Nuspojave Izgubljeni u neprevodu Sastrugano je meso sa zajedničke zemlje, ali ostao je jezik, koji joj je ionako prethodio, i kojem supstancijalno ne možemo ništa (kao što ne možeš upucati vazduh ma koliko pucao u njega)

piše: Teofil Pančić

Gde smo ono stali? Ah, da: kod Jugoslavije koja nikada nije dovoljno mrtva za ukus i potrebe njenih ubica i njihovih sledbenika. Ali, ispostavlja se da je stvar još beznadežnija. Ne samo da ona nikako da dovoljno umre, nego se pokazuje da je i njeno telo u izvesnom smislu reči neraspadljivo. "Meso" je, naravno, odavno s nje sljušteno, ali džaba, ne sastoje se zemlje – a zemlje prethode državama, i nadživljuju ih – prevashodno od "mesa", nego od neke mnogo suptilnije supstance: nijednom puškom to ne možeš streljati, nijednim bajonetom munuti u pleksus.

Po novi povod ovoj priči idemo s druge strane ogledala, u Hrvatsku. Nedavno je komisija pri tamošnjem Ministarstvu kulture odbila da finansijski podrži otkup (ako se ne varam, prvog "ikada") hrvatskog izdanja famozne Filosofije palanke Radomira Konstantinovića (o tome je odlično pisao Viktor Ivančić). U čemu je, sto mu gromova, problem s tom knjigom? Jasno nam je zašto srpski nacionalisti onoliko pene na ovu studiju, ali šta sad tu smeta njihovoj hrvatskoj braći? Pomalo idealistički odgovor bio bi da je FP prosto takva, da ona razobličava svaki nacionalizam, i da tu nema ničega ekskluzivno "srpskog", što bi i bilo tačno kad bismo opako precenili ordiju koja je presudila Konstantinovićevom delu. U stvarnosti, razlog je mnogo banalniji: kaže komisija, pardon, Vijeće, a kaže za njim i ministarka, pardon ministrica kulture, da se budžetskim (pardon, proračunskim) sredstvima otkupljuju "samo knjige na hrvatskom jeziku" ili strane knjige "prevedene na hrvatski jezik". A izgleda da Konstantinovićeva knjiga ne odgovara ni jednom od ta dva opisa.

Zamišljam kako li je teklo zasedanje narečenog Vijeća i razmatranje otkupne sudbine FP: da li je to, uvažene kolege, prevedena knjiga? Hmmm, nije, nema nigde imena prevodioca. A i s kog to jezika bi, prosim vas lepo, zapravo mogla biti prevedena? Pa dobro, da li je to onda knjiga na hrvatskom jeziku? I za to je, eto, ustanovljeno da je odgovor negativan, ali mene zanima kada i kako? Recimo da je neko otvorio knjigu i počeo da je čita. Da li mu je već prva, kratka i znamenita rečenica ("Iskustvo nam je palanačko") bila dovoljna da zaključi da se radi o knjizi pisanoj na nekom sasvim drugom jeziku, po svoj prilici na srpskom srpskom, ili je morao da ide do druge, treće, stote ili hiljadite rečenice? Evo kako tipujem: prve tri reči su se verovatno provukle ispod radara, ali se zapelo na "palanačkom": mogu li reč "palanka" i njene izvedenice postojati u hrvatskom hrvatskom jeziku, ili su postojale, kao tolerisane gošće, samo u srpskohrvatskom hrvatskom jeziku? Ili ja to idem predaleko: nije li već i sam naslov knjige nedvosmisleno nehrvatski sa stanovišta hrvatskog hrvatskog jezika?

Zgodno je, tj. lukavo, postavljen taj pojmovni ponorčić u koji je upala Konstantinovićeva knjiga. Teško da se radi o pukom previdu: mnogo je realnije da je u pitanju rad ideologije. Naime, onako definisana podela na "hrvatsko" i "strano" namerno ostavlja ne tako neširoku sivu zonu, u koju spadaju sve knjige koje nisu ni "hrvatske" ni "prevedene", a to su, dakako, knjige napisane i objavljene (bilo kada, bilo gde) na onome što bi se danas imalo zvati srpskim, bosanskim ili crnogorskim jezikom. Po kriterijumima Ministarstva i njegovog Vijeća, te su knjige prosto neotkupljive. Ali nije tu ključno pitanje novca, nego implicitne, ali sasvim jasne namere da ih se učini nevidljivim i neprepoznatljivim, neuključivim u "sistem", avetnim, suštinski nepostojećim. Tako se "nacionalna kultura" prostire samo do graničnih prelaza sadašnje države, a da bi to bilo moguće mora se jezik onih koji žive sa druge strane tih prelaza proglasiti – stranim, bez obzira na činjenice. Ali opet, ne dovoljno stranim da bi se s njega prevodilo! Kvaka 22. Sastrugano je meso sa zajedničke zemlje, ali ostao je jezik, koji joj je ionako prethodio, i kojem supstancijalno ne možemo ništa (kao što ne možeš upucati vazduh ma koliko pucao u njega), ali zato možemo da se pretvaramo da se našom pukom voljom razmnožio deobom, bez obzira u kakve nas sve idiotske situacije to dovodilo.

Isti je mehanizam na delu sa – jeste, još jednom ću se vratiti na taj slučaj; važno je, i zato istrpite! – kukumavčenjem oko "regionalizacije" i "rejugoslavizacije" NIN-ove nagrade. Ovdašnji palanački paničari unapred su iznenađeni, uvređeni i duboko prestravljeni pred samom mogućnošću (da ne kažem – nužnošću) da do toga dođe. A do čega to zapravo, molićemo fino? Samo do usklađivanja legislative sa stvarnošću, što u ovom slučaju znači priznanje da je iskustvo srpskog srpskog jezika nužno palanačko, baš kao i ono hrvatskog hrvatskog jezika, ne iz nekih trivijalnih "autošovinističkih" razloga ili iz neke imanentne "palanačkosti" određene jezičke prakse, nego zato što su ovi jezici, kada su nasilno-administrativno (samim tim i: veštački) lišeni prirodnog zajedništva sa svojim varijantama, sami po sebi truli i mrtvi ideološki konstrukti. Prostije rečeno, možete slobodno smatrati da ne postoje.

I zato je tako otužno i čemerno biti bilo koji od postjugoslovenskih nacionalista: jezičko-identitetska čistota, tj. odelitost i razgraničivost, za kojima tako vapiju, neostvarive su, i to ne zbog urotničke delatnosti zlih soroševsko-komunističkih (!) jugonostalgičara, nego zbog one neraspadljivosti iz prvog pasusa ovog teksta. A to je istorijska viša sila, nešto što nam je prethodilo i što će nas nadživeti.