Paravojne formacije i MUP Srbije:
Srce tame

Na čelu gotovo svih paravojnih formacija bili su ljudi s kriminalnim dosijeima poput Arkana i već ranije angažovani po liniji državne bezbijednosti, mahom u inostranstvu, ali i u zemlj. Znatan dio "vojničkog" potencijala nalažen je u podzemlju – kako među ortacima "komandanata" tako i u zatvorima – godina ratovanja za tri godine robije

Paravojne formacije nisu novotarija nastala u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Srpske i bugarske komite u Makedoniji i na Kosovu početkom prošlog stoljeća, razna južnoamerička vojnopolicijska udruženja, njemačke omladinske i veteranske organizacije za naoružavanje i obuku između dva rata, cio spektar vojski i pokreta u Africi i Aziji – sve je to dobro poznato. Mada je vojni značaj paravojnih grupa zanemarljiv, njihov političko-propagandno-psihološki uticaj na ratove i poratne prilike u bivšoj Jugoslaviji još se ne da sagledati. Jer, kako je svojevremeno rekao Kapetan Dragan Vasiljković, "nije postojala niti jedna paravojna formacija, a da nije bila pod kontrolom Vojske ili Policije".

KAKO JE POČELO: Nezadovoljni pokrajinskom i republičkom vlašću, "samoorganizirala" se sredinom osamdesetih grupa uticajnijih Srba iz Kosova Polja i Prištine – Miroslav Šolević, Kosta Bulatović i Boško Budimirović i drugi. Nisu pripadali "strukturama", ali nisu bili ni daleko od njih: žalili su se na albanski pritisak, javašluk i korupciju, prijetili iseljavanjem sa Kosova...

Izgledalo je da je službena Srbija zatečena: godine 1981. kosovsko pitanje je bilo otvoreno, a da nikakvo suvislo rješenje nije bilo na pomolu. Jedino izvjesno bilo je to da će u frakcijskom obračunu unutar Saveza komunista Srbije (SKS) situacija na Kosovu igrati jednu od ključnih uloga.

Službe državne bezbijednosti – tadašnjeg SUP-a Srbije i SFRJ – po prirodi posla nisu mogle a da ne zamijete grupu Srba sa Kosova. I još nešto u istom kontekstu: morale su i da prepoznaju pobjedničku i gubitničku frakciju u partijskom sukobu koji se spremao..

Negdje 1985. obrela se kosovopoljska grupa Srba kod Dobrice Ćosića, tada neke vrste disidenta, koji će poslije reći: "Oni su se žalili na svoj položaj i ja sam im savetovao da napišu peticiju i iznesu svoje zahteve."

Peticiju je 1986. potpisalo 50.000 ljudi na Kosovu.

Ovakvo što za ono vrijeme nije bilo beznačajno: 2. aprila 1986. policija privodi Kostu Bulatovića. Međutim, u Beogradu politički vjetrovi mijenjaju smijer – uskoro će tadašnji predsjednik SKS-a Ivan Stambolić biti prozvan zbog svoje politike prema Kosovu. Uglavnom, grupa sa Kosova ponovo je u Beogradu, ponovo kod Ćosića. Ovog puta Ćosić telefonira Dušanu Čkrebiću, predsjedniku Predsjedništva Srbije. Čkrebić prima Šolevića, Bulatovića i drugove u Skupštini. Kaže im da su sad "na pravom mestu", što da se povlače po nekim podrumima.

Šoleviću, Kecmanu, Budimiroviću i njihovom udruženju Srba sa Kosova tada je krenulo: mediji ih prate, oni mitinguju, mašu barjacima, putuju; u direktnoj su službi frakcije Slobodana Miloševića.

Za ovu se organizaciju kosovskih Srba, svakako, ne može reći da je bila paravojna formacija. Međutim, neke od karakteristika budućih paravojski već se tada mogu uočiti. Prva je ta da se, pod navodnim samostalnim djelovanjem, u osnovi obavlja posao za nekoga na način da se taj za to ne može formalno optužiti. Sam metod, dalje, temelji se na premošćavanju institucionalnih ograničenja i diktiranju pravila igre sa "terena" – onaj protiv koga su te aktivnosti uperene stalno je zatečen i nije im u stanju parirati u okviru starih pravila političke igre. Konačno – ali nipošto na posljednjem mjestu – državna bezbijednost je tu da prati, savjetuje, snabdijeva informacijama, "pravilno" usmjerava, određuje koga od političkih oponenata treba na mitinzima prozivati i zbog čega, financira i, uopće, obezbjeđuje logistiku. Javna bezbijednost pak ima tek nešto veću ulogu od pukog reguliranja prometa i javnog reda i mira.

