Pratite li još javni život? Da li vas tu išta stvarno zanima? Kad vidite nekog političara ili javnu ličnost na televiziji, znate li što će reći i prije nego što je otvorila usta? Koliko je lica ostalo na sceni koje zaista cijenite i do čijeg mišljenja držite? Pravo pitanje zapravo glasi – vjerujete li da se ovdje zaista nešto može promijeniti?
A kako tu stvari stoje, najbolju ilustraciju predstavlja ubogo gostovanje izvjesnog Marija Ako je gledao gostovanje mučenog Simića u realnom vremenu na jednom od svojih devet televizora u kancelariji, Aleksandru Vučiću je morala prisjesti jutarnja kava. Eto, opet će biti predmet sprdnje na društvenim mrežama; eto, ponovo će ga uspoređivati sa Kim Džong Unom... Možda je predsjednik Srbije dohvatio telefon i izribao Željka Mitrovića zbog gosta u studiju, a možda je samo rezignirano uzdahnuo zapitavši se po tko zna koji put s kim li on to radi... Ali – da ne bude zabune – Simić ništa nije pogriješio. Naprotiv, poput svakog pravog grebatora i lovca u mutnom, on nepogrešivo slijedi duh vremena. Zar premijerka Ana Brnabić u svom ekspozeu nije izrazila posebnu brigu za sigurnost i dobrobit predsjednikove familije? I ne nariče li Vulin na istu temu čim spazi kameru i mikrofon? Koliko li su samo puta i na kakav sve način zabrinutost za Vučića i porodicu izrazili naprednjački poslanici – stari i novi, muškarci i žene? U tom kontekstu, "zakonodavac" Simić je pokušao da se istakne na originalni način i, po mogućnosti, za nešto ogrebe... Poslije ovih primjera, čitalac sigurno pita u čemu je stvar. Otkud sada tolika opsesija naprednjaka i druge braće Vučićem i njegovim ukućanima, odavno i naveliko prisutnih u javnosti? Odgovor glasi – iz čistog straha. Grotesknim i ritualnim izražavanjem brige za ovu familiju, oni ne mogu promašiti partijsku liniju, istrčati se i tko zna što napraviti, pa tako iznervirati ionako plahog Vučića i dopasti u nemilost. Zato je takmičenje u poltronstvu čist zicer: em je u skladu sa stranačko-tabloidnom propagandom, em predsjednik najviše voli kada ga vole. Strah naprednjaka od samostalnosti i slobode ima i još jedan pojavni oblik. Riječ je o vulgarnim napadima i prostačkom vrijeđanju Dragana Đilasa. Nakon što je Vučić udario mustru, sada svako sa mrvicom vlasti mora dati lični doprinos. U suprotnom, mogao bi postati sumnjiv da je kolebljivac, doušnik zapadnih ambasada, opoziciono kukavičje jaje, spletkaroš protiv šefa... Zato povod i prilika da se oplete po Đilasu nisu važni a, računajući prema aktualnim trendovima, nije daleko dan kada će ta praksa zaživjeti na sahranama i vjenčanjima. Vaistinu, sasvim je lako zamisliti Martinovića, Rističevića ili Atlagića kako, pojačani u veznom redu s Nebojšom Bakarcom, govore ožalošćenoj rodbini da je pokojnik žrtva lidera Stranke slobode i pravde ili, s visoko podignutom čašom, upozoravaju mladence da zbog plodnosti pripaze kako im ne bi prešao preko puta. U svakom bezumlju ima sistema, pa i ovom. Pored držanja na uzdi vlastite stranke, Vučić je time zastrašio ogroman broj ljudi koji su stekli profesionalnu afirmaciju i društveni ugled. Oni već dugo uglavnom gledaju u pod, okreću glavu i ćute. Jer, ako bi nešto rekli, plaše se da bi mogli završiti kao zavjerenici protiv fizičkog i psihičkog integriteta predsjednika države i njegove porodice, lopovi đilasovskih razmjera, poslušnici tajkuna i slično. A to, opet, povlači smjene sa rukovodećih mjesta, ozbiljno ugrožava projekte, otvara pitanje kreditne sposobnosti i eventualnog zapošljavanje djece u javnom sektoru... Strah od posljedica javnog angažmana svoju posebnu verifikaciju ima i među takozvanim običnim gađanima: kada se javne ličnosti pokrivaju ušima, što bi netko poznat isključivo porodici, prijateljima i kolegama sa radnog mjesta sebi tovario bijedu na vrat? Najbolje je ćutati, nekako gurati i gledati svoja posla. Predsjedniče, šta smo to uradili od Srbije? Ona je danas sumorna i tužna zemlja puna uplašenih ljudi. Aplaudiraju ili zvižde po naredbi, pretvaraju se da je Beograd na vodi čudo neviđeno i statiraju za mizernu dnevnicu tamo gdje bi trebali igrati protagoniste... Stvarni su ostali još samo strah, govor mržnje, podjele, žestoko socijalno raslojavanje, opće nepovjerenje... Nabrajati se može u nedogled, dobro je poznato i od toga nikom nije lakše. Ono što bi svi voljeli znati jeste – dokle će tako? Dotle, poštovani čitaoče, dok većina građana ne odgovori afirmativno na većinu pitanja iz prvog pasusa. |