EKSKLUZIVNO:
Autobiografski zapisi Džonija Štulića

Od ovog broja "Vreme" će ekskluzivno objaviti autobiografske zapise Džonija Štulića, svojevrsni amarkord jednog od najznačajnijih muzičara bivše Jugoslavije

Glavni junak aktuelnog dokumentarca Sretno dijete Igora Mirkovića, posvećenog muzičkom novom talasu s početka osamdesetih, je Branimir Džoni Štulić, kontroverzni frontmen nekadašnje kultne novotalasne grupe Azra. S tim što u filmu Štulić zapravo nije prisutan. Odbio je da se pojavi pred kamerama, tako da, umesto njegovog svedočenja, savremenici pričaju o njemu i Azri. Sudeći po filmu, ispalo je da se priča o jednom popkulturnom fenomenu koji je odredio odrastanje čitavih generacija u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo vrti oko njegovog odsustva, zanimljivijeg i uzbudljivijeg od prisustva ostalih aktera tadašnje muzičke scene. Danas, tačno trideset godina pošto je napisao Balkan i dvadeset godina pošto je prvi put napustio Balkan i nastanio se u Holandiji, o odsustvu Džonija Štulića i njegovom "potpunom koncentrisanju na odbijanje", ispleten je čitav mit. Manje ili više prisustvovali smo izdaji načela zbog kojih je navodno krenula u rokenrol avanturu većina novotalasnih prvoboraca, ali Džoni je odbio da nam priušti to zadovoljstvo. To je i razlog što Mirković njegov slučaj naziva "posljednjom nedovršenom pričom novog vala".

Na stranu obožavatelji, ali dok je bio prisutan, Štulić je nekako bio manje zanimljiv. Sem s početka karijere, nikad nije bio sasvim prihvaćen od medija. Što je snimao bolje ploče, zaključno sa fenomenalnim Krivim srastanjem, dobijao je sve gore kritike. Nekako je previše pesama napravio, previše je albuma snimio, previše pričao o politici, psovao, previše filozofirao, previše mu je bilo stalo do toga što je radio, previše je bio težak, prgav, tvrdoglav i nestrpljiv. U prvom naletu 1980–1983. snimio je i objavio ukupno čak sedam albuma, od kojih jedan trostruki i dva dvostruka. Boks set od sedam CD-ova Azre, uglavnom iz ovog perioda, bez njegova učešća upravo je objavio Siti rekords Željka Mitrovića, srpskog pinkoidnog medijskog mogula i verovatno budućeg vlasnika Kroacije rekordsa. Danas pesme zabeležene na njima zvuče kao sa druge galaksije. Nekonfekcijske i neprepričljive. Retko ih možete naći u etru.

Nakon erupcije energije i talenta s početka osamdesetih, Štulić je opsovao, okrenuo se i otišao u Holandiju. Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: "Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu…" Posle par godina, zadržavajući stalnu adresu u Beneluksu, vratio se i snimio još nekoliko albuma. Pesme su ovoga puta bile u sasvim novom registru, bez "energije pobune". "Iscurio je virus boje neba", priznao je, a ploče su sada nosile višak razočarenja i melanholije. Sevdaha, ako hoćete. Nad njima kao da je stajao koenovski moto: "Svaki čovek ima način da izda revoluciju – ovo je moj". Ali, kad se podvuče crta, ono što je jedino važno u svemu tome, i nije bila pobuna – i u "revolucionarnom" i u "antirevolucionarnom" periodu, Štulić je napravio neke od najlepših pesama domaće popularne muzike.

A onda se sve raspalo. U raspadu Jugoslavije, u kojoj je prodao milion ploča i u kojoj je odsvirao minimum dva sata u svakom mestu do koga je bilo asfalta, Štulić je odbio da odabere stranu. Izuzev jedne tihe posete Beogradu 1995, kojom prilikom je Komuna objavila par CD-ova nalik na Anthology Bitlsa – nije se više vraćao. Poslednje njegove fotografije dostupne medijima stare su skoro deset godina. U ovdašnjim i hrvatskim medijima tek povremeno se pojavljuje. Kada se oglasi, to je uglavnom kada ga novinari pozovu telefonom, a on im kaže da ga više ostave na miru, da ga interesuje samo fudbal, i još iskoristi priliku da otera u kurac ko mu se namesti. Ali ništa zato – novine s vremena na vreme objavljuju intervjue s njegovim bivšim devojkama, bivšim prijateljima, bivšim kolegama. Pre nedelju dana najtiražniji časopis na Balkanu, novosadski tabloid "Svet", preneo je iz hrvatske "Arene" povelik tekst o njemu i naslovio ga "Genijalni seronja". Poenta i zaključak većine novinskih napisa o Štuliću su u stilu "ludilo gospodina Štulića se nastavlja". Pa u čemu je ludilo gospodina Džonija?

Najpre u tome što je besramno odbio da profitabilno evoluira u ustašu ili četnika, ali i da danas bude nostalgičan za počivšom Jugoslavijom. Dalje, što je ostario bez grotesknog "Petar Pan sindroma", pa ne glumata okolo ocvalog pankera pokušavajući nešto na sitno da ušićari. I što usred glamuroznog kapitalizma kojem prisustvujemo tvrdoglavo odbija ogromnu lovu koja se meri desetinama hiljada evra za samo jedan nastup. A ko danas odbija lovu (bez koje se ne može)?

