Nemačka:
Šreder – nova karijera

Nemačka iz Rusije već sada namiruje 35 odsto svojih potreba za plinom, a kada 2010, za trošak od šest milijardi bude gotov podmorski plinovod, njime bi direktno iz Sibira godišnje trebalo stizati 55 milijardi kubnih metara plina, dovoljno ne samo za oko polovinu nemačke godišnje potrošnje nego i za dalje isporuke Engleskoj i Francuskoj. Iz tih država stoga i nije bilo kritike na Šreder–Putinov posao, za razliku od reakcija iz neposrednog istočnog susjedstva Berlina

(Specijalno za "Vreme" iz Berlina)

„Šredera ne zanima plin nego ugljen", komentirao je ovih dana u Berlinu jedan konzervativni političar. Ugljen – Kohle – je u njemačkom slengu novac, lova, a aluzija se odnosi kako na novu karijeru bivšeg kancelara njemačke vlade (dobro dotirani položaj šefa nadzornog odbora rusko-njemačkog konzorcija za gradnju podmorskog, „baltičkog" plinovoda) tako i na poznate socijaldemokratske, danas ekonomski prilično anahrone simpatije za ugljen kao sirovinu, čije je subvencioniranje u očima opozicije bilo jedna od najkritiziranijih fiksacija crveno-zelene vlade.

DVE VESTI: Kroz tu primjedbu prosijava i ono što je iza kulisa možda najteži dio početnih koraka njemačke velike koalicije – muke oko uspostavljanja suradnje, o stvarnom povjerenju da se i ne govori, između crnih i crvenih koji su godinama bili politički i ideološki protivnici. Odjednom imati pozitivan odnos sa i prema onima s kojima su svađa i međusobno kritiziranje svakog koraka bili osnovni instrument političkog djelovanja padaju posebno teško u zadnjim redovima, u zastupničkim uredima i referadama ministarstava, u kojima se javna sloga šefova odjednom treba brzo pretočiti u operativnu praksu. Na višoj razini se, doduše, osim poneke šale u komentiranju Šrederove nove karijere među partnerima na vlasti pokušava zadrzati stil, posebno u redovima bliskim kabinetu. „Stav vlade je u tom pitanju sasvim jednostavan", komentirao je jedan berlinski list, "ona jednostavno inzistira na tome da stava nema." A Šrederova nasljednica Angela Merkel, po riječima njenog portparola, „ima doduše stanovito razumjevanje za pitanja koja se otvaraju u aktualnoj diskusiji, ali to nikako nije kritika Šrederovih planova." Samo opozicija i novine su se kritici „nove karijere" bivšeg kancelara odale bez ikakve zadrške.

„Malo koji političar je tako brzo kao Šreder stvorio kapital iz svog ranijeg posla, zaključio je "Frankfurter algemajne cajtung", a s jedva manje ironične veselosti reagirali su i mnogi drugi. Još prije par tjedana, kada se pročulo kako će bivši kancelar sjediti u upravnom odboru švicarskog medijskog koncerna Ringier, iako se radi o kući koja se po profilu može usporediti s konzervativno-desnim njemačkim Špringerom i iako je u opisu tog posla „korištenje kontakata bivšeg kancelara za otvaranje vrata na tržištima Istočne Evrope i Azije", novine su o planovima bivšeg premijera još pisale sa simpatijama. „Kuda bi medijski kancelar nego u medije, dobro došao u klub..."

Sada se čak nameće i pitanje nije li vijest o tom prvom poslu bila namjerno poslana u opticaj da bi se ublažio učinak druge. Jer, nitko ovdje nije zaboravio kako se energično bivši kancelar prije samo nekoliko mjeseci zalagao za rusko-njemački projekt. Ugovor o osnivanju North European Gas Pipeline Company (NEGPC) potpisali su Šreder i Putin u Berlinu samo deset dana prije prijevremenih izbora, 18. septembra. Tada su, doduše, u tom medijski visokostiliziranom događaju svi u prvom redu vidjeli tobožnju Putinovu „predizbornu pomoć" prijatelju; samo su bolje upućeni znali kakvu težinu za budućnost krije priredba u kancelarskom uredu... Svoje su potpise tom prilikom dali i šefovi koncerna EON i BASF, njemački suvlasnici zajedničkog poduzeća od kojeg 51 odsto pripada ruskom drzavnom Gaspromu.

