Vreme
VREME 1607, 21. oktobar 2021. / KULTURA

DJ Tasha, bruklinski »tihi disko«:
Gipki ples u tami

Sa slušalicama na glavi noge se nekako i pomeraju, ali ako ih sklonite sa ušiju, čuje se samo šum obuće i pevušenje onih koji su dočekali neku svoju omiljenu numeru. Naravno, kada Tasha, koja stoji za svojim miks-pultom, pozove na veći doprinos, ti sporadični glasovi stapaju se u horsko pevanje

Za "Vreme" iz Njujorka

Mada ime Tashe Blank nećete naći na vrhu lista najpoznatijih njujorških DJ-eva, ona ima vernu publiku u tom gradu koji pulsira svojim ritmom i bez muzike od koje vibriraju vrata klubova duž Menhetna i Bruklina. Od kada je organizovala prvi The Get Down popodnevni party, a to su one žurke gde se ide na ples pravo sa posla a stiže kući na večeru, neprekidno je rastao broj onih koji su dolazili u Cielo i VIP Room zbog njenih setova. Prepoznajući u tim nastupima izvorni house, taj krug posvećenih Njujorčana je sa nestrpljenjem iščekivao svaki Tashin sledeći nastup, bez obzira da li je zaista reč o stanovnicima ovog grada, ili obližnjeg Nju Džersija i Konektikata, koji sebe tako doživljavaju i nazivaju.

Nije to baš isto kao kada oni iz Zaklopače, Besnog Foka ili Jagnjila kažu da su Beograđani. Stanovnici Vihokena, Hobokena ili Griniča i nemaju previše izbora. Kada, izlazeći iz svojih stanova, vide obrise Menhetna ili Rod Ajlanda preko puta, ne mogu ni da kažu da nisu iz Njujorka, ovaj grad usisava sve oko sebe, sviđalo se to ili ne onima koji su se sklonili po strani od njegove brzine, zgrada koje paraju nebo, sirena bez kojih ne može da se vozi, beskućnika koji spavaju na trotoarima sa jastucima ispod glava, uličnih šahtova iz kojih se stalno nešto dimi, rastojanja zbog kojih se provode sati u prevozu ili džinovskih klupskih zvučnika od kojih vibriraju stakla na prozorima okolnih zgrada. Koliko god je i sama Tasha, u svojoj ranoj fazi, izborom Keleketla ili Lil Jona doprinosila tome, njeni poslednji nastupi poštedeli su takvih stvari bar one koji su na njenoj mailing listi.

U njihov inboks stigao je pre nekoliko dana Tashin mejl naslovljen humxnsima što je, inače, tipično obraćanje štovalaca rodne neutralnosti, da se pripreme za ples na Brooklyn Waterfront-u, podgrevajući neizvesnost gde će to tačno biti. Uz motivacione poruke kako "hrabrost ne može ništa bez osećanja", da "snaga nije isto što i kontrola", a da je "kuća uvek mesto unutar nas samih", potom je stigla informacija da se dođe do North 6th St Pier oko sedam sati popodne kako bi se izbeglo čekanje u redu.

Preporučuje se udobna obuća, uz upozorenje da se ne bacaju otpaci i čuvaju mobilni telefoni u kojima su obično svi kontakti, aplikacije za kreditne kartice, račune u bankama, karte za prevoz, potvrde o vakcinaciji i sve ostalo bez čega ne može da se živi. U Njujorku možete da iskočite iz kreveta i odete u pidžami do obližnje prodavnice bez privlačenja bilo čijeg pogleda, ali ako ne znate broj mobilnog, poštanski kod svog mesta ili social security number, sigurno ćete izazvati veće podozrenje od onih koji su, naprežući se da čuju uobičajene Tashine uvodne numere Waajeeda ili Junior Sancheza, dolazili iz pravca Kent Avenue vadeći iz džepova bombone sa kanabisom za koje se, inače, odlazi u obližnji Masačusets, pošto prodaja takvih stvari nije legalna u državi Njujork. Naravno, tokom povratka iz šopinga valja poštovati propise na putevima, jer policija nikoga ne zaustavlja bez razloga, ali ako to već urade, lako se mogu zainteresovati i za ono što se nalazi po pretincima kola.

No, ni oni koji su te večeri bili skloniji pijuckanju vode od nalivanja bruklinskim Mosaicom ili grickanju naggetsa na čijoj su kutiji precizno ispisani procenti THC-a, nisu mogli da čuju ništa više od ritmičnog brujanja ulice. U daljini se jedino videla grupa ljudi koja je poskakivala na obali Ist rivera u mukloj tišini.

Uskoro je svima njima zajedno postalo jasno zašto nema zvuka. Na prilazu betonskom doku, uz pokazivanje elektronske karte iz mobilnog, dobijaju se bluetooth slušalice iz kojih trešti Tambo Ghetta Kumbea. Naravno, šanka sa pićem nema, tako da onima koji se nisu pripremili preostaje jedino da zavide svima koji gipko plešu u tami. Bio je tu, doduše, neki kiosk gde se prodavao Budweiser i Lite, ali niko ne pije pivo na ulici. To je, inače, i zakonom zabranjeno, a sve što je nedozvoljeno u očima smernih građana Amerike, bez obzira da li provode život po klubovima ili Wall Street-u, liči na tešku nepristojnost.

Sa slušalicama na glavi noge se nekako i pomeraju, ali ako ih sklonite sa ušiju, čuje se samo šum obuće i pevušenje onih koji su dočekali neku svoju omiljenu numeru. Naravno, kada Tasha, koja stoji za svojim miks-pultom, pozove na veći doprinos, ti sporadični glasovi stapaju se u horsko pevanje čitavih pesama, njima je to, uostalom, maternji jezik. Toj skladnosti doprinose i oni koji, u pauzama između ovakvih večeri, očigledno pohađaju časove pevanja, jer je sve ono što neko može da uradi da bi bio bolji opšte društveno podržano i prigrljeno. Isto je sa plesom, nemali broj onih koji su se zatekli te večeri na dokovima Bruklina sasvim sigurno je proveo brojne dane po školama za igranje.

No, i bez tih umeća se nekako može. Sam silent disco je po sebi više nego dovoljan za one koji znaju jedino da pocupkuju u mestu, stide se da pevaju, nisu bili u Masačusetsu, a krenuli su prekasno prema Bruklinu da bi, uz podršku usputnih barova, mogli slobodnije da zaplešu gledajući beskrajna svetla Menhetna preko puta, sa neke potpuno nove strane.

Slobodan Kostić