Vladan Sinđić:
Američki "bećari"

"Igre na nesreću"; "Vreme" br. 738

Poštovana redakcijo, pročitao sam ovaj tekst i stvarno me je oraspoložio. Trenutno sam u SAD, u zemlji koja, takođe, nije baš naklonjena "bećarima", ali onim oženjenim sa "mnogo", "malo" ili bez dece jeste. Ovde mislim na poreske olakšice, a o prilikama za zaradu koje pruža svakom pojedincu suvišno je govoriti. Ali sada da se vratim na temu teksta. Pre nekoliko dana razgovarao sam sa mojom cimerkom, Sandrom (kada je imala deset godina doselila se sa porodicom iz Perua), koja je po profesiji arhitekta (pripada staležu "young proffesionals") i čija je trenutna godišnja (bruto) plata 56.000 američkih dolara. Blizu 5000 dolara mesečno, od čega oko 2000 dolara mesečno mora da plaća državi i raznim zdravstvenim i socijalnim fondovima pa njoj ostanu "samo" tri somića. A zašto toliko? Zato što je "bećar" – živi sama, nema decu, nema stan ili kuću i sl. Kada bude imala nešto od toga, ili kada njen život počne da se kreće iz pravca "young proffesional" (čitaj bećar) ka pravcu "proffesional" (čitaj matorac), država će joj sve manje i manje uzimati, a davati joj sve više. Njena godišnja plata će da raste, verovatno do iznosa koje niko od nas neće u Srbiji zaraditi ni za deset godina, a davanja državi smanjivati (naravno, u procentima u odnosu na primanja).

Vladan Sinđić, elektronskom poštom