POLITIKA I BIZNIS: V. Putin i G. Šreder

PLINSKI RAT: Njemačka iz Rusije već sada namiruje 35 odsto svojih potreba za plinom, a kada 2010, za trošak od šest milijardi bude gotov podmorski plinovod, njime bi direktno iz Sibira godišnje trebalo stizati 55 milijardi kubičnih metara plina, dovoljno ne samo za oko polovicu njemačke godišnje potrošnje nego i za dalje isporuke Engleskoj i Francuskoj. Iz tih država stoga i nije bilo kritike na Šreder–Putinov posao, za razliku od reakcija iz neposrednog istočnog susjedstva Berlina. „Da jedan političar iz svojih odluka izvlači osobnu korist suprotno je svim standardima demokratskih država... ali me ovaj slučaj nije iznenadio. Šrederov angažman u potpunosti potvrđuje naš prijašnji dojam da se ne radi o privrednom, nego o političkom poslu", izjavila je letonska predsjednica Vaira Vike-Frajberg za berlinske novine, s otvorenošću koja se u politici zapravo javno prakticira samo prema onima koji više nisu na vlasti. Kritika se u prvom redu odnosi na rutu kojom će prolaziti budući plinovod – kopnena bi bila jeftinija ali će morska biti nezavisnija. Zato su se riječi nezadovoljstva čule i iz Poljske, još više iz Ukrajine kroz čije cjevovode trenutno prolazi najviše plina za potrebe Zapadne Evrope. Kada podmorski plinovod jednom bude gotov, obje će ne samo izgubiti znatne prihode nego i zapasti u još direktniju zavisnost od Moskve koja je njihov glavni snabdjevač energentima, ali sada su i njoj samoj potrebni za dalji tranzit njenog proizvoda. Između Moskve i Kijeva „plinski rat" je već počeo – Rusija je najavila znatno povećanje cijena za Ukrajinu, ali vjerojatno baš zato što zavisi o cijevovodima na njezinom teritoriju, toj zemlji plin još uvijek prodaje znatno ispod cijena koje plaća Zapadna Evropa. Uopće, sve je u tom poslu, koji se zove privredni, zapravo politika – ukoliko i sama politika već nije postala privredom, odnosno obratno. Od vremena „narandžaste revolucije", koja je zapravo američki izvozni proizvod bez obzira na umotavanje u papir beogradskog Otpora, Kijev je snažno povezan s Vašingtonom. Prijestolnički list, "Vašington post" je u svakom slučaju također među kritičarima „Šrederove nove karijere", pozivajući čak njemačke birače da „razmisle o odnosima svoje zemlje s Rusijom". U tome svakako ima odjeka stare netrpeljivosti između aktualnog američkog predsjednika i bivšeg kancelara, ali je u prvom redu komentar na Šrederove vanjskopolitičke vizije u kojima je nesudjelovanje u iračkom ratu bilo samo metoda za ostvarivanje jednog dugoročnijeg cilja: ponovnog etabliranja Njemačke kao srednje političke sile sa svim odgovornostima, ali i pravima koja iz toga proizlaze. Državu s više od 80 milijuna stanovnika, najvećeg izvoznika na svijetu, vratiti na položaj koji joj je, vlastitom krivicom, nesretnim stjecajem povjesnih okolnosti za koje demokratski Berlin ne odbacuje odgovornost, decenijama bio uskraćen, više je nego samo vanjskopolitička vizija jedne vlade – to je projekt koji podržava cijela elita, barem ako se u to računa novčarska. Dio toga je bio i iskorak vlade Šreder–Fišer u traženju podrške za stalno članstvo Njemačke u Vijeću sigurnosti (ideja koju nova vlada vjerojatno neće gurati u prvi plan) kao što najavljuje i da će „poboljšati odnose s Amerikom koju je Šreder zanemarivao na račun Rusije", dok su simpatije Poljske već ponovno osigurane velikodušnošću Angele Merkel na posljednjem evropskom samitu. Međutim, „strateško partnerstvo s Moskvom" ostaje jednim od glavnih pravaca i njezine vlade. Formalno je, doduše, onaj koji se najviše suprotstavlja promjeni te doktrine Frank-Valter Štajnmajer, novi šef njemačke diplomacije i, kao bivši šef kancelarskog ureda, glavni „čovjek kontinuiteta" u odnosu na Šrederovo vrijeme. Ali, ne treba sumnjati da se u tom pogledu može dogoditi bilo što protiv nečije volje. Političku kritiku na Šrederov novi posao treba gledati iz unutrašnjopolitičke perspektive.

