Intervju: Sanja Iveković, umetnik:
Beograd u ruci

"Tržište za suvremenu umjetnost ne postoji i muzejski otkupi su jedine prilike da bar na kratko umjetnici riješe sopstvenu egzistenciju"

Sanja Iveković, "...video umjetnica, performerica, grafička dizajnerica, aktivistica, majka, likovna umjetnica, službeno – akademski slikar (u muškom rodu, dakako)...", bila je ovih dana u Beogradu. Na sceni je od ranih sedamdesetih kao jedna od kod nas ne baš uvek shvaćenih konceptualnih umetnica, a to što je – kaže – u novoj stalnoj postavci beogradskog Muzeja savremene umetnosti (čije otvaranje je predviđeno za poslednje dane marta) Jerko Denegri ostavio mesta i za nju, možda govori da se stvari ipak polako menjaju.

"Jesam sad slučajno u Beogradu, ali sam imala namjeru doći i ranije. To što sam ovdje, za mene jest sreća. Veselila sam se susretu sa starim prijateljima i sa mladim umjetnicima. Ali je nesreća što nisam realizirala rad koji je trebao ići na Bijenale. No, nadam se da ću ga jednom realizirati."

Bila je u Beogradu u organizaciji Škole za istoriju i teoriju umetnosti i održala dve prezentacije. Jednu u Muzeju savremene umetnosti na Ušću, a drugu u Domu omladine. Začuđujuće mnogo mladog sveta je došlo da je vidi i čuje, kao da je virus Sanjine luksemburške popularnosti zahvatio i deo naše kulturne javnosti. A tamo, u Luksemburgu, od prošle godine slovi za jednu od najpoznatijih savremenih umetnica. Projekat Lady Rosa of Luxembourg mesecima je izazivao kontroverzna reagovanja jer je simbol slobode glavnog gradskog spomenika u Sanjinoj varijanti postao trudan. Naravno, sve u ženskom rodu. Taj rad je sa obimnom dokumentacijom (čitaj: polemikom) prezentovala u Domu omladine, a na Ušću smo videli i malo starija ostvarenja (od 1974. na ovamo).

"VREME": Ako su dosad kontroverzno primani vaši realizovani radovi, od slučaja s Bijenalom u Sao Paulu polemike izazivaju i nerealizovani?

SANJA IVEKOVIĆ: Sporni rad je trebalo da se zove Mis Hrvatske i Mis Brazila čitaju Žižeka i Čomskog. Ti sjajni veliki mislioci, zvijezde, odgovorili su na poziv za suradnju i poslali tekstove. Dosta se često dešava – barem je to moje iskustvo – da su značajni umovi spremni da učestvuju u umjetničkim projektima. I misice su pristale, te se rad trebao realizirati početkom godine. Leonida Kovač, kustosica koju je Ministarstvo za kulturu postavilo za selektora, delovala je zadovoljno što sam pristala da predstavljam Hrvatsku, svidjeo joj se projekat. Čak je i tekst napisan za katalog. Ona je već pisala o mome radu, rekla bih da ga cijeni, ali nenadano – došlo je do prekida suradnje. Razlozi mi još nisu poznati.

O tom slučaju piše Zvonko Maković u splitskom "Feral tribjunu".

I kustosica i Zvonko žestoko su negirali pretpostavku da su tekstovi Žižeka i Čomskog razlog otkazivanju suradnje, ali – kad se prebere po hronologiji – ne vidim šta bi drugo moglo biti. Oba teksta se odnose na 11. septembar, ali su oštre kritike američke spoljne politike.

Maković navodi da ste odbili da potpišete ugovor zbog stavke koja vas obavezuje da donirate Muzeju savremene umetnosti jednu kopiju rada.

