Roman:
Dokaz o preživljavanju

Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Književna radionica Rašić, Beograd 2020.

Darko je Cvijetić gotovo trideset godina pisao knjigu od nepunih stotinak stranica. Možda ju je zapisao za dva, tri dana, za mesec dana ili osam meseci, možda ju je zaista zapisivao godinama, ali sve što je u životu uradio ovaj prijedorski pesnik, pozorišni režiser, scenarista, glumac, romanopisac, novinar – sve što je trpio, vodilo je knjizi. Ovakve se knjige ne pišu zato što pisac tako hoće, nego zato što nema izbora. To što je Cvijetić izašao iz rata živ još uvek nije bio dokaz i da je preživeo. Za tim je dokazom svih ovih tridesetak godina tragao i to, čini se, ne toliko zbog sebe koliko zbog onih koji su u ovom malom velikom romanu nastavili da žive. Ili, kako je to napisao Selvedin Avdić: "Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život."

Bota, momak poreklom iz Prijedora, polaže vojničku zakletvu početkom marta 1992. godine u sarajevskoj kasarni "Viktor Bubanj", da bi se, samo nekoliko dana kasnije, mladi vojnici koji još nisu valjano naučili ni pušku da drže, našli u neprijateljskom obruču bez hrane, vode i struje, pod neprestanom paljbom snajpera i teških mitraljeza. Oni ne samo što nisu vični borbi, nego ti mladi Bosanci, Hrvati, Albanci, Srbi, Slovenci, Crnogorci zapravo ne znaju ko ih to i zbog čega ubija, dok im, istovremeno, srpski oficiri koji stežu obruč oko Sarajeva sa okolnih brda poručuju da izdrže jer pomoć samo što nije stigla. Pomoć, naravno, neće stići, a konvoj u kojem se povlače iz Sarajeva biće desetkovan. Bota će čudom preživeti – metak se odbio o njegov šlem – a zatim će ga Srbi prisvojiti i poslati na prve linije fronta da se bori za... e upravo to, on, dete majke Hrvatice i oca Srbina, neće uspeti da shvati do kraja rata, ali nagledaće se smrti i sam će ubijati. Kada se obrete u rodnom Prijedoru, shvatiće da je jedna polovina grada pobila i u koncentracione logore oterala drugu polovinu, a da je njegova majka pošteđena samo zbog toga što "svi znaju" da je on "na pravoj strani" (ujaci, međutim, nisu). Posle rata Bota i roditelji odlaze u Ameriku, ali Bosna neće prestati da ih proganja. Doslovno, živo, materijalno. To je glavna nit priče. Ali u trideset tri poglavlja ovog romana (uz dva prologa i dva epiloga) govore i Botina majka, njegov otac i njegov brat Darko, prijatelj koji će sebi da strpa bombu u usta i izvuče osigurač, jedna Senka, a naročito kapetan Topić, bosanski Hrvat rodom iz Jajca, možda jedini istinski junak ove strahovite priče. Njemu zahvaljujući mnogi će momci izvući žive glave iz sarajevske kasarne, ali zato njegova glava, čak ni sebi samoj, više neće vredeti ništa. Kao da je izašao iz grčke drame, kapetan Topić je, korak po korak, metak po metak, udarac po udarac, strpljivo, nepojmljivo – onoliko nepojmljivo koliko je nepojmljivo da ga, posle svega, posle svih života koje je sačuvao od smrti, manijaci krvnički istuku zato što je Hrvat (premda ga niko nije pitao šta on misli o tome), jednako neshvatljivo kao i to što će ga "njegovi" odbaciti jer mu, pogađate, neće oprostiti tolike spasene živote – sledio je kapetan Topić krvave tragove svoje sudbine i odigrao dramu do kraja, bez fingiranja, pošteno, onako kako je napisana.

Ako je Cvijetićev Schindlerov lift pesma koja se opire tome da postane roman, Emotikon u viberu zbirka zapisa koji hoće da budu pesma, Što na podu spavaš roman je koji ne može bez pesme. Jer, da nije stihova prerušenih u prozu, ne bi jezik mogao da izdrži sve to što mu je Cvijetić nalegao na ramena. "Gde u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti (str. 12)." To su stihovi. A kada postanu proza, onda ćemo videti vojnika kako živ gori. "Oguljeno nebo zovnut će me (str. 44)." To je stih. A kada postane proza, videćemo momka koji nad raskomadanim telom svoga druga gleda u olovno nebo bez kore. "U očima mu se grudvao pepeo (str. 56)." To je stih. Kada postane proza, nedugo potom, videćemo smrvljenog vojnika nad lešom zaklanog momka kojeg je on, vojnik, ne znajući, odveo na klanje. Umesto očiju – pepeo. Začudio bi se ponovo onaj Molijerov monsieur Žurden, koji nije znao da govori u prozi, kako je proza uvek poezija ako je piše majstor.

Sve krugove zatvara Cvijetić u ovom romanu. Motiv iz drugog poglavlja progovoriće u tridesetom, zacakljene čizme iz sedamnaestog poglavlja blesnuće ponovo u dvadeset devetom, momak koji se, usput, pojavi u osmom, potom u četrnaestom, ukazaće se ponovo u osamnaestom poglavlju (bolje da nije), iščupana ruka medvedića iz jednog poglavlja uhvatiće otkinutu ruku vojnika iz drugog poglavlja, a ova pokidanu ruku devojke koja je medvediću iščupala šapu, te se spliću te ruke u sablasnom kolu koje igraju bez svojih tela, sve do epiloga i Blizanaca Mike Antića, u ovom romanu koji ne može bez pesme.

Najzad, da li je Cvijetić pronašao dokaz da je preživeo? Nije lako odgovoriti na to pitanje, a možda odgovor više nije ni važan. Čak ni samom piscu. Sada je važno nešto drugo. Dobio je ovaj jezik još jedan veliki mali roman, evo ga uz Zimsko ljetovanje, Prokletu avliju, Životopis Malvine Trifković, Sjećanje šume... Eto, to je važno.

Ivan Milenković