POŠTENO: Najoštrije su riječi čak stigle iz usta novog konzervativnog predsjednika Bundestaga, Lamerta, koji je bivšeg kancelara optužio za "nedostatak svakog političkog instinkta". No, sigurno je baš to ono čega bivši kancelar ima više nego mnogi drugi. Dugoročno snabdijevanje Njemačke energijom, nezavisno od američki kontrolirane zaljevske ili politički nepredvidive istočnoveropske regije, jedna je od materijalnih pretpostavki za berlinske strateške ambicije, pa dolaskom na čelo nadzornog odbora NEGPC-a Gerhar Šreder samo ostaje u blizini svog čeda. Privredni bosovi, uostalom, ne kriju oduševljenje. „Privreda u cjelini osjeća olakšanje, jer ovdje se radi o nacionalnim interesima i ogromnim poslovima. Gerhard Šreder na tom položaju može znatno pridonijeti da se štite zapadnoevropski energetski interesi na jednom vrlo važnom mjestu", komentirao je konzervativnima i velikoj privredi blizak dnevnik "Di velt". Na njegovim se stranicama našao i podrugljiv komentar u kojem se otkriva da istog poslodavca kao Šreder ima još jedan Putinov prijatelj, bivši major istočnonjemačke tajne službe Štazija, no taj je čovjek time samo unaprijedio svoju raniju karijeru. U Rusiji je počeo raditi brzo nakon pada zida, već 1990, kada je postao tamošnji predstavnik Drezdenske banke...

U međuvremenu, razne novine prenose i insajderske informacije iz Gasproma, po kojima je navodno bivši kancelar posao dobio još dok je bio na vlasti. U Berlinu se navodno razmišlja i o uvođenju kodeksa časti koji bi propisivao petogodišnji razmak između političke funkcije i lukrativnog položaja koji bi se s njom mogao dovesti u vezu, ali su sve to u prvom redu poruke za domaću javnost. S kancelarske plaće, niže od 200.000 evra godišnje, Gerhard Šreder će što se tiče zarade prijeći u milijunersku ligu. To može izazvati stanovitu gorčinu kod onih koji bivšeg kancelara dovode u vezu s vlastitim iskustvima iz razdoblja crveno-zelenih: bolnim socijalnim restrikcijama, smanjivanjem poreza za one koji najviše zarađuju ili s porastom broja nezaposlenih do povjesnih visina. No, s druge će strane sav budući Šrederov novac biti pošteno zarađen ne samo jer je plin prirodni nastavak ugljena i jer će on i na novom poslu raditi u nacionalnom, a tek usput i u vlastitom interesu, nego i jer mu predstoji mnogo teže okruženje od onoga što ga je imao na ranijem poslu. Mala pretpraznička šetnja po otmjenim berlinskim trgovinama i lokalima može dobro ilustrirati o čemu je riječ. KADEWE-om se do kasne večeri, ruku punih vrećica, pod krznom i zlatom, ljuljaju punašne žene ruskih bogataša. Njihovi muževi, s društvom koje nikad nije dovoljno mlado, dovoljno vitko i dovoljno plavo, vrijeme radije provode u Grunevaldskim restoranima, čiji su se ugostitelji brzo prilagodili običajima nove klijentele: votka se pije iz čaša za vodu, a hrana, od predjela do kolača, po ruskom običaju se na stol iznosi zajedno.

Lidija Klasić