Ova situacija Bojkot nije partijska stvar Uprkos izloženosti velikog broja birača raznim ucjenama, neizlazak na predstojeće izbore još uvijek je pitanje ličnog opredjeljenja. Međutim, na nekim narednim, lako bi mogao postati čin izuzetne građanske hrabrosti. Zar ne vrijedi razmisliti o tome, ostati kod kuće i pokazati odgovornost?

piše: Filip Švarm

Dok se nalazio u bojkotaškoj fazi, Pokret slobodnih građana je lansirao slogan "Vučiću, igraj se sam". U međuvremenu su ga Sergej Trifunović i drugovi zaboravili, ali nije predsjednik Srbije. On se, vala, igra sam za sve pare: na gradilištima i putevima, u tvorničkim halama i školama, na svečanim binama i u televizijskim studijima. Izuzmu li se lovci na cenzus u strogo propisanim dozama, u predizbornoj kampanji nema nikog osim Aleksandra Vučića. Koliko je zastupljen po televizijama, komotno bi pored parlamentarnih, pokrajinskih i izbora za lokalne vlasti, mogao izići i na one za mistera ili prvi glas Srbije.

Hiperaktivan i raspoložen, Vučić se ne igra samo inteligencijom građana, nego i sa onom vještačkom. Riječ je o robotu Emi na Učiteljskom fakultetu, napravljenoj uz kinesku pomoć. Elem, na njegovo pitanje zašto je došla u Srbiju, ona je odgovorila: "Ja volim Srbiju. Ovo je zemlja sa divnom prirodom i ljudima i ima pred sobom budućnost za razvijanje robotičkih disciplina. Sigurna sam da ćete postati jedna od najnaprednijih zemalja na svetu". Teško da bi se i Ana Brnabić mogla bolje izraziti i više usrećiti svog šefa.

Uostalom, premijerku građani još i mogu vidjeti na ekranima za razliku od ostalih velmoža iz Srpske napredne stranke. Djeluje kao da su svi u karantinu zbog korone i pripuštaju se u predizbornu kampanju isključivo da povremeno uskliknu s ljubavlju predsjedniku Vučiću – nešto nalik na odlaske u trgovinu osoba starijih od 65 godina tokom vanrednog stanja. To je sve: SNS se jedva spominje u javnosti, koalicioni partneri ne fermaju ni dva posto, najavljeno predstavljanje novih kadrova je zaboravljeno... Svuda je i stalno samo Vučić.

Mada je on i ranije bio zaštitno lice svih naprednjačkih kampanja, pogotovo u završnicama, one nikad nisu bile ovoliko fokusirane na njegovu ličnost. Činjenica da je njegov rejting daleko iznad stranačkog jeste veoma važna, ali ne i presudna. Na ovim izborima, naime, finalno se utvrđuje kult ličnosti Aleksandra Vučića: samo zahvaljujući njemu, groblja u Srbiji nisu puna umrlih od korone; samo je on generator razvoja i vizionar koji zemlju vodi ka nikad zabilježenom prosperitetu; samo on može riješiti kosovski i svaki drugi problem; samo njega kineski predsjednik Si Đinping oslovljava sa "brate"... On je, dalje, vrijedan, skroman, plemenit, hrabar i čovječan, savršeno u skladu sa propagandom svakog autokrate – kako ovih današnjih, unaprijeđenih modela, tako i onih zastarjelih iz vremena realnog socijalizma. Uostalom, zar nije predsjedniku Srbije najveći kompliment kada ga netko usporedi sa Josipom Brozom Titom?

U tom kontekstu predstojeći izbori nemaju "takmičarski značaj", već im je cilj gromopucateljno proglašavanje općenarodne podrške Vučiću lično: em je SNS zbog toga neprimjetan, em i njegov predsjednik izbjegava u posljednje vrijeme spominjanje političkih protivnika. Na taj način, Vučić nastoji predstaviti sebe kao nacionalnog lidera iznad svih podjela i stranaka, patera familiasa najmodernije Srbije, direktnog potomka Stefana Nemanje, Karađorđa i Miloša Obrenovića. U ovoj vrsti igre zaista se i mora igrati sam – ni za koga tu nema mjesta osim za kibicere, publiku i scenske radnike iza pozornice.

Drugačije nije ni mogao odgovoriti na bojkot i ostati vjeran sebi. Rješavanje duboke političke krize kroz dijalog za Vučića je očigledno znak slabosti i potencijalna opasnost, a dodatno jačanje kulta ličnosti i autoritarnosti jedini je ispravan potez; zna on najbolje "što narodu treba". U tom kontekstu, tropostotna opozicija u budućem skupštinskom sazivu imaće sličnu ulogu kao i ona u Honkerovoj Istočnoj Njemačkoj: nikome bitna, kontrolirana i ucjenjivana, ali uvijek pri ruci kao dokaz da je Srbija i dalje demokratska zemlja.

Bojkot zato nije partijska stvar. Igralište za Vučićev one- -man show, o čijoj grotesknosti svjedoči svaki građanin kada uključi televizor u dnevnoj sobi, godinama je građeno i opskrbljivano novim i boljim igračkama. Javnost dostojna tog imena odavno je zatravljena, mediji uz nekoliko izuzetaka predstavljaju propagandne servise, politički život je obesmišljen. Izići na još jedne izbore u toj konstelaciji ne predstavlja ništa drugo sem rezigniranog prihvaćanja pravila igre autoritarnog režima. Dakle, zastrašivanja i manipulacija, podaništva i korupcije, bahatosti i laži, daljeg zaostajanja za razvijenim svijetom i, prvenstveno, odustajanja od stečenih prava i sloboda.

Pa iako je tako, reći će slučajni prolaznik, opozicija od 2012. kada je bila u "punom kapacitetu", nije mogla kontrolirati izbore. Kako li će tek sada sa toliko gradova i sela u zemlji gdje ne postoji ni u fragmentima, sumnjivo prikupljenim potpisima za liste i onoliko režimskih klijenata na njima? I kako će bojkotaši moći utvrditi koliko je ljudi stvarno izišlo na izbore? Neće valjda RiK i šaka promatrača spriječiti Vučića da proglasi izlaznost od pedeset i više postotaka – ma, onoliko koliko god želi?

Odgovor je u činjenici da dok god postoji, otpor ima smisla; dokaz su pretekli nezavisni i profesionalni mediji. Ako ništa drugo, odbijanjem učešća u legalizaciji kulta ličnosti Aleksandra Vučića udaraju se temelji jednoj istrajnijoj, iskrenijoj, poštenijoj i, u svakom slučaju, mudrijoj i osmišljenijoj borbi za bolju Srbiju umjesto one za šaku mandata i finansiranje kancelarija kombi stranaka. Uostalom, svako tko vjeruje svojim očima lako će procijeniti da li su izbori uspjeli, bez obzira što režim i njegovi propagandisti tvrdili.

I još nešto. Uprkos izloženosti raznim ucjenama velikog broja birača, bojkot predstojećih izbora i dalje je pitanje ličnog opredjeljenja. Kako stoje stvari, na nekim sljedećim mogao bi postati čin izuzetne pojedinačne građanske hrabrosti. Zar ne vrijedi razmisliti o tome, ostati kod kuće i pokazati odgovornost?