Francuska - pobeda levice:
Pasija po Širaku

Predsednik je odigrao vratolomnu numeru: starom vladajućem timu poverio je novi politički program, što je prava pljuska biračima koji su u velikom broju izašli na birališta da kazne upravo tu vladu i njenog premijera Žan-Pjera Rafarena

Specijalno za "Vreme" iz Pariza

Burna sedmica u francuskom političkom životu općenito, i za predsjednika Žaka Širaka posebno, počela je katastrofalnim porazom vladajuće desnice na pokrajinskim izborima, kad je od 22 regije u kontinentalnom dijelu zemlje samo Alzas izbjegao pravi povodanj lijevih glasova, i nastavljena osnivanjem, u srijedu, vlade Rafaren III – i, sutradan navečer, Širakovim televizijskim obraćanjem javnosti, kad je ususprot svakom dobrom običaju demokratski nastrojenog sommeliera u stare vladine bačve pretočio novo vino, a završena u Podmoskovlju, gdje je francuskog predsjednika, kao prvog stranog državnika, Vladimir Putin proveo kroz ultratajni ruski svemirski i raketni vojni centar, Krasnoznamensk, gdje je, nekoliko sati bar, daleko od "buke i bijesa" s unutrašnje francuske fronte, mogao s ruskim domaćinom razmijeniti mišljenja o "velikoj politici". Tu se bar nema što Širaku ozbiljnije prigovoriti, bar ne od izbijanja iračke krize, unatoč galami mnogih "nezavisnih" medija (nezavisnih od Pariza, dakako, ne i od Vašingtona), u čemu prednjači pariški večernjak Le Monde, bolje reći ono što je od njega ostalo.

U obraćanju javnosti, predsjednik Žak Širak je odigrao uistinu vratolomnu numeru: starom vladajućem timu povjerio novi politički program, proistekao iz analiza rezultata prošlotjednih izbora, što je prava pljuska biračima koji su u velikom broju izašli na birališta da sankcioniraju upravo tu vladu i njenog premijera, Žan-Pjera Rafarena. Sankcionirali su usput i mnoge druge, uključujući i Valerija Žiskara d’Estena, bivšeg predsjednika Republike, tvorca "evropskoga ustava" i odnedavno "besmrtnika", člana Francuske akademije.

Nove orijentacije koje je Širak odredio – nakon što je obredno pohvalio dosadašnji rad vlade i naglasio kako je "čuo poruku" Francuza – zapravo su naređenja da se zaustavi s primjenom najspornijih reformi koje je pokrenula druga vlada premijera Rafarena.

NE MENJA TIM KOJI GUBI: Žak Širak

Ona je, naime, bila skresala posebne socijalne nadoknade za nezaposlene, ali Širak obznanjuje da se ta nepopularna mjera suspendira; vlada je htjela provesti reformu zdrastvenog osiguranja putem dekreta, izvan parlamentarne procedure, no Širak se založio za postizanje "nacionalnog sporazuma" oko tog važnog pitanja; i naposljetku, vlada je bila protiv otvaranja novih radnih mjesta ili novih budžetskih izdvajanja za mlade istraživače ili slobodne umjetnike, a Širak je zatražio da se cijelo pitanje "preispita"...

Ukratko, vlada je u minule dvije godine vodila ultraliberalnu politiku "svih azimuta", rekao bi slavni general, dočim Širak sada traži od nje da vodi računa o "socijalnoj koheziji", ili, kako je 1995. govorio u predizbornoj kampanji, o prevladavanju "socijalne frakture".

BESPOMOĆNI PREMIJER: U ponedjeljak po podne premijer Rafaren u Nacionalnoj skupštini podnio je izlaganje o općim političkim orijentacijama svoje vlade – i tom prilikom zatražio i, što je bilo za očekivati, dobio povjerenje – ali se ne pamti da u povijesti Pete republike slučaj bespomoćnijeg premijera: nakon historijskog poraza njegova tabora na izborima, ostavljao je dojam čovjeka koji još ima nekoliko poslića da posvrši prije nego što zatvori radnju.

Predsjednik je prišao kozmetičkim promjenama u vladi tako što je žrtvovao nekolicinu ministarskih pijuna ("Elizejski gambit"), većinom izvan kruga profesionalnih političara, te rokirao neke od ključnih figura: poslao ministra unutarnjih poslova Nicolaa Sarkozija u ministarstvo financija i pirvrede, ministra inozemnih poslova Dominika de Vilpena u ministarstvo unutarnjih, a iz Brisela pozvao Mišela Barnijea, evro-komesara za regionalnu politiku i reformu evropskih institucija, te ga postavio na čelo Ke d’Orseja, što je, sve skupa, u javnosti ostavilo gorki dojam da Širak ne želi "mijenjati tim koji gubi".

