Intervju – Vedrana Klepica, dramaturškinja:
Pozorište nije i nikad neće biti u krizi

"Djeca iz radničke klase su pravi pankeri. Inherentno je u njih upisan dar lijenosti, koji je prva linija obrane protiv kapitalističkog pakla. I eto me, dramaturginja. Inercijom do uspjeha"

Vedrana Klepica je dramska spisateljica, dramaturškinja i rediteljka. Živi i radi u Hrvatskoj. Publici u Srbiji poznata je po komadu Beli bubrezi koji je postavljen u Ateljeu 212, i po predstavi Bitef teatra Lepa Brena project, u kojoj je deo dramaturškog tima. Njene drame su prevođene na engleski, nemački, francuski, španski i poljski.

Britkog i duhovitog jezika, ona čini da njena publika prepozna svet čiji je deo, jer u svakodnevnom životu često nemamo vremena da se bavimo svojim mestom u istom.

Kod Vedrane Klepice važi princip: ili ste vrući ili hladni. Sa mlakima zna se kako ide. U tom tonu govorimo o umetnosti, politici i odgovornosti spram nas samih i spram sveta čiji smo deo.

"VREME": Zašto ste izabrali dramaturgiju kao poziv?

VEDRANA KLEPICA: Da sam pravi narcisoidni egomanijak, kakvih u balkanskim umjetničkim krugovima ne manjka, vjerojatno bih rekla da je dramaturgija izabrala mene. Ali s obzirom da mi je gadljivo mistificiranje bilo čega pa tako i moje struke, mogu reći da pišem otkad znam za sebe. Bila sam dosta povučeno dijete, bez braće i sestara, često potpuno sama, a devedesetih nije baš bilo interneta ni kompjutera, niti se puno pričalo o mentalnom zdravlju, pa je valjda izlaz iz svega toga da pričaš sama sa sobom. Dijalog, dakle. Esencija teatra. S druge strane, nisam iz baš neke imućne obitelji, pa nisam mogla ići u glazbenu školu, na jahanje ili francuski. Možda sam mogla biti poznata čelistica, poput Jacqueline du Pré. Ne znam. Čitanje i pisanje ne košta ništa. Za slikarstvo nisam talentirana, a za studij prava nisam imala razvijene radne navike. Djeca iz radničke klase su pravi pankeri. Inherentno je u njih upisan dar lijenosti, koji je prva linija obrane protiv kapitalističkog pakla. I eto me, dramaturginja. Inercijom do uspjeha.

Ako govorimo o vašem pismu, markantne crte su feminizam i radikalna kritika društva. Ako bismo govorili o feminizmu, on je kod vas prirodan i deo je borbe za prava potlačenih, govori o solidarnosti. Ukratko, govori o potrebi da sistem iznutra bude transformisan. To je moj doživljaj, kako biste vi govorili o sebi kao feministkinji?

Ljudi nisu potrošna roba. Oni su bića koja zaslužuju dostojanstven život. Ako ste, eto, nekim slučajem rođeni kao član neke deprivilegirane skupine, vjerojatnost da nećete imati dostojanstven život je velika. Morat ćete se puno znojiti, kalkulirati, pa moguće ugroziti i vlastito zdravlje. Nejednakost ubija. Tko će lakše preživjeti koronu? Pravnik iz Njemačke ili sirotinja na tezgi u Pančevu? A patrijarhat je također samo jedan sistem vrijednosti. Kao što je to i kapitalizam, i kršćanstvo ili islam. Sve dok žene ne budu jednako sudjelovale u javnom prostoru kao i muškarci, dok ne budu jednako plaćene, dok ne budu institucije radile svoj posao da procesiraju počinitelje nasilnih zločina, dok žene ne prestanu biti viđene isključivo kao seksualni objekti i dok ne budu imale pravo odlučivanja o svojim vlastitim tijelima, nemamo što govoriti o nekoj ravnopravnosti. Nismo još tamo. Muškarci također profitiraju od feminizma, i oni su često ukalupljeni u uloge u kojima ne žele biti, ali ne vide da se može drugačije bez da budu diskriminirani. Balkan definitivno ima svoj specifični brend patrijarhata. Ja radim predstave o tome, neka se pravnici i političari bave time, i neka svi na kavama pričaju o tome. Ali ovo titrajuće nasilje koje lebdi oko nas hrani se šutnjom. Čim prestanemo šutjeti, radimo veliku stvar.

