Vreme
VREME 1581, 22. april 2021. / KULTURA

Premijere:
Intimnost i novi konzervativizam

Vitezovi Lake male, režija Andraš Urban, pozorište Deže Kostolanji, Subotica
Mi smo ovde stali dobrovoljno, u sopstveno ime, mentalno ranjivi, razgolićeni. Zašto? Jer nam je dosta onog što moramo da trpimo u ovom pozorištu, dojadilo nam je to što smo svedeni na marionete, obezvređene i protraćene egzistencije, bez ikakvog poštovanja domovine, vere i društva, jer nećemo više da trpimo postupke, samovolju koja se ovde odvija. Nećemo više da trpimo ljudsko i stvaralačko ponižavanje, stavljanje u ranjiv položaj. Ne možemo više da potpomažemo potpuno slamanje i uništavanje naše kulture i moralnog sistema. Tome je kraj! Vreme suočavanja prošlo je, nađimo idealno pozorje! Zašto dalje mučiti publiku sirotu, sasvim je dovoljno mučno u životu. Dirljiv li je matricid još ikome? Opereta nam treba kao svoj svome! U njoj su likovi isti kao mi. O ljubavi umeju divno zboriti!
(Vitezovi Lake male, subotička sindikalna operetska gala, dramaturzi: Kornelija Goli, Tamaš Olah, režija: Andraš Urban)

Na scenu pozorišta Deže Kostolanji izlazi sedam glumica i glumaca koji predstavljaju ansambl pozorišta i govore nam da hoće da svrgnu direktora tog teatra Andraša Urbana jer im je dosta torture, dosta im je postmodernog teatra, ne žele da pokazuju svoja naga tela na sceni, ne žele da govore o ljudskoj patnji, ne žele da trpe način na koji Urban radi sa njima, ono što žele je da igraju u lepim kostimima, uloge koje ih ne troše... i zbog svega toga osnivaju sindikat i organizuju pobunu.

U trenutku kada oni izađu, scenografija je uobličena kroz formu crne kutije, glumci su u jednostavnoj crnoj garderobi i publici se obraćaju frontalno, lično. Andrea Verebeš, Dina Dedović Tomić, k.g., Boris Kučov, David Buboš, Gabor Mesaroš, Timea Filep, Blanka Horvat k.g. igraju tečno, procesno uigrano u allegretu. Urban načinje staru temu u novom ruhu. Služi se tabuom tela koji u našoj zapadnoj kulturi nosi prastari konflikt javnog i privatnog telesnog identiteta, a njega obrađuju dramaturzi Kornelija Goli i Tamaš Olah. Režiserskim okom posmatrano, predstava se bavi dekonstrukcijom ili osvetljavanjem u osnovi nerazrešenog prastarog konflikta nagosti (intimnosti) i javnosti koji se krije u jezgru društva oblikovanog malograđanskim moralom u čijoj se stvarnosti nalazimo, na više razina. Predstava je potreba da se ono dekonstruiše, u izvesnom smislu psihološki razori, i upućuje mentalni pogled gledaoca na novu opasnost, na ono što bi se moglo nazvati novi konzervativizam, neku vrstu histerije koja je produkt neoliberalnog koncepta društva i sveta. Predstava nas osvešćuje svojom snagom, omogućuje nam da vidimo sa čime ćemo se suočiti ako hrabro uperimo pogled u stari problem koji nam se u današnjici prodaje kao varijetet relativizovan konceptima novih izraza, koji su najčešće prazni i ne razrešavaju ništa. Urban se, između ostalog, dotiče konflikta lojalnosti kulturi kojoj pripada i kulturi kojoj mora da pripada. Kroz pobunu glumaca na sceni, pred publikom, ogoljeno i neposredno oživljava stare kolizije interesa i potreba.

Telo se u postmodernističkom teatru bavi odnosom pojedinca i društva i vremenom kojem pripadamo. Izlaganjem tela na sceni pre svega se govori o potrebi da se pokaže ranjivost i pokrene empatija (jer je ovo vreme, da parafraziram Vitezove Lake male, u kojem se jedu kokice sa puterom i pije šampanjac sa malom količinom alkohola), a za to je potrebno biti odlučan i izravan. Što nas, opet, dovodi do obračuna sa malograđanskim vrednostima.

Kontekst predstave naglašava scenografija koju je radio Urban – predstava počinje u crnoj kutiji, da bi zatim crni zidovi pali, a iza njih se ukazale tri kič slike, kulise za kvazioperetu za kojom se toliko žudi – na jednoj je drvo puno plodova, na drugoj fontana, a na trećoj srne koje skakuću po livadi... Senke predmeta su krugovi, pripadaju svetu u kojem su, a koji je nepodnošljivo zašećeren i lažan. Kostim Marine Sremac potcrtava atmosferu predstave i posebno jasno govori o malograđanštini i o telu. Glumci se na samom početku predstave skidaju nagi, a zapravo su u trikoima koji predstavljaju gola tela. Oni žude za krinolinama, da bi u jednom trenutku skinuli građanska odela i krinoline i ostali u narodnim nošnjama. Kostim detaljno i tačno prati komad.

Muzika Arpada Serde naglašava prirodu teksta, potcrtavajući kako tempo same priče tako i smenu i konflikt identiteta, od atmosfere pop kulture do poznatih i prepoznatljivih mađarskih numera.

Tekst koji su dramaturški obradili Kornelija Goli i Tamaš Olah prati rediteljevu zamisao – otvoren je, kaleidoskopski, duhovit i lascivan. Demistifikuje se kič sakriven u koncept, košmar sveta u koji smo uronjeni. Zato je nago telo na sceni tabu – o njemu se govori kao o prevaziđenom ili neumesnom, a iza oba stava stoji strah od neizvesnosti razrešenja. Urban jasno poručuje da svest i istina imaju svoju cenu i ona se mora platiti, ali je ujedno jedini put da izrastemo u potpunija bića.

Nataša Gvozdenović





Tekst o predstavi Vitezovi Lake male nastao je u okviru projekta "Kritičarski karavan", koji pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije