Provetravanje Bjež’te od nas ćevabdžijske tmine! Gradovi su za posjetitelje postali tek kulise, jer se danas putuje da bi se otkrile najbolje lokacije za selfije. Grad Ljubljana je tako postao slika mosta iznad zelene rijeke sa po tri restaurirane austrougarske kuće na svakom brijegu. Iza leđa jedne zgodne Francuskinje

piše: Goran Vojnović

Kad se početkom decembra Ljubljana nakinđuri kao usidjela tetka za svatove, centar ovog evropskog gradića zamiriše na ćevape. Pokraj Plečnikovog Tromostovja, između spomenika velikom pjesniku i talijanske banke, peku se ćevapi, podgrijava prebranac, a uz ajvar se gostima kao prilog obično služe bugarski cigani trubači koji već tradicionalno zimuju u našem gradu. I kad se pred Božić ljudi iz raznih šentjerneja i šentruperta sjate u svoj glavni grad, u svoju bijelu Ljubljanu, po svoj prilici dožive kulturni šok. Ljubljanska ih blagdanska atmosfera tako prenerazi da na Fejsbuku pokrenu narodni ustanak pa danima trešti internetom "Padaj, silo i nepravdo". Sila je, naravno, ljubljanski gradonačelnik rodom iz Smedereva, a nepravda balkanska uzurpacija dežele.

Istovremeno neki drugi Slovenci nemaju problema ni sa gumenim ćevapima ni sa plejlistom bugarskih trubača, ali ih dozlaboga smeta siroti harmonikaš koji poslednjih nekoliko godina preživljava na tom istom Prešernovom trgu. Njegova frajtonerica je, naime, za urbane Slovence mnogo nepodobniji instrument od trube, a čuvena alpska poskočnica "Na Golico", s kojom su braća Avsenik godinama palili i žarili po dojčlandskim vašarima, ujeda ih kao što one prve ujeda "Đurđevdan". Jer što ta goveđa muzika, kako se polka od milja ovdje naziva, radi u gradu koji je svijetu dao Pankrte i Slavoja Žižeka! Da u Ljubljani ima reda, misle oni, taj bi harmonikaš već odavno završio u Ljubljanici.

Iz godine u godinu mi tako gunđamo čas o balkanizaciji čas o ruralizaciji Ljubljane i sa njom čitave Slovenije. Od Božića do Božića se optužujemo da jedni drugima svjesno otuđujemo otadžbinu, razmjenjuju se uvrede i psovke i pune se forumi pismima nepismenih čitatelja. A sve vrijeme nitko ne shvaća da dva miliona i kusur turista ne bi više imalo blage veze gdje se nalazi kad bi se iz centra Ljubljane uklonio miris pečenog mesa i zvuk harmonike. Bez tih neautohtonih začina Ljubljana bi postala nerazlučiva od bezbroj sličnih joj evropskih gradića, od Vilniusa, Krakova, Lavova, Bratislave ili Graca, grad bez svog mirisa i zvuka. Ljubljana bi postala ono što Boris Dežulović naziva ničiji grad.

U svom bolnom oproštajnom pismu Splitu (Kronika jedne propasti) Boris, naime, piše: "Nije, naravno, problem što moga Splita nema. … Problem je kad grad više nije ničiji. Kad se preseli iz sebe, pa se građani povuku u predgrađa, a grad na Instagram profile svjetskih usputnika."

I točno to se, mada u blažem i manje vulgarnom obliku, desilo Ljubljani. Poput Dežulovićevog Splita i moja je Ljubljana u posljednjih petnaestak godina na sebi izvela skupu liposukciju, nestalo je s njenog lica i socijalističkih bora i predsocijalističkih podočnjaka, nestalo je i najmanjeg traga nekadašnje oronulosti moga grada. Ljubljana se picnula kao influenserka koja se tobože upravo probudila pa sad veselo skuplja lajkove folovera.

Poput turističke atrakcije Splita i turistička atrakcija Ljubljana danas ima sve što joj treba. Restorane sa arapskom i meksičkom klopom, eko-bio-fairtraide-hipstermade espreso za dva i po te brunch za sedamnaest eura, rječne brodiće, muzeje iluzija i butik hotele. Dovoljno da turistima prolaznicima ne bude dosadno kad stanu na kafu i pišanje na proputovanju iz Venecije u Beč.

I zaista je Ljubljana sva lijepa i blistava, ali se u njoj domaćini osjećaju sve manje domaće. Jedni će reći zbog ćevapa i čefura, drugi zbog harmonike i seljaka, a malo tko će priznati da je problem veći od Ljubljane i njenih poroka. Krenite od Melake u Maleziji do Guanajuata u Meksiku i shvatit ćete da svi gradovi užurbano postaju ničiji na gotovo isti način kao Split i Ljubljana. Svi su nalik jedni drugima i sve ih je okupirao isti okupator: turizam.

Štoviše, gradovi su za posjetitelje postali tek kulise, jer se danas putuje da bi se otkrile najbolje lokacije za selfije. Grad Ljubljana je tako postao slika mosta iznad zelene rijeke sa po tri restaurirane austrougarske kuće na svakom brijegu. Iza leđa jedne zgodne Francuskinje.

I sve je to naizgled nedužno, ali kada čovjek putuje Istočnom Evropom, naprosto se mora zapitati koliko je i na koji način sve to povezano sa novodobnom žudnjom Mađara za Mađarskom ili Poljaka za Poljskom. Je li moguće, pitam se, da je oživljeni nacionalizam u Istočnoj Evropi između ostalog i žal za izgubljenim gradovima? Je li to žudnja za nestalim tragovima naših prošlih života? Je li to nostalgija za lošijom, ali ipak prepoznatljivom prošlošću? Žudnja za domaćim kojeg više nema jer se loše prodaje?

Bojim se, naime, da nije moglo proći bez posljedica to što su se gotovo sve istočnoevropske prijestolnice u poslednjih petnaestak godina na sličan način otuđile svojim građanima i što se u njima ljudi sve češće pitaju ‘gdje smo tu mi?’. Sviđalo se nama to ili ne, činjenica je da je u našim gradovima iz dana u dan sve manje onoga što je te gradove nekada činilo srpskim, slovenskim ili mađarskim. I činjenica je da to mnoge boli. Boli ih što Slovenija nije više njihova Slovenija i što Poljska nije više njihova Poljska. A mi ih tješimo govoreći im da su fašisti.