Nuspojave:
Povratak Šicera

Upravo bi ljudi, koji su onoliko naricali zbog "Avnoja", mogli prvi da padnu na grudi svojoj mađarskoj nacionalističkoj sabraći koja još ne može da se opepeli zbog Trijanona

Iz raskošne i burne istorije vaskolikih vojvođanskih ilegalaca – ne misli se na one po studentskim domovima – do sada je nedvosmisleno najpoznatija ona parola kojom se tvrdi da "student nije zapalio žito", šta god svi mrski šiceri ovoga sveta tvrdili... Kako god bilo, Narodnooslobodilačka Borba je razrešila ovaj sukob pobedom Naših na domaćem terenu, istorija je šicerima presudila, onako, baš istorijski strogo, pa danas više – ako ćemo pravo – i nije tako važno ko je i zašto zapalio žito: sve je to, druže, bio sastavni deo jednog dijalektičko-materijalističkog procesa, od Jakobsfelda do Vladivostoka... No, da ne komplikujemo, da se ne ljuti zabasali deo čitalaštv(et)a, kojem već izbijaju graške znoja usled vrtoglavo, a uzaman, pojačanog lučenja preopterećene žlezde shvatnjače: pređimo "k stvari".

Panonska tradicija ilegalisanja žilavija je nego što su mnogi mislili, pa tako, eto, nedavno u mnogim inače tako idiličnim severnobačkim mestima (Kanjiža, Horgoš, Hajdukovo, Palić, Subotica etc.), između salaša i mrkova, rindflajša i paprikaša, osvanuše plakati, samozatajno lišeni potpisa Autora, na kojima se, na mađarskom, lamentira nad "tragičnim datumom" kada je, pre osamdeset i dve godine, tzv. Trijanonskim ugovorom Mađarska – kao ratni gubitnik – ostala bez dve trećine teritorije koju je imala u sklopu crno-žute monarhije, uključiv jakako i Vojvodinu. Anonimni pisac podseća na godišnjicu kada je "ugovorom naša domovina gurnuta u blato" i poziva sunarodnike da se "na dostojanstven način prisećaju tog žalosnog dana". Na plakatu su takođe, kao rečita ilustracija narečene tragičnosti, prikazane i mape današnje Mađarske i one kakva je postojala do gubitka rata, raspada viševekovne srednjoevropske Monarhije – koju su onako divno i strasno, s podjednakim žarom, opevali njen ljubitelj Štefan Cvajg i njen intimni, gotovo nekako bračni mrzitelj Robert Muzil... – i Trijanonskog ugovora, koji je označio kraj polumilenijumskog postojanja bečko-peštanskog melting-pota, te otužni istorijski trijumf principa "nacionalne države" tj. onoga što je lucidni Ištvan Bibo s predobrim razlozima nazvao "male, bedne istočnoevropske države", ne isključujući ni svoju suženu domaju iz ovog lirskog opisa... Čim su plakati pročitani, prevedeni i dojavljeni Tamo Gde Treba, oko ovog obnoćnog ilegalisanja grupe nepoznatih entuzijasta nadigla se politikantska dževa umerenog intenziteta, u kojoj su čak i neke vojvođanske stranke sa principijelnim i razložnim pristupom "nacionalnom pitanju" gromko zatražile od političkih predstavnika vojvođanskih Mađara da se Odlučno Ograde od ove Drske Provokacije, iznova potvrdivši žilavo pravilo da su u ovom delu sveta – gde se, kao kakvi ugljenisani ražnjići, načičkaše jedna drugoj za vratom ovolike biboovski bedne a monumentalno drečave i drčne državice- pripadnici etničkih manjina samozaljubljenim većinama vazda Unapred Sumnjivi, i da treba stalno da budu u pripravnosti da se za nešto izvinjavaju i od nečega "ograđuju", baš kao da mogu i moraju da budu (sa)odgovorni za ama baš svaku budalu koja se kiti njihovim nacionalnim imenom... Hja, eto novog dokaza kako ni dobronamernost nije nikakva garancija posedovanja pameti. Jer, da (političke) pameti ima, ne bi se jedna, iz ekskluzivno "naciocentričnog" ugla razumljiva, žalost za Prošlim Svršenim Vremenom odmah zgroženo i gromopucatelno proglašavala "teritorijalnim pretenzijama" i "istorijskim revizionizmom", podsećajući tako svojim manjkom društvene inteligencije na one notorne srpsko-hrvatske turbopatriote koji uporno brkaju famoznu "jugonostalgiju" sa fantomskim težnjama za "obnovom" mrtve, sahranjene i glogovim kocem milion puta probodene Jugoslavije: naprotiv, nostalgija je, samom svojom prirodom, uvek žal za onim što se definitivno nikada neće vratiti (nešto kao žal za mlados'), pa otuda "patriote" svih boja mogu mirno da spavaju! Podjednako kada su u pitanju SFRJ i K. u. K. monarhija, makar i u nekom džepnijem izdanju. Proš'o je taj voz, voleli ga vi ili ne. Čak su i šine i pragovi u međuvremenu povađeni. I to je, po svemu sudeći, jasno čak i onim nacionalno prenadraženim đilkošima što su lepili plakate po sokacima palićko-horgoške peščare, umesto da se podnapiju tamošnjeg moćnog belog vina, pa da bluzerski elegično i kotrljavo tandrču u cimbal o Tužnoj Nedelji, dok onaj metafizičko-suicidalni panonski pesak prekriva šorove i s vetrom fijuče kroz odškrinuta vrata čarde.