Zašto je vama važno biti jasan i transparentan kada govorimo o kritici društva?

Ja ne znam kad smo se mi svi navikli na to, hajdemo sada govoriti o prostoru ex-Juge, da laž i kriminal ne doživljavaju sankcije. Da nam je javnopolitički prostor zaglušen pojedincima koji se profesionalno bave relativizacijom istine i korupcijom. A javnopolitički prostor je primjer svima ostalima. Pa se onda svi malo bojimo za vlastite guzice. Ja mogu sad navesti cijeli niz ljudi u domaćim kazalištima za koje je pitanje zašto su na pozicijama na kojima jesu. Ali ipak, ako ih navedem, neću baš imati posla u tim kazalištima, jelda? Pa bolje da uzmem svoje mrvice i šutim. Ali nažalost, od toga nema ništa. Borba za zdravije društvo zahtijeva malo hrabrosti i grupiranje ljudi kojima njihova vlastita korist nije na prvom mjestu. A to opet zahtijeva razumijevanje ideje solidarnosti. Kultura, mediji i obrazovanje imaju veliku ulogu u svemu tome. Zato nas se i voli držati na uzici.

U onome što govorite i pišete, pored odrešitosti, važan element je i duhovitost. Šta za vas duhovitost predstavlja?

Jako je lako biti negativan, ali nije inteligentno. Ljudi su razočarani i depresivni, gutaju tablete i puše šteku cigara dnevno. Humor nas opušta, vraća nam vjeru da život može biti dobar. Ima neke nježnosti u humoru, jer povezuje ljude. Čak ljude koji su dijametralno suprotni. I humor će raskrinkati svaku ideologiju, svaki autoritet. A autoriteti na podnose ismijavanje. Razotkrit će apsurdnost mitova u koje već stoljećima vjerujemo, i još će učiniti to na način razumljiv svima. I zato je opasan. Pa zar nije i ovaj ludi redovnik Jorge de Burgos iz Ekovog Imena ruže išao uništiti drugi dio Aristotelove Poetike, koji se bavi humorom?

Beli bubrezi

Deo ste platforme Možemo, bili ste na njihovoj listi na nedavnim izborima, na listi za dijasporu. To je platforma izrazito leve orijentacije. Nema promene u kulturi bez ulaska u politiku? Mada je to, naravno, jako stari ples.

Ne bavim se aktivno politikom. Odnosno, ne na taj način. Moja kandidatura na listi za dijasporu bila je simbolična, kao što je bila i kampanja te liste predvođena kazališnim redateljem Mariom Kovačem. S njom se zapravo otvorilo pitanje same smislenosti te liste za dijasporu i što ona znači. Osobno ne vidim potrebu da netko tko živi već 15 godina van zemlje ima u njoj glasačko pravo. Ali podržavam platformu Možemo! i problematično mi je kada se govori o "izrazito lijevoj stranci" ili "ekstremnoj ljevici". Vjerojatno je to posljedica toga da Hrvatski sabor već godinama u velikoj većini sačinjavaju članovi desnih i ekstremno desnih stranaka, pa se bilo koja ljevija ideja doživljava kao pojava NLO-a. No, nužnost je imati konstruktivnu i artikuliranu oporbu u Saboru, i zaista se nadam da će Možemo! to biti jer se radi o ljudima koji su i intelektualci i aktivisti i nisu odjednom pali s neba i odlučili se baviti politikom kao što to često biva s dolaskom novih stranaka u saborske klupe. Moram još naglasiti kako ja nisam odgojena u duhu lijevih ideja. Dolazim iz radničke obitelji koja je desno orijentirana, prilično usidrena u pitanje nacionalnog i katoličkog. No ja ne vidim da je politika zadnja tri desetljeća ikako poboljšala kvalitetu života ljudi kao što su moji roditelji. A i svijet u kojem živimo je svijet različitih identiteta, i moramo pronaći model za njihovo mirno supostojanje. Također, ako nas je ova korona kriza, nakon mnogih kriza prije nje, ponovno na nešto podsjetila, to je važnost socijalne države. Svima dostupne zdravstvene zaštite, prava na svima dostupno kvalitetno obrazovanje, na pristojne mirovine. Krize poput ovih samo jasnije pokazuju radikalnu disfunkcionalost sustava u kojima živimo. Ta disfunkcionalost se plaća životima onih koji su najranjiviji. Nažalost, Srbija je posljednjih par mjeseci bila ogledni primjer za to.

