Inicijativa specijalnog tužioca za organizovani kriminal:
Udarac u ekonomsku moć mafije

"Bez uništenja velike ekonomske moći nema uništenja organizovanog kriminala. Da bi se u toj borbi došlo do kraja, potrebna je ne samo osuđujuća presuda – znamo da kriminalci i iz zatvora vode svoje poslove – nego i zaplena imovine", kaže za "Vreme" Tomo Zorić, portparol Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal

BEZ ZAKONA GRAĐENO, BEZ ZAKONA RUŠENO: Zdanja Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića u Šilerovoj (Zemun)

Specijalni tužilac za organizirani kriminal Slobodan Radovanović prošlog je tjedna Ministarstvu pravde podnio zanimljivu inicijativu: da se u krivično zakonodavstvo unesu promjene kojima će se omogućiti oduzimanje nezakonito stečene imovine organiziranih kriminalnih grupa. Dva su ključna elementa u prijedlogu tužioca: društvena opasnost od krivičnih djela organiziranog kriminala, te činjenica da organizirane kriminalne grupe svoju moć vuku iz financijske moći koja se temelji na nezakonito stečenoj dobiti i da bez nje oni ne bi mogli u značajnom obimu vršiti svoju kriminalnu djelatnost, te tužilac predlaže da se u naše zakonodavstvo inkorporiraju rješenja talijanskog zakonodavstva koja su se pokazala kao vrlo efikasna u borbi protiv mafije.

"Bez novca nema ni organizacije, pa ni mogućnosti bekstva kriminalaca", kaže za "Vreme" Tomo Zorić, portparol Specijalnog tužilaštva za organizirani kriminal. "Izmene po uzoru na italijansko zakonodavstvo, koje je postiglo dobre rezultate u borbi protiv mafije svojim dobrim rešenjima za oduzimanje imovine stečene krivičnim delima, treba da uruše ekonomske imperije kriminalnih organizacija, jer bez uništenja velike ekonomske moći nema uništenja organizovanog kriminala. Da bi se u toj borbi došlo do kraja, potrebna je ne samo osuđujuća presuda – znamo da kriminalci i iz zatvora vode svoje poslove – nego i zaplena imovine", kaže Zorić.

TALIJANSKI UZOR: U talijanskom zakonodavstvu, kaže se u inicijativi tužioca Radovanovića, svatko za koga se primijeti da ima imovinu koja nije u skladu s njegovim prihodima, ima obavezu dokazati kako je do te imovine došao, legalno ili ne. "Imovina koja je nelegalno stečena i za koju ne može da se dokaže da je iz legalnih izvora, konfiskuje se kako od okrivljenog tako i od zaštićenog svedoka, što u stvari znači da je teret dokazivanja zakonitosti stečene imovine na okrivljenom za koga postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično delo organizovanog kriminala", navodi se u inicijativi.

"Javni tužilac u Italiji, zajedno s finansijskom policijom vodi finansijsku istragu o životnom standardu, finansijskim mogućnostima i imovini, ali i o poslovnim aktivnostima preduzeća i pravnih lica na čijem je čelu osumnjičeni za organizovani kriminal i proverava zakonitost porekla njegove imovine", kaže Zorić.

Po talijanskom zakonu javni tužilac (Procuratore della Repubblica) i šef policije (questore) mogu kao preventivnu mjeru zaplijeniti (staviti pod sekvestar) dobra za koja sumnjaju da su stečena mafijaškim zločinima ili da je u njih uložen mafijaški novac, radi pranja ili radi investiranja. Ako osumnjičeni vlasnik ne uspije dokazati zakonito porijeklo te imovine, ona mu se trajno oduzima (konfiscira) i zatim prodaje na dražbi ili daje u javne namjene.

Tužilac, odnosno kvestor ispituju i životni standard članova uže obitelji (roditelji, djeca, braća i sestre, kao i osoba koje su s njim u zajedničkom domaćinstvu živjele pet godina), ali i imovine fizičkih i pravnih osoba kojom bi osumnjičeni mogao raspolagati bilo direktno, bilo indirektno. Imaju pravo istraživati i u bankama i drugim novčarskim ustanovama, što znači da bankovni računi, police osiguranja itd. nisu zaštićeni tajnom, čime se – jasno – otežava pranje novca stečenoga kriminalom.