Sve su lamentacije nad "nepravednim granicama" – koje su u banalnoj nacionalističkoj imaginaciji ama baš uvek nepravedne isključivo na "našu" štetu – danas tek Preklanjski Snegovi, zanimacija za zagubljene: jedni nariču zbog Trijanona, drugi kukaju nad "avnojevskim granicama", treći se kenjkavo žale na "meki trbuh" u koji im se uselila Bosna... I sve to poprima upravo groteskni oblik onda kada se Domoljupci podžaveljaju međusobno, jer je u samoj srži Domoljubnog Uma nastanjena nekakva samozaglupljujuđa i samozaslepljujuđa tvar, koja im ne da da bestrasno uporede svoje postupke, vrednosti i težnje s onim koje imaju Drugi. Pa onda tako, recimo, vojvođanski DSS-ovci – a to je, da podsetim zaboravne, ona stranka koja se posestrimila s karadžićevskim SDS-ovcima, tim čuvenim pacifistima i humanistima opšte prakse, kojima je duboko odvratna svaka pomisao na Nasilnu Promenu Granica – nadigoše daleko najveću larmu zbog onih plakata, nanjušivši u tom podsticanju paranoje nekakav politički ćar. A upravo bi ti ljudi, koji su onoliko naricali zbog "Avnoja", mogli prvi da padnu na grudi svojoj mađarskoj nacionalističkoj sabraći koja još ne može da se opepeli zbog davnog Trijanona, jer ih spaja isti "pogled na svet", dirljiva bratska Banalnost. A sve to šareno domoljubno trunje onako skupa i na gomili, sa svim tim patetičnim likovima vlažnih očiju kereće zagledanih prema peštama, beogradima, zagrebima ili čemu već, nije vredno ni jedne čaše onog zlaćanožutog belog vina iz Peščare, uz koje se može provesti život vredan življenja, dok se miris teške zaprške i zvuk cimbala sa radija valjaju ulicom, mešajući se s krikovima životinja iz palićkog zoološkog vrta, s vapajima stvorova koji su osuđeni na suživot sa dvonošcima, što, kad bolje pogledaš, i nije bogznakakva opcija za trošenje svog jedinog zemnog vremena.

Teofil Pančić