Ova situacija Ogoljavanje do koske Tko se sve nadao da može preko cenzusa i zbog čega ga nije prešao? Zašto je naprednjačka proslava izborne pobjede izgledala jednako usiljeno kao i doček Nove godine u JNA 1985? Što govori nekontrolirana euforija Marka Đurića? Postoji li vlast u Evropi i nalik na ovu u Srbiji? Može li još itko išta vjerovati Vučiću i zašto mu dva miliona glasova koje je lično on osvojio ništa ne garantiraju

piše: Filip Švarm

Redovno je poslije izbora glavna tema u "Vremenu" nosila naslov "Šta čeka pobednika?". Ove godine, "na prvu", odgovor je prost – čeka ih ogroman skandal vezan za koronu. Kako piše BIRN, režim je masno lagao građane o toku epidemije: broj umrlih pacijenata je za 388 veći od službeno potvrđenih 244, a posljednjih nedjelja dnevno je bilo zaraženo 300 do 340 osoba, a ne – koliko je saopćavano – nešto više od 90.

U tom smislu, vjerujete li i da su ovoj situaciji izbori protekli u atmosferi makar i nalik na normalnu? I da se na njima mogao postići rezultat drugačiji od postojećeg?

Sergej Trifunović, Zoran Živković i još poneko iz stvarne opozicije, očito, jesu. Možda ih je na to naveo cenzus od tri posto i izostanak konkurencije u vlastitom političkom terenu, a možda su im partneri iz Amerike i Evropske unije obećali podršku ukoliko iziđu na izbore kako bi, u svjetlu rješavanja kosovskog problema, Skupština koliko-toliko bila reprezentativnija... Kako god bilo, nisu samo teško poraženi, već i javno poniženi.

Za razliku od njih, klijentelistička opozicija je vjerovala Aleksandru Vučiću. Ako su im naprednjaci prikupili potpise za liste, zbog čega im ne bi ćušnuli i šaku listića u glasačku kutiju? Moguće je da ih je Vučić prosto prevario – nisu prvi, niti posljednji. No, moguće je i da su naprednjački povjerenici na terenu izgubili širu sliku iz vida i na njih zaboravili u međusobnom takmičenju u istjerivanju birača i utjerivanju glasova svojoj stranci. Za ekipu iz UDS-a, LDP-a, Vojvođanskog fronta, 1 od 5 miliona i neke druge, ne treba brinuti: snaći će se već oni...

Između ove dvije grupacije je Aleksandar Šapić, kao neka vrsta političkog agnostika. Uz samozatajni rad na terenu, on je strogo pazio da se ne izjasni ni o čemu važnom, a pogotovo zamjeri režimu: njegov SPAS tako je postao parlamentarna stranka, ali i da nije, teško da bi itko to zamjetio. Također, poput naprednjaka i socijalista, mogao je ponešto i "da završi". Istina – sitno i na lokalu, no sasvim dovoljno za prebacivanje cenzusa. Ostatak učesnika izbora van pobrojanih partija i režima uglavnom je bio u čudesnom svijetu političke paranormalnosti ili irelevantnosti. Ukratko, šovinisti i nacionalisti, antimigranti, monarhisti, antivakceri, sitnosopstvenički kalkulanti i slično. Dobri isključivo za simulaciju pluralizma i podizanje izlaznosti, a i to ne baš naročito uspješno...

Na kraju je ispalo da su Dragan Đilas, Vuk Jeremić i ostali iz Saveza za Srbiju bili u pravu tvrdeći da ne postoje ni elementarni uvjeti za normalne, regularne izbore. Nije važno da li je na njih izišlo manje od pedeset posto birača, niti da li su građani ostali kod kuće zbog straha od korone ili zato što nisu imali za koga glasati. Činjenica je da je osnovni cilj bojkota ispunjen – režim je ostao ogoljen u svoj svojoj rigidnosti, autoritarizmu, bahatosti... Nikad se od uvođenja višestranačkog sistema nije desilo da u Narodnoj skupštini nema opozicije. E sada, prvi put u novijoj istoriji – jeste. I nema tog smokvinog lista dovoljno velikog da pokrije ovaj zastrašujući bankrot bazične demokracije i parlamentarizma.