Bili ste deo projekta Monovid-19 koji je nedavno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih. Šta biste rekli o tom projektu – o pozorištu koje nastaje danas u doba korone – te na koji način je drugačije i zašto je važno?

Monovid-19 je projekt koji su pokrenuli dramaturginja Jelena Kovačić i dramski autor Ivor Martinić, okupivši devetnaest dramskih autora različitih generacija, onih afirmiranih i onih koji tek dolaze, da u ekspresnom roku od deset dana daju svoj pečat o trenutnoj situaciji, u obliku monologa. Tu su zaista već afirmirana imena poput Tene Štivičić, Ivane Sajko, Gorana Ferčeca, Nine Mitrović, Dubravka Mihanovića, Tomislava Zajeca, pa i autora kojima je ovo prvi ili drugi postavljeni tekst. Projekt je primarno zamišljen kao skup monologa koji će biti dostupni online na stranicama drame.hr i tiskani u časopisu "Kazalište" ITI-a Hrvatske uz veliku podršku Željke Turčinović. Onda se dogodilo to da je više kazališta pokazalo veliki interes za realizaciju projekta na daskama, a među prvima je bio ZKM. Radi se o vrlo dinamičnom projektu u režiji Anice Tomić u kojem će svaki gledatelj pronaći nešto za sebe. No nažalost, inicijativa je kao i obično došla od ljudi sa scene, dok su institucionalna kazališta pokazala priličnu bezidejnost u kreiranju post-lockdown programa. O činjenici da hrvatska kazališta tretiraju suvremene dramske pisce i dramaturge (ali i autorsko kazalište općenito) kao svoju neželjenu djecu, koja se redovito prije afirmiraju na internacionalnim scenama nego kod kuće, ipak ne bih, jer je već neukusno previše puta ponovljeno. A zašto je važno kazalište u doba korone? Nije ništa važnije od kazališta u bilo kojem drugom periodu – važna nam je baština Sofokla i Šekspira, ali je i jednako bitan dijalog današnjeg živog autora.

Pozorište je, svakako, ogledalo odnosa u jednom društvu. Moj je stav da ga se političari veoma plaše – više nego što su spremni da pokažu i više nego što je pozorište (i film kao njegov derivat) spremno to da prizna. U tom kontekstu, a iz vremena u kojem smo, kako vidite svoju budućnost i kako vidite budućnost teatra?

Vidim dosadnu i jadnu budućnost u teatrima u kojima činovnici bez hrabrosti, iskustva, vizije i znanja kreiraju malograđanske programe za malograđansku publiku i školarce koji su prisiljeni ići gledati lektiru, da bi zatim zauvijek zamrzili te teatre i više se ne vraćali njima. Ali život nije samo monotoni pakao beskičmenjaka na poziciji već vrvi i kreativnim inovatorima koji propitkuju dogme i iz nekog razloga imaju želje i volje baviti se tim poslom i u nemogućim uvjetima, kakvi su često prisutni na našim scenama. Vidim budućnost inovacije mastodontskih teatarskih institucija, koje ne funkcioniraju samo po kuratorskom principu, već imaju otvorena vrata za autore koji imaju svoje projekte, u kojima ljudi cirkuliraju i mijenjaju se, u kojima se na procesima ne događa nasilje prastarih narcisoidnih redatelja koji viču glumicama da su kurve, ili ispadi nadridiva koje razbijaju scenografiju jer nisu zadovoljene uputom. Vidim bolje uvjete rada, adekvatno plaćene ljude, više izazovnih okruglih stolova i čitanja suvremenih tekstova i autorskih projekata. Moramo osvijestiti društvu da je kultura bitna za njega, jer nakon što zadovoljimo životne potrebe krova nad glavom i punog tanjura na stolu, nećemo nužno biti sretni s još luksuznijom kućom, drugim autom ili botoksom u usnama i ostalim kesama i etiketama, kako kaže Bojana Vunturišević, jer da je tako, dobrostojeći ljudi ne bi pili antidepresive. A kazalište nije i nikad neće biti u krizi. Kao ljudi imamo prirodnu potrebu od kaosa u kojim se nalazimo slagati priče koje propituju kako se u svemu tome snalazimo. Bez tih priča zapadamo u besmisao. I imamo prirodnu potrebu susretati se s drugim živim ljudima. U teatru dobijamo i jedno i drugo.

Nataša Gvozdenović