LJUDI SA STRANE: Nakon Srbije na redu je bio Miloševićev "antibirokratski" pohod na Vojvodinu i Crnu Goru. Možda i na ostale republike bivše SFRJ, što se tada nije moglo ustanoviti. Međutim, Šolević, Bulatović i drugovi više nisu dovoljni: u Novoj Pazovi "samoorganiziralo" se 1989. društvo "Sava", a tamošnji maloprivrednik Mirko Jović stiče nacionalnu slavu.

Od tada na mitinzima ima sve više pojedinaca i grupa koji izgledaju kao četnici iz filmova Veljka Bulajića i koji se povremeno koškaju s policijom kako bi ona postupila po naređenju – ako uopće smije – kao na mitingu u Podgorici 1989. Cilj svega toga su beskrajne rasprave u "forumima" na temu tko to bije narod i na kojim se "mladi i lijepi" "antibirokrati" (Momir Bulatović i Milo Đukanović nekad davno) penju stepenicama vlasti. Osobe iz ove skupine, sa formalnim sjedištem u Novoj Pazovi, nazivaju se u to vrijeme "ljudi sa strane".

Pored katalizatorske uloge, dakle, tu je još jedna karkteristika budućih paravojnih

formacija: držanje kroz infiltraciju na uzdi novonastalih političkih stranaka. Nova Pazova je rodno mjesto polovine tadašnje srpske opozicije – iz Srpske narodne obnove (SNO) Mirka Jovića i Vuka Draškovića nastaće Srpski pokret obnove Draškovića i Vojislava Šešelja, a iz njega opet Šešeljev Srpski četnički pokret...

PRAVI POČETAK: Eksport "antibirokratske revolucije" završio se fijaskom 1989. Uostalom, i Milošević je odustao od namjere da zamijeni J.B. Tita posvetivši se svim Srbima svijeta.

Poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (april – maj 1990) na redu je bila prekompozicija SFRJ. U Kninu je, 17. augusta 1990, policijska stanica odbila poslušnost centrali u Zagrebu; prethodno je Srpska demokratska stranka Jovana Raškovića i Milana Babića u dogovoru sa Hrvatskom demokratskom zajednicoma Franje Tuđmana sprovela svojevrsnu "mini antibirokratsku revoluciju" i preuzela vlast u dobrom dijelu tamošnjih srpskih općina u kojima je na izborima pobijedio Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena Ivice Račana.

Pobuna srpskih policajaca u Kninu izbila je zbog promjene republičkog ustava, a kao povod uzeto je stavljanje "šahovnice" na šapke. Poslije pompeznog Tuđmanovog pokušaja da povrati kontrolu nad kninskom policijskom stanicom, u Kninskoj krajini, te oko Gračaca, Obrovca i Benkovca postavljene su barikade. Započela je "balvan revolucija".

Policajci u Kninu nastavili su raditi svoj posao – uglavnom na barikadama. Po svom vođi, samostalnom inspektoru Milanu Mili Martiću, steći će naziv "martićevci". Umjesto ministarstva unutrašnjih poslova u Zagrebu, proglasili su da je za njih nadležno savezno ministarstvo u Beogradu. Ministrar unutrašnjih poslova general Petar Gračanin starao se, po sopstvenom priznanju, da Srbi iz Knina postavljaju seoske straže i da se organiziraju za otpor. U stvari, "situacijom na terenu" upravljao je operativac Službe državne bezbijednosti MUP-a Srbije Franko Simatović Frenki; prema kasnijim priznanjima krajiških funkcionera, upravo ih je on savjetovao gdje da postave barikade i kako da se ponašaju. Pored njega, na ulicama Knina su se, s vremena na vreme, dale vidjeti i grupe kratko podšišanih mladića, ponekad sa šajkačom, koji su, s karakterističnim beogradskim akcentom, tvrdili da su Srbi sa Kosova pristigli u pomoć.

Martićevci su od augusta 1990. do proljeća 1991. imali dvije uloge: propagandno-psihološko-organizacijsku i borbenu.