I ima li u ovom ludilu sistema? Kako za koga. Za onoga ko voli stih "kad kiša potjera narod sa ulice nekako joj se ljudskiji pričinja grad" – ima.

Međutim, kao najzanimljiviji i najintrigantniji aktuelni detalj, najčešće se uzima to što u svom holandskom "egzilu" prevodi, prepevava, ponovo ispisuje – kako god – prethrišćanske klasike, od Homera nadalje. Istina, gledano sa strane, ima u tome nečeg što podseća na bartlbijevsko "Ne", na Učelov slučaj perspektive, na Hauarda Hjuza, na slučaj Borhesovog Pjera Menara (u Institutu Pjer Menar Roberta Moretija uči se da se kaže "ne" na više od hiljadu predloga, do onih najbizarnijih do onih najtežih za odbijanje). U Beogradu je u izdanju Komune 1995. objavio svoj "prepev" Ilijade, koji je većina ocenila kao "genijalnu budalaštinu". Džoni je ipak, sledeći svoj kompas, nastavio dalje. Nije samo preveo Ilijadu i Odiseju. Preveo je i celog Tukidida i celog Herodota i Ksenofonta i Empedokla i Apolonija Rođanina. I nije samo prevodio stare Grke. Preveo je i Bhagavad Gitu i Lao Ceovu Knjigu o Taou, i još toga. I nije samo prevodio i prepevavao, nego je i "rapsodirao" – povest o Aleksandru Makedonskom i istoriju Balkana. Štulićev "Zbornik" je neobična balkanska Kalevala u kojoj su se, pored ostalog, našli Konstantin Porfirogenit, Ljetopis popa Dukljanina, Vasilije II Bugaroubica, narodne epske pesme, Krležine Balade, sećanja o Crnjanskom, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, Smrt Marka Kraljevića... Kaže da bi njegov holandski prevodilačko-prepevačko-rapsodsko-istorijsko-književni opus stao u nekih jedanaest brojeva – "kao nogometna momčad". Osim toga, Štulić je u petnaestercu ispisao i neku vrstu svog amarkorda – stihovanu zbirku autobiografskih zapisa i uspomena.

Ne bez zadovoljstva, Džonijeva Sećanja "Vreme" će ekskluzivno objaviti u par nastavaka. Prijatno.

Nebojša Grujičić

Džoni Štulić: Sećanja (1) KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI Na jesen početkom školske godine sedamdeset Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori A mi u znoju lica svog žicu promijenimo I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna Prsne opet se zastor navuče i jošte više Znoja prolije i po treći put nova popjevka Grune i opet meni žica pukne i ponovo Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja A početkom juna sedamdesetosme odemo U Vinkovce i stignemo popodne čekajući Da se pojačala i pozornica postave tek Dođu neka dvojica i zažele naše blanje Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine Trećerazredne bile oni se odmah lijepo Uozbilje i pokupe i da znate nijesu Bili u krivu bar ako danas mene pitate Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave Neizbodene i svakodnevne počeše se na Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se Grozno u nama prevarili i razočarali Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi A sedamdesetdevete hladne zime s bog te Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo Krcat je bio tako da sam kao sardina na Hodniku s gitarom četiri sata do belog Zagreba proveo ono što me je ponajviše Izluđivalo bile su dvije babe koje su Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako U crno zabrađene noseći veliku lutku Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u Slavoniju rista znači još par sati dulje od Mene u sedamdesetima stare žene sve od Trsta na nogama pa do onamo što su samo Italijani mislili o nama bog te mazo A kad smo već kod Talijana par godina prije Ovih događanja krene zagrebačka družina Studenata u Italiju proslaviti netom Završene studije na povratku dođu busom Na granicu pošto se duga povorka stvorila A tadašnji busevi nisu imali zahoda Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj Je bila sila uzme konzervu od koka kole Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani Carinici i ostali tamo složnu nadignu Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u Studio demo snimke puknuti uhvati mene Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta Postade jasno da se i za tisuću godina Nećemo složiti naravno snimke pokažu da Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije I po minute trajale a pedeset obrata Akorada su imale i to ne durova i Molova već pošto sam došao sa akustične Gitare dimova majeva suseva pluseva I pripadajućih minusa dok su te njegove Trajale pet minuta sa puke četiri harme A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš Smo neki bluz svirali znači svakih po minute Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio Sam se pa sam i toliko izdržao no danas Mi i na samu pomisao žuč proradi alo Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima Prvih par redova popunjeno ostalo prazno Budući sam ja već tad imao scensku obleku Tu koju možete vidjeti na omotu prve Ploče znači konobarske crne hlače od nekog Polimera koje su imale porub jer tako Su napravljene da se ne trebaju peglati čim Sam na pozornicu stupio diže se prvi red Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba Na hlačama jer ne samo da to nije novi val Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo Kazalište te neka mjesna skupina Krvava Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela Jugoslavija je uostalom to gledala tek Neposredno prije toga uvrijede se prljavci Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u Svlačionicu i velim Houri kako možeš Tako a on se izdere na me i pošalje me U pizdu materinu te se ja povučem a on Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu Imali a mi na turneji svirku opičili Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas Gitaru i ja onako nevezano po naški Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a Neša me krvnički pogleda i veli mater ti Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je Par tjedana potom videći Azru u Splitu na Gripama procijedio da je Azra avion Diže se diže i ode a baš tako je bilo Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi Jednoj koja nije imala dovoljno igrača Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije U grad i pita me ko si ti zapravo a ja Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si Profesionalni fudbaler a meni premilo Branimir Štulić 2004.