Ni ovo nije išlo tako lako kao na šahovskoj ploči. Sarkozi je pristao otići na "tanak led" u ministarstvo financija i privrede tek kad je dobio rang državnog ministra, jedini u vladi od 44 člana. Suza je bilo na sve strane, naročito na licima mladih supruga sredovječnih ministara, pa čak i odbijanja da se preda dužnost novopostavljenim "sretnicima".

Kritike pljušte s lijeva, što je bilo i za očekivati, jer je ljevica preuzela vlast čak i u onim pokrajinama u kojima se ne pamti da se ikada glasovalo za ljevicu – "Dva stoljeća desnice, toga je bilo dosta!", naslovljuje tako Liberation od prošlog vikenda reportažu iz pokrajine smještene uz obale rijeke Loare – a ima i onih s nešto dužim pamćenjem koji se "sjećaju" da neke regije, poput Donje Normandije ili Bretanje, nikada nisu bile pod vlašću ljevice još od vremena Vilima Osvajača.

Kritike dolaze i s desnice, pa zastupnik centrističkog UDF-a Andre Santini hvali, s prizvukom ironije, Širakovu "strastvenu optužnicu" protiv vlade "koja je u svemu griješila", i pokazuje, ako je to nekome bilo uopće potrebno, da su sve mjere koje je Širak nametnuo vladi zapravo iste one koje je preporučao njegov stranački čelnik Fransoa Bajru, tokom izborne kampanje.

Odluka da zadrži premijera Rafarena tumači se kao dokaz da je ova treća vlada od Širakove pobjede na predsjedničkim izborima imenovana temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, pa joj tako Le Monde ne proriče više od 100 dana života, dakle do očekivanog novog poraza na evropskim izborima u prvoj polovici lipnja. Idući Širakov premijer, ukoliko se potvrdi posljednja hipoteza, počeo bi dakle s kapitalom koji je oročen za svakoga premijerskog novajliju, a ne sa starim dugovima. A dotle, svi se nadaju da će i veoma sporna reforma zdrastvenog osiguranja nekako krenuti s mrtve točke, da se njome ne bi morala baviti neka iduća vlada, desna ili lijeva svejedno. Čak i jedan od socijalističkih prvaka, Loran Fabijus, drži da je ona "nužna", jer neće valjda da je desnica vuče sve do idućih parlamentarnih izbora i tako je kao vruć krumpir prepustiti novoj većini, koja će imati da bira između njenog ostvarenja – i posljedično – udaljavanja velikog broja glasača od sebe – i demagogije.

Jedna od posljedica zadržavanja premijera Rafarene u Matinjonskoj palači već je posve vidljiva: Širak je postao odgovoran za politiku vlade više nego ikada do sada, stvarni šef egzekutive, što znači da će se ubuduće i svi neuspjesi vlade stavljati isključivo njemu na dušu.

U RUKAMA LEVICE: Potvrdilo se ono što neki poznavaoci dugotrajne Širakove političke karijere nazivaju "dvogodišnjim prokletstvom". Prvi put je, kao premijer, u vrijeme Valerija Žiskara d’Estena, ostao na dužnosti od 1974. do 1976, drugi put, u vrijeme Fransoa Miterana, od 1986. do 1988. – u vrijeme prve kohabitacije – da bi kasnije, kao predsjednik Republike, uživao punu vlast samo od 1995. do 1997, jer se tada odlučuje raspustiti Nacionalnu skupštinu u kojoj ima solidnu većinu, da bi na parlamentarnim izborima njegova stranka izgubila a on morao imenovati socijalističkog prvaka Lionela Žospena za premijera – to je bila petogodišnja kohabitacija – i od 2002. godine, kad je trijumfalno pobijedio s 82 posto glasova, da bi dvije godine kasnije njegova stranka izgubila vlast u gotovo svim pokrajinama.

Širak se ponovno našao u okovima kohabitacije, ali ovog puta s vlastima na lokalnoj razini, koje su gotovo sve u rukama ljevice, i koja neće dugo čekati da ih pretvori u laboratorijske retorte u kojima će pripremati i testirati svoje "nove ideje", svoj još nepostojeći alternativni program u perspektivi velikog izbornog okršaja za tri godine – predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

"Vanjska politika Francuske se ne mijenja. O njoj ponajviše odlučuje predsjednik Republike i sve dok sam ja na tom mjestu, ona se neće mijenjati", izjavio je Širak, sjećajući se, može biti, pred put u Podmoskovlje, dobrih starih vremena kad se toj svojoj ustavnoj ingerenciji mogao u potpunosti posvetiti, prepuštajući nemirnu unutarnju frontu premijerima, tim idealnim "dežurnim krivcima" u institucionalnoj mreži francuske Pete republike.

Frano Cetinić