Prva je bila u stvaranju psihoze ratnog stanja koju su pospješivali trapavi pokušaji hrvatske policije da oduzme oružje rezervnog sastava policije. Kontrolirajući prostor od Slunja do Vrlike i od Donjeg Lapca do Benkovca i Obrovca, martićevci i Srpska demokratska stranka (SDS) dalje su podjelom oružja iz Srbije u frustriranom stanovništvu širili regrutnu osnovu. Ovo oružje, naravno, nije stizalo javno. No, tu je bila Služba: kamioni Matice iseljenika, na čijem je čelu tada bio Brana Crnčević, nerijetko su s brašnom prevozili municiju i oružje; u skladištima humanitaraca poput oca Filareta na beogradskom Sajmu viđeni su uz dugotrajno mlijeko i minobacači kal. 82 mm; u Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju (SKPJ) penzionirani generali doživljavali su drugu partizansku mladost i kao pitanje časti da što više naoružaju svoja rodna sela iz magazina TO-a Srbije; samostalni "poduzetnici" kao što je Željko Ražnatović Arkan gledali su i sami da nešto zarade na preprodaji; Simo Dubajić iz Knina proslavio se sklapanjem poslovnog aranžmana sa Crvenom zastavom da bi preprodavao lovačke karabine...

Mada se sve odvijalo prilično kaotično i često se nije znalo tko šta čini, Franko Simatović koordinirao je sitauciju na licu mjesta, a Mihalj Bracika Kertes, ministar za narod i dokazani "jogurt revolucionar" iz Novog Sada, usklađivao je ove aktivnosti s Miloševićevom politikom. Vojislav Šešelj i Milan Paroški, opet, bili su tu da šovinističkim govorancijama i podstrekivanjem ("Ko vam kaže da ovo nije vaša zemlja, ubijte ga kao kera pored tarabe", selo Jagodnjak u istočnoj Slavoniji, proljeće 1991) stvore situaciju neminovnog krvoprolića.

Druga, borbena uloga martićevaca započela je 26. februara 1991. u Pakracu. Smatrajući se dovoljno organiziranim i jakim, zajedno sa aktivistima SDS-a, razoružali su 16 hrvatskih policajaca. No, ovog puta su iz Zagreba stigli "specijalci" MUP-a Hrvatske. Martićevci su se našli u rasulu; spasila ih je JNA postavljajući svoju prvu tampon-zonu. Službenoj Hrvatskoj su poslije toga apetiti porasli i njen tadašnji predsjednik Franjo Tuđaman donio je odluku da krene na Krajinu. Na Plitvičkim jezerima 1. aprila 1991. ponovo su se sukobili hrvatski policajci i martićevci. Pala je prva krv: u okršaju su poginuli Nikola Vukadinović Baja iz Titove Korenice i pripadnik MUP-a Hrvatske Josip Jović. Poslije puškaranja, martićevci su se povukli ostavljajući nekoliko desetaka zarobljenika među kojima je i kasniji predsjednik Krajine Goran Hadžić.

ZLATNO DOBA: Kapetan Dragan Vasiljković rekao je da je došao u Knin 4. aprila 1991. Nije bio sam. S njim su stigli i Major Fića, Žika Crnogorac i još nekoliko instruktora iz Službe državne bezbijednosti MUP-a Srbije. U barakama bivše Omladinske radne akcije u Golubiću formirali su bazu za obuku. Od polaznika se regrutira jedinica za dejstva po cijeloj Krajini nazvana Knindže. Kasnije će mnogi od njih nastaviti karijere u sadašnjoj Jedinici za specijalne operacije (JSO) MUP-a Srbije ili "frenkijevcima", kako su ih zvali po njihovom prvom komandantu, već pomenutom Franku Simatoviću Frenkiju.

Knindže su formalno bile dio MUP-a Krajine. Njihove vođe – od Kapetana Dragana pa nadalje – vezane su za Službu državne bezbijednosti Krajine, a zapravo SDB MUP-a Srbije. Pored ostalog, zadatak im je bio i da za račun Miloševića kontroliraju kninske lidere. U jednom je trenutku 1991. godine tadašnji predsjednik Krajine Milan Babić, upravo iz tih razloga, ukinuo krajišku Službu državne bezbijednosti. Međutim, tek poslije urgiranja kod Slobodana Miloševića isposlovao je povlačenje Kapetana Dragana iz Knina; Frenki Simatović je, kao neprikosnoven, ostao.

Taktika Kapetana Dragana i Frenkija Simatovića sastojala se u iznenadnim udarima po određenim točkama koje je držala hrvatska policija. Nakon njihovog zauzimanja ili se čekala JNA da postavi "tampon-zonu" (Glina) ili je, ako je to struktura stanovništva omogućavala, uspostavljana krajiška vlast (Dvor na Uni, Kostajnica, Dubica).

Mnogo složenije bilo je u istočnoj Slavoniji. Srpsko stanovništvo ne samo da je bilo izmiješano sa ostalim nego nisu postojali ni "kninski potencijali" – administrativno sjedište, apsolutna nacionalna dominacija, mali broj komunikacija koje su se lako dale kontrolirati itd. Zato se od početaka 1991. "vojno krilo" SDS-a ojačavalo iz MUP-a Srbije. Tu su razni likovi zapaženi još u društvu "Sava" iz Nove Pazove – sada su se predstavljali kao Beli orlovi Mirka Jovića ili Šešeljevi četnici itd. Svoju promociju imaće prilikom sukoba sa MUP-om Hrvatske u Borovu Selu 3. maja 1991, kada je poginulo oko petnaestak hrvatskih policajaca i kada se Šešelj javno hvalisao da je riječ o njegovim ljudima.