Istina je da sam odbila da potpišem ugovor. Smatram da uloga Muzeja suvremene umjetnosti i sličnih institucija treba biti u poticanju produkcije i pružanju umjetnicima prilika za izložbe, u produciranju i sakupljanju djela. Umjetnici u Hrvatskoj, a sigurna sam i ovdje, na rubu su egzistencije. Tržište za suvremenu umjetnost ne postoji i muzejski otkupi su jedine prilike da bar na kratko umjetnici riješe sopstvenu egzistenciju. Ugovor koji me je obavezivao da doniram rad učinio mi se nevaljanim. Ne vidim zašto bih bila prisiljena donirati – to mogu učiniti svojom voljom, a osim toga ugovor je stigao nakon već usmeno mi saopćene odluke o storniranju projekta. Učinio mi se donekle kao ucjenjivački i nije mi padalo na pamet da na to pristanem. Mislim da je kustosica sa tim i računala. Ali u "Feralu" je profesor Maković pokušao na mene da sruči krivicu za prekid suradnje.

Maković spominje i Branislava Stojanovića i Milicu Tomić...

I to ne punim imenom, već: stanoviti Branimir i Milica iz Beograda.

... i kaže da su njih dvoje internacionalizovali i ispolitizovali slučaj. Otkud oni u toj priči?

Voljela bih da Zvonko obrazloži zašto mu smetaju reakcije koje dolaze iz vana, iz Beograda ili bijelog svijeta, zašto se podrška meni i mišljenje vanjskih umjetnika i stručnjaka smatra napadom na državne strukture. Kustosica čak govori o kampanji protiv nje osobno.

Marina Gržinić je iz Ljubljane inicirala podršku međunarodne umjetničke javnosti, ali očito da još nismo naviknuti niti skloni prihvaćati i podržavati civilne incijative. Pa nisu valjda samo neki stručnjaci i autoriteti bogom dani da ocjenjuju.

A s Milicom i Tršom i inače komuniciram, pa sam ih obavijestila o slučaju. Sretna sam da imam prijatelje i suradnike koji cijene moj rad kako u Beogradu tako i u Ljubljani, Berlinu, Njujorku... Znalo se da treba da nastupim u Sao Paulu, mnogi su se veselili projektu, pa je razvoj događaja izazvao šok: radi li se to o cenzuri?

Spočitava mi se da sam kasnila s projektom, što uopće ne stoji. Pa realizirala sam i mnogo veće i mnogo kompliciranije radove. Dvadeset godina sam na sceni i nikad nisam bila u situaciji da nešto ne dovršim zbog, recimo, nesposobnosti. Plan snimanja je bio dogovoren, tako da su svi koji me poznaju zaključili da mora biti da sam cenzurirana.

Maković vas stavlja u društvo neimenovane umetničke veličine, možda se radi o Edi Murtiću...

Pretpostavljam.

... i govori o razmaženosti umetnika socijalističkim periodom. Zatim kaže da sad kad se traži da donirate jedan rad – vi odbijate. Jeste li razmaženi?

Zapanjuje skoro policijska preciznost kojom on iznosi podatke. Sigurno bi naveo nagrade kao dokaz da sam bila miljenica vlasti, ali nijednu nikad nisam dobila. Nisam se tužila zbog toga, niti smatrala da moram dobijati novce i ateljee. Nisam to ni tražila.

Ne vidim na koji bih način mogla biti razmažena. Govori li Zvonko to o klasičnom staljinističkom modelu državnog umjetnika? Pa to mi se svakako čini nedovoljno referentnim.

U prepisci sa glavnom urednicom "Ferala" Heni Erceg zamolila sam je da objavi odgovor Marine Gržinić koja je za Makovića Marina iz Ljubljane. U načelu je pristala, ali, pošto je tekst bio na engleskom, tražila je da ga prevedem i skratim. A na upit koliko da se skrati, nikad nisam dobila odgovor i tekst nije objavljen. Kao ni pisma čitalaca, kojih je bilo puno.

Snežana Ristić, Radonja Leposavić