birao ni mjesto ni vrijeme da pomogne drugima, često dovodeći sebe i najbliže u situaciju da ostanu bez igdje ičega".

Beneš je odrastao u Banjaluci koju je proslavio, iako u njoj nije rođen. Iz Banjaluke je otišao 1995. kao izbjeglica u Hrvatsku, ali joj se ipak nakon progonstva vratio i u njoj umro u tišini, kojom su bile obavijene posljednje decenije njegovog života. Zadnjih nekoliko mjeseci proveo je u Karitasovom domu za stare, godinama živio u bijedi, teškog zdravstvenog stanja. Nije dobro vidio, slabo je govorio.

"Imao je Marijan te neke probleme i morao je imati stalnu terapiju. Imao je poremećen centar za ravnotežu. Često mi je znao govoriti da se u svom domu u Banjaluci bolje kreće unatrag nego naprijed. Kada je radio nešto po kuhinji, morao je da se kreće unazad", prisjetio se poznati bosanskohercegovački bokser Mensur Peljto, koji je provodio dosta vremena sa Marijanom Benešom.

KURVA BANJALUKA: Posljednjih dvadeset godina Marijan Beneš proveo je u Banjaluci, u kojoj je početkom devedesetih godina u ratnoj euforiji ubijen njegov rođeni brat Ivica. Njegovo tijelo nije pronađeno i ne zna se do danas gdje mu je grob. Beneš je rekao kako su mu braća Antun i Josip umrli od tuge za Ivicom.

Sam Marijan, banjalučka legenda, otjeran je prisilno na radnu obavezu u sabirne centre i kopao je rovove. Imovina mu je bila oteta u ime viših nacionalnih ciljeva, on pretučen pred sopstvenim kafićem uz pokliče: "Ko je sad jači, šampione?" Sudskim putem nakon rata dobio je natrag kuću i stan u Banjaluci, ali ne i kafić "MB", a primao je odnedavno nacionalnu penziju.

O sramnom odnosu prema sopstvenoj legendi Banjaluka je po dobrom starom običaju ćutala, nadajmo se od srama zbog takvog odnosa prema čovjeku koji ju je proslavio i unatoč svemu volio, a ne zbog malograđanštine u kojoj su se malograđani plašili sopstvene sjene i izbjegavali svaki vid suprotstavljanja nacionalnim politikama. Ili vjerujući u ono da ukoliko o zločinu ćutite, biće kao da ga nije nikad ni bilo.

"Banjaluka je ljepotica, ali i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al’ kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio", pojasnio je svoj povratak u Banjaluku Beneš. Podvlačeći crtu u životu, on je u jednom razgovoru za "Večernji list" istakao kako kod sebe ništa ne bi mijenjao, sem ljudi oko sebe, jer su ga mnogi puno puta razočarali i prevarili.

"Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno toga sam u životu dobio, ali još više izgubio. U životu žalim jedino za tim što nisam postao prvak svijeta, a mogao sam to biti", govorio je Beneš. Posebno je pokazivao fotografije iz vremena kad je bio na vrhu i na kojima je ispod njegove slike pisalo: "Hrabar kao lav, lijep kao Banjaluka".

Ćerka Marijana Beneša Žanet Beneš Ćulum objavila je na Fejsbuku da "njihov otac nikada nije bio ponižavan i ismejavan u svojoj Banja Luci".

FAJTER SA ULICE: Oni koji su ga istinski voljeli isticali su njegove osobine velikog čovjeka i ljudine, jer malo ko bi mogao oprostiti radne obaveze, ubistvo brata, otimačinu imovine, progon i vratiti se među one koji su 1979. godine u Banjaluci u Boriku euforično proslavljali Benešovu titulu profesionalnog evropskog šampiona noseći ga na rukama do banjalučkog hotela "Bosna" da bi ćutke gledali šta se dešava njihovom šampionu devedesetih.

Istinski poznavaoci lika i djela Marijana Beneša smatrali su da je povratkom u Banjaluku Beneš održao lekciju iz ljudskosti svome gradu. U brojnim objavama nakon smrti neki od Banjalučana su pisali kako je za njih "rođene sedamdesetih godina Beneš bio svetinja, narodni borac, fajter sa ulice". "Jednostavno, publika je Beneša doživljavala svojim čovjekom u ringu, čovjekom koji je srce nosio kao orden i s njim kretao u mečeve. Beneš je bio proleterski heroj i naš pravi Rocky prije Stallonea. Spuštenog garda išao je prema protivniku kao da počinje ulična, kafanska tučnjava", stoji u jednoj od objava.

