Intervju – Dino Pešut, dramski autor:
All Tomorrow’s Afterparties

"Ključno pitanje je šta će biti angažirano za pet do deset godina, jer mi živimo u nekom trenutku kada je prevlast medija i prevlast vijesti tolika na naše svakodnevne živote da apsolutno ništa na ovom stolu i ništa oko nas nije izuzeto od politike, svaka moja riječ i svaka moja ijekavica je već u ovom kontekstu obilježena politikom, i to je nešto što je sad apsolutno naša svakodnevica"

Pobednik osmog Hartefaktovog regionalnog konkursa za najbolji savremeni angažovani celovečernji dramski tekst je Dino Pešut. U obrazloženju žirija piše da je Pešut u nagrađenoj drami Posljednji afterparty izneo "paradoks generacije radnika i radnica u kulturi, rođenih u Jugoslaviji osamdesetih godina, koja se mahom iselila na Zapad, posebno u Berlin, kao centar savremene pozorišne scene".

Pešut (1990) živi u Zagrebu i Berlinu. Završio je dramaturgiju, dramsko i filmsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao dramaturg u različitim pozorištima u Hrvatskoj i inostranstvu. Posljednji afterparty nije njegova prva nagrađivana drama. Njegov prvenac, drama Pritisci moje generacije, bila je pozvana na Forum of Young European Playwrights na festivalu Neue Stücke aus Europa u Vizbadenu. Drama "(Pret)posljednja panda ili statika" pozvana je na program Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu 2016. Dino Pešut je autor i romana "Poderana koljena", ima blog "Ultra kratke priče", piše i poeziju, eseje, tekstove za "Večernji list".

"VREME": Da li, kad sedneš da pišeš, kažeš "sad ću da napišem nešto angažovano", ili pišeš nešto što ti je hitno?

DINO PEŠUT: Mislim da nikad u životu nisam sjeo namjenski da napišem nešto angažirano... Zapravo, ono što ja možda malo svjesnije radim je rastvaranje kazališnog prostora za određene priče i određene likove i narative. Ispisujem svoj život ili bolje rečeno, svoje iskustvo života. Da li su to neki gradski klinci nižih klasa koji nisu nužno delinkventi, da li gej likovi koji se ne moraju objašnjavati ili opravdavati ili biti gurnuti u narative na koje je publika naviknutija... Isto tako, često raspisujem pozicije svojeglavih zrelih žena koje su preuzele kontrolu nad svojim životom. Ali po pitanju političkog angažmana, stvaranje tih prostora slobode je nešto što je zapravo meni dugoročno najvažnije, jer elementi dnevne politike se mijenjaju i meni je važnije pitanje koje strukturalne promijene možemo napraviti unutar svog dijelovanja u određenom polju umjetnosti. Zapravo je ključno pitanje što će biti angažirano za pet do deset godina, jer mi živimo u nekom trenutku kada je prevlast medija i prevlast vijesti tolika na naše svakodnevne živote da apsolutno ništa na ovom stolu i ništa oko nas nije izuzeto od politike, svaka moja riječ i svaka moja ijekavica je već u ovom kontekstu obilježena politikom, i to je nešto što je sad apsolutno naša svakodnevica. Ja sam sad opsednut tom temom – što će biti sljedeći veliki angažman? Možda, postaviti neironičnu melodramu.

Čitao sam neki intervju s Danilom Kišom, kaže da je najveća greška koja se dogodila za njegova života prodor realne politike u svaku poru umjetnosti. Mislim da je tu umjetnost izgubila svoju autonomiju. I u svijetu gdje je politička moć ideologije toliko manipulativna i gdje postoji kontrola svakodnevne misli, mi moramo izboriti autonomiju u umjetnosti da se, ako želi, ne mora baviti time. I mislim da će u tome biti nešto radikalno.

Zašto se zove Posljednji afterparty?

Nisam kralj naslova... Mislim da je na početku imala neki drugi koji sam zaboravio. Ali mislim da je afterparti dobar seting za svijet u kojem živimo, da je u urbanoj kulturi više afterpartija nego partija i da su partiji samo to nešto što moramo proći ne bi li se vratili u sigurnost nekih stanova i odabranih ljudi. A zašto posljednji? Da ne dajem neka mistifikatorska objašnjenja, to je neko posljednje veliko odgađanje za likove. I dopustio sam im da se razmaštaju, padnu u neku fantazmu jer afterparti je zaista poslednja odgoda tog vikenda. Za njih je to bilo – that’s it. Ponedjeljak čeka i moramo dalje.

U Afterparty-ju pišeš o više vrsta ljubavi, o prijateljstvu, o potrebi da se ne bude sam…

Mislim da se nešto događa i da mlađe generacije vraćaju teme intime, teme ljubavi i teme nježnosti koje su možda ovoj generaciji prije nas malo izmakle, nisu bile u fokusu, djelovale su kičaste. Mi ih vraćamo zato što smo proširili pojmove ljubavi i sada pokušavamo gledati šta s tim, s novim oblicima ljubavi, obitelji i zajednice. Neke vrste urbanih obitelji su se formirale i duže će ostat neokrhnute ili potrebne nego kod prethodnih generacija, zato što kasnije stupamo u brak, kasnije se uspijevamo osamostaliti, kasnije uspijevamo naći neke nekretnine, poslove i karijere.