Kako sve skupa izgleda, bolje se vidi izvan Srbije nego iz nje same. Ne treba praviti poređenja sa zemljama razvijene demokracije, dovoljno je pogledati najbliže susjede. Orbanova Mađarska, Đukanovićeva Crna Gora, Bosna i Hercegovina sa sve Dodikovom Republikom Srpskom, Kosovo Hašima Tačija i da ne nabrajamo dalje, u odnosu na Srbiju izgledaju kao normalne evropske države. Kada se izuzme diplomatska kurtoazija, jasno je da sa režimima poput naprednjačkog nitko ne voli imati posla više nego što mora – cijena ovog tipa unutrašnjopolitičke svemoći u maloj i siromašnoj zemlje jeste vanjskopolitički prezir i nemoć.

Izgleda da je i Vučić donekle svjestan navedenog. Zato mu je proslava najveće izborne pobjede u radikalsko-naprednjačkoj istoriji izgledala podjednako usiljeno poput dočeka Nove godine u JNA 1985. No, ovdje valja naglasiti i drugi razlog za umjetnu egzaltaciju – Vučić je, lično, osvojio svaki od tih 190 mandata u Skupštini. Njegov kult ličnosti time je definitivno armiran – koliko ferma posljednjeg aktivistu, toliko može i najviđenije partijske velmože. Javnost je to odmah prepoznala i sada, slično nekadašnjim kremljolozima, procjenjuje u zavisnosti od nečijeg odsustva ili prisustva na proslavi, udaljenosti od Vučića, načina aplaudiranja i sličnog tko je u milosti, a tko nije. Nekontrolirana euforija Marka Đurića tako se tumači u kontekstu nervne napetosti koja trese vrh SNS-a, dok je kašnjenje Nebojše Stefanovića na slavlje shvaćeno kao siguran znak zalaska njegove političke zvijezde...

Slično raspoloženje je i među socijalistima Ivice Dačića. Iako mu nisu bili potrebni, Vučić ih je držao u vlasti kako mu ne bi iz opozicije otkidali biračko tijelo. Sada veselom ministru vanjskih poslova nije preostalo ništa drugo nego da kamči vladaočev osmjeh i milost: ukoliko pređe u opoziciju, bar pola poslaničkog kluba će mu preći u naprednjake, a ako ostane u nekom nedefiniranom statusu izvan vlasti, socijalisti gube unosne funkcije što, u konačnici, dođe na isto... Zbog toga Dačiću ne preostaje ništa drugo osim da drži mikrofon i pjeva dok ne ostane bez glasa, sve u nadi da će ipak "čuda da se dese".

Što li slijedi dalje?

Vučić se hvali sa dva miliona glasova. Ne ulazeći u način na koji ih je dobio, to nije mala politička vještina: em na bilo kom planu nema nikakvog stvarnog uspjeha, em Srbija zaostaje čak i za susjedima... Ta dvotrećinska većina temelji se isključivo na vaninstitucionalnoj kontroli ključnih ekonomskih tokova i distribuciji društvenog bogatstva, rasipničkom zaduživanju, zatiranju slobode medija, demonizaciji oponenata i kritičara, razaranju vladavine prava, agresivnoj propagandi, voluntarizmu, demagogiji... Zato Vučićev režim u aktualnoj, najvišoj fazi, ne može biti stabilan. Podjela građana na "nas" i "njih", stalni klijentelistički pritisak pristalica, produbljivanje raskoraka između stvarnosti i propagandnih Potemkinovih sela te, prvenstveno, onemogućavanja normalnog političkog života izvor su konstantne političke krize. Njeno dodatno produbljivanje je sve što Vučić stvarno ima od okončanih izbora.

Već sada je izvjesno da režim čeka velika kriza elementarnog povjerenja. Aktualni skandal sa koronom samo je prva manifestacija. Dokle li će Vučiću itko išta vjerovati? Da je, na primjer, za sve uvijek kriv netko drugi iako on u svojim rukama drži svaku, uključujući onu najsitniju, polugu vlasti. I gdje će – osim na ulici – moći čuti stvarno mišljenje i volju građana bez obzira za koga su glasali?

Izvjesno je i još nešto. U Srbiji se više nikad ne smiju ponoviti slični izbori. Kome u opoziciji to nije jasno, neka se okane politike. Borba za normalne, fer i poštene vanredne izbore mora početi sad i odmah.