VREME BR. 11• 7. JANUAR 1991.:
Javnost - Kriptopolitička komunikacija

Ljudska komunikacija počiva na povjerenju Tako,na primjer, kad odlazim nekom liječniku, odlazim zbog toga što imam povjerenja u njegovu sposobnost i znanje da me izliječi. Kad odlazim automehaničaru, također odlazim zbog topa što vjerujem da je valjano osposobljen za to da popravlja automobile „zastava 128" i da je spreman da tu svoju sposobnost na najbolji mogući način primijeni pri popravci njegovog razvodnika paljenja. Kad izlazeći na opće izbore glasam za nekog kandidata ili neku stranku. Činim to zbog toga što vjerujem da će upravo taj kandidat najbolje zastupati moje interese u narednom mandatnom razdoblju Ukoliko se kojim slučajem dogodi da se moje povjerenje ili vjerovanje ne potvrdi, mogu to pripisivali slučajnom spletu okolnosti, nedovoljnoj kompetenciji onog u čiju sam sposobnost imao povjerenja ili njegovoj nedovoljnoj motiviranosti u poslu koji obavlja.

Dakako, moguće je da se moje povjerenje ne potvrdi ne samo zbog toga što sam na osnovu nečeg stekao krivu predstavu o nekom već i zbog toga što taj namjerno stvara krivu predstavu o sebi. Dakle, moguće je da moje povjerenje počiva na nenamjernom i namjernom krivom predstavljanju. Nenamjerno krivo predstavljanje obično je rezultat interakcije dva faktora: nedovoljne kompetencije i spleta okolnosti. Namjerno krivo predstavljanje obično je rezultat nekoliko faktora: interesa, potreba i želja onog koji se predstavlja i podatnosti za obmanjivanje onog koji tu predstavu prihvaća. Premda im efekti mogu biti isti, između nenamjernog i namjernog krivog predstavljanja postoji bitna razlika: osnova namjernog krivog predstavljanja je (ne) iskrenost, dok je osnova nenamjernog krivog predstavljanja ili neznanje ili slučajnost. Osim toga, u slučaju nenamjernog krivog predstavljanja recipijent krive predstave je subjekt komunikacije. U slučaju namjernog krivog predstavljanja on je objekt komunikacije. Zato u prvom slučaju ne može biti govora o manipulaciji, dok je u drugom riječ upravo o tome.

Krivo predstavljanje sastavni je dio ljudske komunikacije Zahvaljujući njemu znamo za povjerenje i nepovjerenje. Zahvaljujući njemu znamo i da su za ljudsku komunikaciju pogubni i totalno povjerenje i totalno nepovjerenje i to zbog toga što bilo s jednim bilo s drugim nestaje mogućnost da se ustanovi što je što. Budući da je naše društvo navodno odavno prestalo biti društvo totalnog povjerenja, mnogo je korisnije govoriti o totalnom nepovjerenju. Ako ni zbog čega, onda zbog toga da se upoznamo s tim fenomenom, da se upoznamo sa stanjem komunikacijskih i socijalnih odnosa u kojima čovjek ne odlazi liječniku zato što je liječnik liječnik, već zato što je dobar poznanik mog dobrog prijatelja, u kojima čovjek ne odlazi auto-mehaničaru zato što je automehaničar

automehaničar, već zato što je kum mog susjeda i, na kraju, u kojima čovjek ne glasa za nekog političkog kandidata ili neku političku stranku zato što ima dobar program, već zato što je nekakav moj srodnik, odnosno što predstavlja moje srodnike: Hrvate, Srbe, Slovence itd.

Takav fenomen, koji je, dakako, našem društvu potpuno stran, dovodi do toga da povjerenje postaje stvar privatnosti. Socijalne uloge, socijalni odnosi i socijalne norme, vitgenšternovski kazano, igraju se, razvijaju se i slijede se privatno. Posljedice toga su razorne. Socijalne uloge, socijalni odnosi i socijalne norme se obezvrijeđuju. Javna zanimanja, javne ustanove i javni djelatnici postaju privatni. Socijalne i komunikacijske javnosti u takvim uvjetima nema. Ako je i ima, riječ je o surogatu javnosti. Riječ je o tome da se privatno direktno nameće kao javno. Socijalna i komunikacijska javnost se privatizira. Nečija osjećanja, vjerovanja, potrebe i moć dominiraju sveukupnom javnošću.

Prava je sreća što je sve ovo iza nas ili što se događa onima drugima, obično kažu sudionici ovakve javnosti.

U društvu u kojem je javnost privatizirana, teško može postojati politička javnost. Obično se kao njen surogat pojavljuje kriptopolitička javnost. Protagonisti takve javnosti su kriptopolitičari. Njeni regulativni mehanizmi su tajnost i zavjera. Tako sfera javnosti postaje sfera u kojoj se obznanjuju, naznačuju ili predviđaju zavjere (ili scenariji). Tako političari postaju djelatnici koji nikad ne smiju pokazati svoje namjere. Uostalom, oni služe tumačenju i obrani višeg interesa, koji je, dakako, lišen svake namjere.

Kriptopolitička javnost proizvodi vjerovanja koja su utemeljena u tajnosti i zavjeri. Ona proizvodi vjerovanje da se ono što bi trebalo znati ne može znati zato što je to tajna, a tajna je zato što protiv takva znanja postoji zavjera. Kriptopolitička javnost proizvodi vjerovanje kao zavjeru. Kriptopolitičar, pak, djeluje i komunicira tako da je lišen obaveze da manifestira, da pokazuje svoje namjere. Povjerenje koje on ima počiva na njegovoj sposobnosti da od drugih prikrije svoje namjere Na taj se način postiže dvojak efekt: pruža se mogućnost protivniku da moju namjeru interpretira kako mu odgovara, a sebi ostavlja mogućnost da se publiku, auditorij, javnost uvjeri u to kako je takva interpretacija najbolja potvrda ne samo zavjereničke svijesti nego i očitih zavjereničkih namjera interpretatora. Dakle, kriptopolitićku komunikaciju karakterizira proizvođenje povjerenja kao zavjere na temelju tajnih namjera. A to du li neka namjera postoji ili ne postoji, privatna je stvar onog ili onih koji vode neku stranku ili državu.

Zato je kriptopolitička komunikacija onaj tip komunikacije u kome se povjerenje ili nepovjerenje stvara unaprijed i u kome ne postoji mogućnost da se utvrdi tko se krivo predstavlja, a tko ne. Kriptopolitička komunikacija, nešto pojednostavljeno kazano, nešto je što se nikad ne događa meni, već mom sugovorniku.

Valjda zato politička komunikacija i svaka druga komunikacija tržište stavlja na sugovornika. U našem društvu njega tek treba stvoriti. To će stvaranje proteći kao razotkrivanje kriptopolitičke komunikacije.

Milorad Pupovac

VREME BR. 11• 7. JANUAR 1991.