Zagreb:
Peta Božja zapovest

Blue moon premijera u zagrebačkom "Kerempuhu", koju je režirao gost iz Beograda Boris Liješević, kao torzirani pogled kroz nesrećnu istoriju Balkana

Predstava Blue moon premijerno je izvedena u satiričkom kazalištu "Kerempuh" u Zagrebu, prema romanu Damira Karakaša, a u režiji Borisa Liješevića. Dramatizaciju potpisuju Damir Karakaš, Dina Vukelić i Boris Liješević.

Roman Blue moon je, prema rečima Damira Karakaša, fikcija, sa autobiografskim elementima. Predstava prati sudbinu Čarlija, mladog rokabilija, studenta iz Like koji dolazi u Zagreb da studira, u samo praskozorje poslednjih balkanskih ratova. Dede su mu bile ustaše. U mešavini bezbrižnosti koju mladost nosi, slutimo teško odrastanje uz puno grubosti, pogotovo očeve, i blizak odnos sa dedom. Svet rokabilija je njegov novi identitet, vetar u jedrima koji pronalazi dolaskom u Zagreb. Kako se novi rat bliži, teško nasleđe potmulo počinje da ga mori.

Dramaturški predstava prati naraciju romana, prati stanja i donosi ključne slike (jedna od najupečatljivijih je kada Čarli kao dečak ide u šumu i ubija srnu), a lakoća pripovedanja daje lakoću igri. Boris Liješević gradi predstavu koja obuhvata publiku, na scenu se ulazi sa svih ulaza iz gledališta, zbog svesti da se od društva ne može distancirati. Pristajući na okvir građanskog sveta, on problematizuje određena pitanja. Prvi deo je satira felinijevskog tipa, koja donosi gorko i nežno sećanje na jednu mladost i žestoko i duhovito slikanje ličkih karaktera. Drugi deo počinje pojavom Điđija, nekadašnjeg ustaškog vođe koji dolazi iz Južne Amerike, jer se sprema novi / stari rat. On otvara ponor koji se u prvom delu samo sluti. U belom odelu. Elegantan, beskrupulozan i zastrašujuće pribran. Liješević ne drži lekcije, ne uči vas – daje snažan doživljaj sa scene i naravno postavlja pitanja.

Glumački tim je sa Liješevićem prošao neku vrstu glumačke laboratorije koja njih menja. Rezultat je spontana i zdušna igra koja ide prema gledaocu. Liješević i ovde priču otvara iznutra, i tako oslobađa glumce da dostignu spontanu, autentičnu igru pa vi u publici osetite egzistencijalnu situaciju svakog lika kao da je vaša. Rakan Rushaidat Čarlija igra samouvereno, u jednoj mešavini tvrdog momka koji je zapravo osetljive prirode, i izuzetno pažljivo donosi psihozu koja zahvata Čarlija zbog predratne atmosfere. U predstavi igraju i Filip Detelić, Mirela Videk Hranjec, Jerko Marčić, Branka Trlin, Vilim Matula, Marko Makovičić – sve ubedljivo, svedeno, bez viškova. U muzici Jurice Pađena ima naboja i nostalgije, što pojačava doživljaj uživanja.

Liješević u Blue moonu daje uvid u događaje jednim torziranim pogledom na svet, prelomljenim kroz nesrećnu istoriju Balkana. Pokazuje sudbine obojene posttraumatskim sindromom u različitim vremenskim odsečcima. Predstava se završava početkom rata. Čarli govori o momentu kada kroz prozor Džimijevog stana vidi kamion i shvati da je pun beživotnih ljudskih tela. I gleda u nas dugo. Kao da gleda u svakog u publici ponaosob. U tom pogledu ostaje pitanje: može li Čarli sa prošlošću koju nosi, a da je nije birao, zaista da oprosti, da napusti pakleni koloplet osvete u kojem god ratu? Ima li snage da ne prekrši petu Božju zapovest i ne ubije?

Veliko pitanje sa kojim izlazite iz sale. Da odgovorite na njega u sopstvenoj glavi.

Nataša Gvozdenović