VRIJEME KOMANDANATA: Svim paravojskama je, na ovaj ili onaj način, komandovala Služba. Međutim, organizacija i vođenje njihovih akcija na terenu bili su mnogo složeniji nego što se to u pravi mah može pomisliti.

Na čelu gotovo svih paravojnih formacija bili su ljudi s kriminalnim dosijeima poput Arkana i već ranije angažirani po liniji državne bezbijednost, mahom u inozemstvu, ali i u zemljii: bili su dovoljno bezobzirni, spremni na sve, imali su svoje organizacije i u svako doba bilo je moguće odreći ih se.

Uz regrutiranje na terenu ljudi koji su tu, iz raznih motiva, vidjeli svoju budućnost, pravi "vojnički" potencijal paravojnih grupa nalažen je u podzemlju – kako među ortacima "komandanata" tako i u zatvorima – godina ratovanja za tri godine robije.

Nad paravojnicima u Krajini bdio je Frenki; instrukcije za Martićev MUP stizale su iz Beograda i sem za pojedine specifične akcije direktna kontrola nije bila nužna.

U istočnoj Slavoniji paravojne formacije ne samo da su kontrolirale buduću srpsku vlast već su je direktno i uspostavljale. Za to je bio zadužen Radovan Stojičić Badža, koji je kao visoki funkcioner MUP-a Srbije bio komandant tamošnjeg TO-a. Njemu je direktno podređen Arkan i mnogi drugi. Na ovom prostoru, međutim, kronično su nedostajli rezervisti bivše JNA – od trideset sedam pozvanih brigada trideset četiri su se raspale. Zato je istočna Slavonija prepuštena raznim pljačkaškim artelima ma kako da su se zvali i ma što da su radili: važno je samo jedno, da pucaju, odnosno da su tu prisutni kao kakva-takva deficitarna pješadija. Bilo je dovoljno da se prijave u bazu u Bubanj Potoku preko nekog od političkih eksponenata Službe (npr. Šešelja) i već su za koji dan bili pred Vukovarom.

Poslije Sarajevskog primirja (2. januar 1992) i usvajanja Vensovog plana, JNA se povukla iz Hrvatske, a njeno mjesto je zeuzela Srpska vojska Krajine (SVK). Od tada pa do 1995. paravojske će popunjavati njen broj; paravojni "komandanti" će u tom vremenu stvarati tamošnje svoje feude, poput Arkanovog u istočnoj Slavoniji, bogatiti se na preprodaji deficitarne robe, kapital stečen pljačkom investirati u Srbiji i tako graditi svoja poslovna carstva, sve držeći krajiške lidere na uzdi. Arkan im tako 1995, poslije sloma u zapadnoj Slavoniji, jednostavno nije dopustio da održe skupštinu u Belom Manastiru – argument su bili hekleri njegovih Tigrova.

U Bosni su paravojske upotrebljene 1992 – za pljačku, etničko čišćenje i razna nepočinstva. Arkan i njegovi u Bijeljini, razni "žuti mravi" u istočnoj Bosni, frenkijevci gdje je već trebalo... Potom se dobar dio njih ili povukao ili utopio u Vojsku Republike Srpske; ovdje nije postojala potreba da se ona razara kao JNA. No, kad god je trebalo, ponovno su se pojavljivali: napr. da ratuju za Fikreta Abdića i njegovu samoproklamiranu Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna kao pravi pravcati plaćenici.

EPILOG: Milošević se do kraja svoje vlasti nije mogao odreći paravojnih usluga. Zbog toga nimalo ne čudi što su njihovi "komandanti" i više šarže – Arkan je ključni primjer – i te kako urasli u policijski i politički establišment; u krajnjoj liniji, svi oni radili su na istom poslu. Otud nema ni čuđenja što se iz redova paravojnih struktura regrutirala cijela struktura privatnih vojski spremnih na sve, kao i raznih kriminalnih klanova. Poslije 5. oktobra fascinacija novog režima upravo MUP-om, državnom bezbijednošću i njenim tvorevinama kao jednim od Miloševićevih stubova vlasti, odnosno nedostatak političke volje da se upravo ovdje stvari raščiste do kraja, omogućila je ovim strukturama da i dalje zadrže dobar dio svojih pozicija.

Filip Švarm