Tog novembra 2000. godine prvi put sam, nakon svih naših nesretnih godina, došao u Beograd. Kao dio prve privredne delegacije, u tri autobusa, s posebnom policijskom pratnjom 320 hrvatskih biznismena, nas nekoliko novinara išlo je na tada povijesni susret sa srpskim kompanijama. Uzbuđenje je bilo veliko, a Beograd nekako ogroman prema onim danima kada sam kao omladinac dolazio na sletove na stadion JNA. Vize su nam bile izdane na mjesec dana, pa sam tako u zanosu odlučio ostati koji dan duže i posjetiti rođake u Novom Sadu.

Moji drugari novinari plašili su se što ostajem, a ja pun zanosa i optimizma krenuo na BAS, autobusku stanicu, pa pravac srpska Atina. Nisam se baš snalazio po gradu, a ni sa srpskim dinarima, pa sam sjeo da ubijem tremu i popijem nešto "kratko" prije polaska busa. Kafana na stanici bila je moj prvi kontakt sa stvarnim Beogradom, a ne onim iz Hajata gdje smo odsjeli. Sjeo sam uplašen i uzbuđen, a kelnerica u radnom odijelu iz osamdesetih, nakon što sam joj mahao 20 minuta, prišla je i konačno pitala šta ću da popijem. Pelinkovac, s limunom i ledom, rekao sam, i dobio odgovor zbog kojeg i pišem ovaj tekst: "Dragi gospodine, led imamo samo ljeti, a limun jedino u vrijeme gripa."

Za stolom pored sjedio je njezin kolega, opušteno pušio, a na tranzistoru je s neke radio-stanice pičila Goca Lazarević – "Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo". Dao sam joj 1000 dinara i rekao da kusur ne treba. Nisam znao da je to tada bila velika kinta za bakšiš. Pokušao sam da se nasmijem, ali je tada još taj neki čudan strah bio velik. Al’ je ostala neka ljubav prema toj kafani.

U jesen 2003. godine došao sam da radim u Beogradu. Biti dopisnik u Beogradu bila je tiha želja, a kad se nešto želi, onda se i ostvari. Čim sam stigao vlakom u popodnevnim satima, prvo sam odlučio obići svoju BAS kafanu, jer joj ime ne znam, ako ga uopće i ima. Imao sam evre, mjenjačnica nije radila, a kelner pitao me šta ću da pijem. Pivo. Nisam htio da rizikujem i pijem pelinkovac bez leda i limuna. Pitao sam ga koliko to dođe i može li u evrima, a on je odmahnuo rukom i odgovorio: "Platit ćeš drugi put." Ovaj puta nije imao tranzistor, ali je muzika treštala iz nekog starog modela mobilnog koji mu je stajao u džepu košulje. Pjesme se ne sjećam.

U gotovo četiri godine "gastarbajterovanja" u Beogradu često sam čekao drugare iz Zagreba, rodbinu iz Slavonije koja je htjela do Beograda, u koji smo prije rata nekako više dolazili jer nam je bio bliži (po kilometrima), da vide što se to promijenilo. Sve sam ih vodio na prvo piće u tu kafanu. Nisu bili oduševljeni, bili su u nekakvom nevidljivom strahu ili tremi koja se osjetila. Stanice su mjesta na kojima se muvaju razni ljudi. Oni bogati ne idu autobusima. Ima tu i lopova, skitnica, ljudi različitih sklonosti, seljaka, al’ i pokoji intelektualac u nastajanju ili propadanju.

U zimu 1991. godine, krajem februara, moj brat je imao zakletvu u tadašnjoj JNA. Vlakom sam došao iz Zagreba gdje sam studirao, a moji su ušli u Vinkovcima. Tada je vlak vozio brzo, nije bilo granica, ali se već radilo na projektu mijenjanja granica, u glavama onih koji su nas doveli ovdje gdje smo danas. Nakon zakletve na Banjici i ručka kod rođaka od naših rođaka, negdje na Miljakovcu ili Medaku, krenuli smo na vlak koji je dolazio iz Skoplja i kasnio je.

Ne mogu sa sigurnošću reći da li smo i tada sjedili u ovoj "mojoj" kafani, ali se tada već u zraku osjetilo da će uskoro biti nešto loše. Bilo je tada oko stanice čudnih ljudi, izgledom su podsjećali na one s mitinga na Ušću ili Gazimestanu koje smo gledali na TV-u. S radija su "derale" neke pjesme s nacionalnim predznakom. Sjećam se da mojima nešto i nije bilo ugodno. To su kasnije komentirali, kao i taksistu koji nas je zavaljao za vožnju, kad je skužio da smo iz Hrvatske. Dok su moji pili kafu, a ja pivo, gledao sam ljude, a ako me sjećanje služi, vidio sam i neke čudne djevojke. Nekako pomalo muškobanjaste. Puno kasnije, kada sam živio u Beogradu, gledao sam film Dupe od mramora Želimira Žilnika iz 1995. godine. Da ga jebeš, mislim da su tada u toj kafani bile Merlinka i Sanela... Još nisam ni znao da postoje transvestiti.

U proljeće 1986. imao sam 17 godina. Mi, "alternativno" društvo iz Vinkovaca, sjeli smo na vlak pa za dva sata bili u Beogradu. U društvu sa nama je bio i tragični panker Satan Panonski. U SKC-u je bio koncert Šarla ili Discipline. Imali smo para za vlak, a za cugu i koncert smo žicali na BAS-u i okolo stanice. Bilo je puno ljudi koji su nam dali kintu jer su skontali da smo napaljeni klinci, ali ipak još neiskvareni. Straha nije bilo, jer tada nije bilo bitno odakle smo. Politika nije bila mejnstrim. Slušala se dobra muzika, ljudi si bili nasmijani, u toj BAS kafani i oko nje. Ujutro su nam, na povratku, neki vojnici platili sendviče i pivo za put. U Vinkovcima smo bili prije zore. Nitko nije ni znao da smo tako maloljetni pobjegli na danas tako dalek, a tada normalan put.

Miroslav Kuskunović