VREME BR. 273. 13. JANUAR 1996. :
Što Srbin zamera Slovencu

Dok sam ih čitao iz svoje zakrivljene zagrebačko-sarajevske perspektive sjetio sam se riječi jednog prijatelja iz Zenice koji danas definitivno živi u Americi.

Onih dana kada je ovdje "čekao papire" i pratio zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, znao je reći: "Bez veze se oni boje obnove Jugoslavije. Životna iskustva i perspektive su nam s ratom postali tako različiti da uz najbolju volju ljudi iz Zagreba ili Sarajeva s Beograđanima neće moći niti u kavani jedni o drugima razgovarati, a kamoli što više od toga. Možemo pričati samo o američkoj košarci i afričkoj glazbi." Očito je, naime, da su trojica Beograđana zbilja duboko povrijeđeni Debeljakovim izgovorenim i napisanim riječima, ali je još očitije da oni uopće nisu u stanju zamisliti što znači kada ti netko puca po gradu ili kada ti govori kako će tvoj grad biti u Srbiji ili ga neće biti, a tebe svakako neće biti jer, eto, nisi Srbin. Velikićevo gađenje nad zastavama i himnama sasvim je logično za građanskoga intelektualca koji živi svoj građanski mir u kojemu je neupitan i grad, i zemlja u kojima živi.

Naime, Beograd može biti najcrnja rupa, a Srbija može biti fašistička zemlja, ali nikada Beograd neće doživjeti sudbinu Srebrenice (što se Sarajevu, pa i Zagrebu i Ljubljani moglo dogoditi). Naprosto je nevjerojatno da beogradski pisci nisu kadri razlikovati identifikaciju sa zemljom koja je napadač od indentifikacije sa zemljama koje su napadnute. Koliko god čovjek bio ravnodušan prema himnama i zastavama, koliko ga se god država malo ticala, rat će mu iz temelja promijeniti perspektivu. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog prirodnog osjećaja ljudske solidarnosti sa slabijim i progonjenim. To više nije stvar ideološkog ili etničkog senzibiliteta, radi se o čistoj estetici.

Osim toga, prosto je facinantno kako lako ljude poput Debeljaka trpaju u istu vreću s nekim Zmagom Jelinčičem ili Sašom Lapom. Još fascinantnije nego kad bismo Dragana Velikića smjestili u ravan s Dobricom Ćosićem ili Momom Kaporom.

U celoj priči, kao i u svim sličnim, postoji i osobna nedosljednost, greška u biografiji.

U nedavnom razgovoru za "Srpsku reč" Mileta Prodanović toplo govori o svome djedu (po kojemu je dobio i ime), članu Nacionalnog komiteta kongresa u selu Ba (za neupućene - nešto kao četnički Avnoj). U svojim pastoralnim ravnogorskim evokacijama Prodanović će, bez obzira na žestok antimiloševićevski i kosmopolitski naboj, zapravo govoriti o himnama i zastavama, svojim i svoga djeda. Naravno, nije mu važno što bi o svemu tome mislio neki Slovenac, a o Hrvatima ili Bošnjacima da i ne govorimo.

Zaključak cijele priče zapravo je jako depresivan. U normalizaciji koja nam prestoji konflikti će se vjerojatno zbivati upravo onako kako se to zbilo na stranicama beogradskoga "Vremena". Beogradski pisci koji su se u Beogradu svojedobno riječju usprotivili Miloševiću, himnama i zastavama, neće moći kontaktirati sa zagrebačkim, ljubljanskim ili sarajevskim piscima koji nisu na isti način prezreli svoje himne i zastave, ali nisu bih ni šovinisti i ratni profiteri.

Međutim, prilično će se jednostavno, čak i relativno brzo, uspostaviti kontakt između beogradskih nacionalista, te Ljubljančana, Zagrepčana i Sarajlija koji o Balaševiću misle što i o Karadžiću, o Partibrejkersima što i o Belim orlovima, a za razliku između Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića nikada nisu ni čuli. •

("Nedjeljna Dalmacija", 22.12.1995)

MILJENKO JERGOVIĆ