Pod naslovom "Uspon i pad Dijane Hrkalović", objavljen je u novom broju "Vremena" prvi dio opsežnog intervju sa bivšim inspektorom Unutrašnje kontrole MUP-a Srbije, Nebojšom Trbovićem. Čitalac je na ovaj način iz usta autentičnog svjedoka dobio uvid u funkcioniranje policije u posljednjoj deceniji. Šta je suština?

Odgovor glasi da se iz Trbovićevog iskaza kao nacrtano vidi kako izgleda kada jedan državni organ postane partijski plijen. Sve je tu: opijenost vlašću, interesni klanovi, trgovina uticajem, stranačko zapošljavanje, negativna selekcija, poltronstvo, spletkarenje... Ali i kršenje zakona, brutalne političke zloupotrebe policije, sumnjive veze sa organiziranim kriminalom.

Da bude jasno – najveći broj policajaca radi časno i pošteno svoj posao. Problem je u nečem drugom, a to je institucionalni slom Srbije. Naime, riječ je o instaliranju partijskog klijentelizma kao glavnog modela funkcioniranja: stručnost, znanje, iskustvo i još mnogo toga drugog u tom sistemu nisu od značaja, važna je odanost i učvršćivanje političke moći vladajuće stranke i njenih velikaša.

Zbog toga u svakoj instituciji – poput policije o kojoj svjedoči Trbović – moraju postojati dvije paralelne strukture. Prva se temelji na ustavnom poretku i zakonu, bez nje dotični državni organ gubi svaki smisao jer posao u njegovoj nadležnosti ne bi imao tko da radi. Međutim, ova struktura čini fasadu. Iza nje se kriju stvarni donosioci odluka uvjereni da ih položaj u vlasti stavlja iznad zakona kada su u pitanju njihovi lični i partijski interesi.

Obje ove strukture ne moraju biti u stalnoj koliziji. Ipak, kada jesu – što je s vremena na vrijeme neminovnost– zadnju riječ ima ova druga. To ukida profesionalizam i stvarnu odgovornost vodeći direktno ka paralizi institucije; ona je zaokupljena sama sobom, karijere se prave skupljanjem političkih poena i ulizištvom, sama svrha postojanja odlazi u drugi plan. Ako nekom još nije jasno – eto zbog čega je došlo do čitavog niza afera sa ilegalnim prisluškivanjem, vezama sa podzemljem, bogaćenjem od novca građana Srbije, sistemskom korupcijom i mnogih drugih. Bilo je ovoga i ranije, ali nikad – uz izuzetak devedesetih godina prošlog vijeka – nije ovoliko metastaziralo kao pod aktualnim režimom.

Nebojša Trbović je osvijetlio sumorne prilike u policiji. No, zbog specifičnosti djelovanja, MUP je poprilično pod reflektorom javnosti, pa čak i ovakve kakva je u današnjoj Srbiji. Čovjek se, naprosto, mora zato zapitati kako li je tek u drugim državnim organima i javnim poduzećima koja su neusporedivo manje prisutna u javnom životu i svijesti građana.