Beneš je 1973. godine postao amaterski šampion Evrope u Beogradu, a 17. marta 1979. godine pobjedom nad Francuzom Žilberom Koenom i profesionalni prvak Evrope. Godine 1991. u vihoru nacionalne pomame, tada već u četrdesetima, jednooki Beneš odlučio se vratiti u ring ne bi li, prema predanjima njegovih bliskih prijatelja, svojim boksom "uspio vratiti mir i slogu među ljude". Pobijedio je u revijalnom meču u Banjaluci Italijana Salvatorea.

LAVLJE SRCE I UMETNIČKA DUŠA: Marijan Beneš je vodio školu boksa "FENIKS BIN" u Udruženju Roma. O Romima je govorio: "S njima treba živjeti, upoznati ih, pa tek onda donositi sud. Za vrijeme rata oni nisu klali i ubijali ljude, kao što su to drugi činili. Moja familija je bila partizanska, nije bila ni ustaška, ni četnička. Naučio sam da volim ljude, a to se najbolje vidi iz mojih pjesama." Beneš je pisao poeziju, svirao klavir, flautu i violinu. Upoznao je Tita i ponosio se tim poznanstvom.

Nakon smrti Marijana Beneša na komemoraciji i sahrani okupile su se hiljade građana. Očekivano su se pojavili brojni znani i neznani "poštovaoci lika i djela", među njima i mnogi političari pa i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, i Igor Radojičič, gradonačelnik Banjaluke. Kako je tog dana otpočela zvanično izborna kampanja za opšte izbore u Bosni i Hercegovini, pala su obećanja da Beneš neće biti zaboravljen nakon smrti, iako je to bio većim dijelom za života.

Dragan Batar je istakao kako nema mjesta u Evropi a da nisu čuli za Beneša: "Gdje god da sam otišao i kome god da sam rekao da sam iz Banjaluke, odmah bih dobio odgovor: ‘Beneš, Beneš.’ Za boksersku legendu Tadiju Kačara, Marijan Beneš bio je "borac, džentlmen, patriota i ljudina, koji je imao čelične pesnice, lavlje srce i umjetničku dušu."

"Njegovim odlaskom, otišao je najveći među nama. Dragi prijatelju, ti si odavno u legendi, sada si samo zakovan u zlatni ram", rekao je Kačar.

Ista iskustva zabilježio je i bivši kik-bokser Dražen Ninić: "Gdje god da sam se borio, od Slovenije do Makedonije, pitali su me odakle sam. Kada bih odgovorio da sam iz Banjaluke, svi su pitali gdje je Marijan Beneš, izgubili smo velikana, neka ga anđeli čuvaju. Hiljade i hiljade dječaka su poslije gledanja Benešovih mečeva počele da treniraju boks."

"Marijan je sada među zvijezdama gdje mu je uvijek i bilo mjesto. Rođen je u Beogradu, ali smo ga mi uvijek smatrali svojim. Antologijski meč 1979. u Boriku i dalje je živ u našim sjećanjima, a ta Marijanova borba i njegova životna energija nikada neće pasti u zaborav. Legende ne umiru, već nađu svoje mjesto među zvijezdama. I kada mi obični smrtnici okončamo svoj put, ime Marjana Beneša sijaće još dugo nad našim gradom", oprostio se od Beneša gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić.

Zasjedanje gradske skupštine Banjaluke počelo je minutom ćutnje za Marijana Beneša i obećanjem da će jedna banjalučka ulica ponijeti ime ove bokserske legende. Marijan Beneš ipak nije uspio dobiti dan žalosti niti u gradu koji je volio iznad svega, a niti u Bosni i Hercegovini. Iako smo prema riječima Igora Radojičića "njegovim odlaskom izgubili sportskog heroja koji je ime našeg grada sa ponosom pronosio svim svjetskim meridijanima, ostajući zauvijek upisan velikim slovima u sportskim enciklopedijama".

Tanja Topić