Što su nam danas devedesete?

To je ona posljednja decenije dvadesetog stoljeća koju je veći dio Jugoslavije proveo mimo svijeta, u orgiji krvoprolića, razaranja, bijede... Da li je taj period postao nešto nalik na vojničke anegdote iz JNA srednjovječnih muškaraca sa solidnim pivskim stomacima? Ili autoviktimiološki mijeh bez konteksta i smisla za beskrajno raspirivanje mržnje između naroda koje sve spaja, a jedva da išta dijeli? Odgovor glasi – i jedno i drugo.

Neko vrijeme u je poslovičnom "regionu" bila u opticaju fraza "suočavanje sa prošlošću". Ali – tko tu da se suoči i s čim? Sirotinja navedena na uzajamno klanje? Pa oni tada nisu imali problem jedni s drugim kao što ga nemaju ni danas. Skeptici ovo lako mogu provjeriti u Njemačkoj, Irskoj, Americi i drugim zemljama gdje je na stotine hiljada ljudi iz Jugoslavije potražilo normalan život, daleko od nacionalnih usrećitelja morbidne i kleptokratske naravi.

A kad je riječ o većini režima na jugoslavenskim prostorima, oni tek nemaju razloga za "suočavanje sa prošlošću". Naprotiv, bez devedesetih nikad ne bi postojali: one su temelj njihove moći, pogleda na svijet, uvjet održanja, nepresušni izvor manipulacija sa fabriciranom mržnjom i strahom. Poput onih antivakcera oko spomenika Stefanu Nemanji, nije mali broj političkih "faktora" koji bi mogao oplesti kolce po stratištima na tlu zlikovački ubijene države.

Čitalac lako pogađa – povod za ovaj tekst je serija "Porodica" na RTS-u. Kako emitiranje još traje, nije fer davati ocjene. Ipak, prateći novinarski hapšenje Slobodan Miloševića "sa lica mjesta" i dalje imam osjećaj da sam prisustvovao otužnom i farsičnom silasku sa političke scene čovjeka oko koga se više od deset godina sve vrtjelo u Srbiji.

Naime, "branilo" ga je svega nekoliko stotina ljudi, mahom penzionera: grijući se na vatrama oko ograde vile "Mir", moral im je dizao Duci Simonović predavanjima o pošastima globalizma...Nikoga tko je išta značajnije predstavljao u SPS-u, JUL-u ili SRS-u nije bilo na vidiku. A još koliko jučer, mnogi od njih bili su spremni prodati i rođenu majku za malo Slobine milosti...

Smisao igrokaza Legijine ekipe u kožnim jaknama i sa kalašnjikovima, nikad nije razjašnjen. Ako Jedinica nije mogla izvesti hapšenje – što li je mogla? Ukoliko je nečiji cilj bila propagandna dramatizacija i podizanje tenzija, sve je brzo ispalo crnohumorna komedija zabune. Tko zna, možda je netko vjerovao i da sa nekoliko rafala spašava čast bivšeg predsjednika država kojeg je mogla pokupiti i obična policija kao što i jeste poslije nešto natezanja.

I, na kraju dolazi sam Slobodan Milošević. Čovjek koji je nepovratno ojadio toliko generacija i s čijim se mračnim nasljeđem nosimo i danas, nije imao ikome išta suvislo reći. A i kako bi? Jer sve ono što je radio i za što se zalagao zajedno sa drugim gospodarima rata više ili manje nalik na njega, bila je samo vlastohlepna opsjena i laž.

Jebena laž masna od krvi.