U svojim esejima vraćam se na temu empatije. Postala mi je bitna jer mi se čini da u posljednje vrijeme jedino bijes motivira ljude, a nekako nisam siguran da tu baš ima dugoročne promjene. Možda je to neki moj prirodni refleks, moje djetinjstvo je obilježeno bijesom raznih političkih elita i nekako mi svi živimo posljedice bijesa koji je bio eksploatiran i ja ne želim takvu svoju budućnost. Zato podsjećam na te stvari. I mislim da ljudi na neki način to i čuju. Druga stvar, mislim da je prijateljska ljubav nešto što se sad ne može uzimati zdravo za gotovo. Vidi se rivajval tradicionalnih vrijednosti, ali životno iskustvo nekih novih generacija dokazuje da su se stvari ipak malo promijenile po pitanju takozvanih odabranih obitelji. Meni su te teme zanimljive, probijam ih i ganjam, i u novom romanu ću na neki način propitivati taj odnos...

Znači, imaš novi roman?

Da, ja se nadam da ću ga izdati iduće godine. Ali kao i s drugom prozom, završeci su kao u disfunkcionalnim ljubavnim vezama. To traje koliko traje…

Gledala sam dramu (Pret)posljednja panda ili statika u izvođenju Šabačkog narodnog pozorišta. Igrala se i u Berlinu. Šta je to toliko univerzalno u Pandi?

Kako vrijeme ide, vidim da u toj drami nešto ipak opstaje iako su neki moji drugi tekstovi atraktivniji ili bolji. U njemačkom govornom području svijet ide prema nečemu što se meni učinilo kao jedinstveni politički trenutak u Hrvatskoj, a to je bilo oko jednog diskriminatornog referenduma koji je stavio u ustav da je brak definiran kao zajednica između muškarca i žene. Ja sam iz tog trenutka pisao dramu o tome kako neki ljudi mogu i skupa u školu i mogu se duboko intimno razumjeti iz djetinjstva, a ipak se mogu naći na totalno različitim krajevima. Kad je drama otišla u Berlin, moj je dojam bio da je oni čitaju kao razglednicu iz tako neke uboge Hrvatske. Postoji nešto što mi na Balkanu vrlo dobro znamo, a to je da smo duboko podijeljeni, da imamo stavove koji su nepomirljivi, i da je to neka vrsta ljudskog napora i empatije da pokušamo komunicirati i kao emotivna bića a ne samo kao politička, jer to nužno vodi u svađu. Ali ja mislim da oni na Zapadu toga nisu bili svjesni i da su mislili da su uspjeli kognitivno pobijediti mržnju ili neke duboke ljudske podjele i da se to sada mahnito vraća. Osim što je to njima zanimljivo na političkom nivou, ova drama se može postavljati u drugačijim uvjetima zato što je to nominalno priča o odrastanju i o prijateljstvu. Bilo gdje da se rodiš, odrastanje ima tu notu nužnosti i možda blagog, blagog očaja. I nešto je u tim likovima koji su toliko specifični, užasno prepoznatljivo, pa ih ljudi uspijevaju u sebe upisati. Mislim da će me ta drama pratiti još neko vrijeme, jer desi ti se nekad da se poklope forma, sadržaj, jednostavnost, i tekst može plutati u vremenu i preživljavati u interpretacijama. I onda će u jednom trenutku vjerojatno samo – pljas. Nestati u zaboravu. I neki klinci će za jedno deset, petnaest godina reći "kako stara i odvratna drama." Mislim da Pande sigurno jesu zapis jednog vremena i jedne estetike. Kao pisac nemam to kao – ja moram stvoriti nešto što će me sahranit, utemeljen sam tu gdje jesam, imam reference koje imam. Mislim da zasad nemam problem s time da se to sve zaboravi i da zastari.

Likovi i teme tvojih drama najčešće su likovi i teme naše generacije…

Mogao sam furati to "moja generacija, moja generacija", ali ja ću za dva mjeseca imati trideset godina i nešto će prosto prestati biti slatko. Mislim, MTV zvijezda – ti vidiš kad ona odraste. Majli Sajris je napravila jedan nastup i bilo je kao – odrasla je.

…zapravo, htela sam da te pitam da li je tema Srbija – Hrvatska tema i naše generacije? Je l’ da da nam je passe?

Mi jesmo poslijeratna generacija i mislim da u kontekstu regije stvaramo nešto zanimljivo. Mene je ova regija na neki način učinila osobom koja jesam. Ja cijele svoje dvadesete putujem, pogotovo u Beograd me je život nanosio mnogo puta. Vidim da su određene veze i određeni kanali i centri napravljeni. Mislim da je to dokaz da možemo razgovarati o onim stvarima koje nas povezuju, da se mogu voditi intelektualne i duboke debate o našoj političkoj stvarnosti, da uspijevamo komunicirati koliko smo fucked up, ali koliko naše političko okruženje i naše političke ideologije nisu u pravu. Nemam točan odgovor sem da je to duboko osobno, ali da je određena baza napravljena i ako samo mi izdržimo, a trebaće nam malo dulje dok dođemo do neke razine moći, da na toj bazi možemo izgradit nešto lijepo, otvoreno.

Na šta planiraš da potrošiš nagradu Hartefaktovog konkursa?

Mislim da će ići u štednju. Pa da, zato što ja živim od pisanja, i to možda zvuči nekako čudno, ali pokušavam zaključati novac. Ne možeš očekivati da ćeš svake godine dobiti svaku nagradu i da će te postavljat. Tako da, gradim prostor za buduća pisanja. Sve što zaradim sad je zapravo investicija u idući tekst. I definitivno ću počastiti svoje prijatelje nekom večerom.

Mina Ćirić