Ova situacija Doviđenja u sledećem ratu Zbog čega službeni srpsko-hrvatski odnosi ostaju zatrovani i poslije četvrt stoljeća od okončanja rata? Zašto su onda i sada u Zagrebu na vlasti drugi ljudi u istoj partiji, a u Beogradu isti ljudi u drugoj partiji? Šta jedni i drugi baštine iz devedesetih i možemo li smoći snagu da deci iskreno priznamo kakav je to bio rat i šta smo tada radili jedni drugima

piše: Filip Švarm

Početak avgusta tradicionalno je rezerviran za kolektivni srpsko-hrvatski povratak u rat. Naravno, povod je "Oluja": Hrvatska slavi uspostavljanje ustavno-pravnog poretka na čitavom državnom teritoriju, a Srbija obilježava sjećanje na etničko čišćenje. Retorika zvaničnika gotovo je ista kao i devedesetih godina prošlog stoljeća. Zašto je tako, puca pred očima kada se pogleda tko je bio onda i sada na vlasti: u Zagrebu je to ista partija sa drugim ljudima, u Beogradu su isti ljudi u drugoj partiji.

Ne znam koliko imam tekstova o Krajini u protekle tri decenije. Autor sam i jednog dugometražnog dokumentarnog filma na tu temu, a posvećena joj je poprilična minutaža u i nekoliko drugih, snimljenih sa kolegom Radoslavom Ćebićem. Tada, baš kao i danas, smatram da je sve što se dešavalo u Hrvatskoj između 1991. i 1995. udruženi zločinački poduhvat. Započeo ga je Slobodan Milošević, završio Franjo Tuđman.

Da su Srbi u Hrvatskoj instrumentalizirani i zloupotrebljeni, jasno se vidjelo još kada su na saobraćajnicama oko Knina nikle prve barikade. Također i da to osim velikih patnji i stradanja oba naroda, ništa drugo ne može donijeti. No, Miloševiću je manipulacija sa Srbima u Hrvatskoj – ali i trgovina sa njihovom sudbinom – bila potrebna u tranziciji iz partijskog aparatčika u neprikosnovenog nacionalističkog vođu, pa se tako stiglo do etničkog čišćenja Hrvata iz Krajine, vukovarske apokalipse, Škabrnje i Ovčare, granatiranja Dubrovnika, Karlovca i drugih hrvatskih gradova... Ova politika uzdigla je i Vojislava Šešelja i njegovog generalnog sekretara Aleksandra Vučića.

Uglavnom, četiri godine kasnije, Krajina je bila na koljenima. Mirnu reintegraciju tog područja Tuđman je sa lakoćom mogao izvesti. Kako – pokazuje primjer istočne Slavonije u jesen 1995. Međutim, zločini poput onog u Medačkom džepu jasno su ukazivali da Tuđman želi teritoriju bez Srba; smatrao ih je za "remetilački faktor" u Hrvatskoj. Zato je, uprkos praktičnoj kapitulaciji Krajine, uslijedila "Oluja", paljevine, pljačke, ubijanje staraca koji nisu izbjegli... Za četiri dana, poslije više od četiri vijeka, nestalo je Srba sa tog prostora.

Sve ovo trebalo bi da je istorija, uveliko utvrđena u Hagu i, tu i tamo, na nacionalnim sudovima za ratne zločine. Ali nije.

U Hrvatskoj, drugi ljudi u istoj Tuđmanovoj partiji koriste "Oluju" kako bi sebe prikazivali kao jedine, dokazane i vječne branitelje suvereniteta i samostalnosti od srpske opasnosti, vanjske i unutrašnje. Nije zbog toga čudno što je proslava u Kninu desničarski festival na kome, uprkos svoj svojoj poniznosti, nikad nisu dobro prolazili hrvatski političari izvan hadezeovske nacionalne orbite. Drugačije i ne može, iako je iz godine u godinu sve manje ustaških obilježja: nezavisnost je Hrvatska stekla 1991, a 1995. je "riješeno" srpsko pitanje. Za nacionalistički trijumfalizam ništa nije, niti može biti važnije od ovog drugog.

Na suprotnoj strani je Vučić i isti ljudi u drugoj partiji. Kako što u Hrvatskoj nisu u pitanju modaliteti i posljedice "Oluje", tako se u Srbiji ne govori o 1991, Vukovaru i svemu ostalom što joj je prethodilo. Na sličan način kao u Kninu, Vučić koristi obilježavanje pada Krajine u Busijama, Krušedolu, Rači i drugim mjestima kako bi sebe reklamirao kao jedinog zaštitnika svih Srba, ali i za reafirmaciju politike koja je dala lavovski doprinos egzodusu 250.000 Krajišnika. Naravno, on više ne poručuje tim ljudima da njihovi gradići i sela nikad neće biti u Hrvatskoj, niti ponavlja za Šešeljem da je Srbija ondje gdje su srpski grobovi. Za Vučića je "Oluja" danas nalik gromu iz vedra nema, nešto s čim on nema nikakve veze i za što su svi krivi osim njega. A kroz obećanja da više nikad neće dopustiti njeno ponavljanje i hvalisanje vojnom snagom provijava jasan i neskriven revanšistički prizvuk, toliko drag svakom nacionalističkom srcu.

Mada vlasti u Srbiji i Hrvatskoj odavno ne negiraju ratne zločine, uglavnom ih predstavljaju kao ekscese ili osvetu zbog postupaka onih drugih. Da su ta nepočinstva sastavni i neodvojiv dio politike čiji su oni baštinici, ne bi priznali ni da im život od toga zavisi. Zbog toga službeni srpsko-hrvatski odnosi i ostaju trajno zatrovani; zbog toga svakog avgusta djeluje da sve što jedni drugima mogu reći jeste – "Doviđenja do sljedećeg rata". To, naravno, nije istina i mnogo što se promijenilo od devedesetih do danas, ali je i dalje dobro za odvraćanje pažnje od depopulizacije i Srbije i Hrvatske, pljačke vlastitih građana, vegetiranja u evropskoj periferiji...

I na kraju da se ne lažemo – ceremonije i obilježavanja istorijskih datuma, ratnih pobjeda i stradanja sunarodnika važne su za sve narode i države. U tom kontekstu, nije bitno da li svaka strana ima svoju istinu; Srbi i Hrvati teško da se ikad mogu složiti oko "Oluje". Ključ je zato u nečem drugom, a to je da se prošlost ne koristi za održavanje mržnje, nepovjerenja i kreiranje novih sukoba.

Može li tome dati doprinos odlazak u Knin Borisa Miloševića, potpredsjednika hrvatske vlade iz Samostalne demokratske srpske stranke i, potom, prisustvo predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i ministra obrane Tome Medveda na komemoraciji u selu Grubori gdje je, dvadeset dana poslije "Oluje", pobijena grupa staraca srpske nacionalnosti?

Izvjesnu relaksaciju srpsko-hrvatskih odnosa svakako treba očekivati, ali kao i poslije sličnih gestova u prošlosti, sve će ostati na kozmetici. Takva je, naprosto, priroda aktualnih vlasti u Beogradu i Zagrebu. Da li će tako produžiti u nedogled? Neće ako iskreno kažemo djeci kakav je to bio rat i što smo sve tada radili jedni drugima.