Poduzetnici odnosno samostalni profesionalci (advokati, notari itd.) koji ne mogu dokazati porijeklo kapitala ili imovine (pokretne i nepokretne) kojom raspolažu, a sumnja se da je kriminalnog porijekla, ostaju bez koncesija, upisa u odgovarajuće komore, zborove ili registre, dakle bez mogućnosti daljnjeg obavljanja javne djelatnosti.

NI IMOVINA ZAŠTIĆENIH SVEDOKA VIŠE NE BI BILA SIGURNA: Tržni centar "Kotobanja" Ljubiše Buhe Čumeta

Osuđeni su – i to je važno reći – deset godina nakon osude dužni odmah prijavljivati svaku promjenu vlasništva koja prelazi sumu od 20.000.000 lira, odnosno sadašnjih 10.329,14 eura.

Po talijanskom rješenju, javni tužilac – čija je procesna pozicija daleko drugačija od našeg tužioca, ali najavljuju se moguće izmjene zakona i u tom smislu – u svim fazama i instancama postupka može zatražiti privremeno oduzimanje imovine, u cilju osiguranja pokretne ili nepokretne imovine, ili novca, a odluku o privremenom oduzimanju donosi postupajući sudac. Kad postoji konkretna opasnost da bi imovina za koju postoji mogućnost da bude konfiscirana, mogla biti oduzeta ili otuđena, javni tužilac ili upravnik policije mogu predložiti nadležnom sudu mjeru prevencije: privremeno oduzimanje te imovine i prije suđenja. Rješenje o privremenom oduzimanju imovine čije zakonito stjecanje nije dokazano mora biti sudski potvrđeno u roku od deset dana, ali u slučaju složene istrage ta mjera može biti donesena i kasnije, u roku od godinu dana od datuma privremenog oduzimanja. I taj rok, međutim, može obrazloženom odlukom suda biti produžen za još godinu dana.

NAŠA STVARNOST: Beogradski tužioci za organizirani kriminal s talijanskim modelom nedavno su se upoznali na licu mjesta, u Rimu i Napulju, gdje su im kolege po borbi protiv mafije prenijeli svoja iskustva, zakonske okvire i metode, nakon čega je i uslijedila inicijativa tužioca Radovanovića. Čim je, međutim, vijest o inicijativi dospjela u javnost, naljutio se ministar pravde Zoran Stojković, koji je inicijativu nazvao "marketingom". Za razliku od njega, inicijativu za donošenje – kako glasi pun naziv predloženoga – Zakona o zapleni sredstava stečenih krivičnim delom, advokati koji su imali dodira s aktualnim procesima za organizirani kriminal u sudu u Ustaničkoj ulici nisu štedjeli riječi hvale i naglašavanja neophodnosti da se riješi problem – osim osude krivih – i oduzimanja imovine koja je stečena kriminalom, bilo da je to prodaja heroina ili šverca ljudima ili oružjem, na primjer.

Stvarnost u Srbiji pokazuje da problem postoji, i to ne ograničen samo na organizirani kriminal, već i na ratne zločine – za nadati se da će zakonodavac i tu dimenziju uzeti u obzir, s obzirom na činjenicu da je vrlo teško povući crtu između te dvije kriminalne oblasti. Bliska prošlost nas uči da su ratne zločine činile od države organizirane grupe, koje su pod krinkom patriotizma "oslobađale" civile od života i imovine. Upravo ovih dana, na suđenju optuženima za zločine u zvorničkom kraju 1992. godine, svjedok iz Kozluka (odakle je prisilno u Mađarsku deportirano više od 1800 Bošnjaka) kaže: "Samo iz Kozluka 150 priključaka za kombajne je odvezeno, iz hiljadu kuća šleperima se odvlačilo sve u Srbiju, sa ljudi je zlatno prstenje skidano, a odgovorni za to danas imaju fabrike i firme."

"U prvom talasu vojnih udara na podrinjski pojas najveća bogatstva prevezena su u Srbiju, počevši od velikog broja postrojenja u visokosofisticiranim tvornicama, pa do hiljada tona repromaterijala. Samo za jedan dan Arkanovi pljačkaši pod komandom Marka Pejića zvanoga Peja Ciganin, odvezli su iz Zvornika četrdeset i šest vozila marke mercedes, veliki broj kamiona tehničke robe iz Robne kuće Zvorničanka, sve pronađene BMW-e, opele, audije i kombi vozila", pisale su bosanske novine, konstatirajuću da je "u Srbiju samo za jedan dan kolona kamiona duga više od trideset kilometara odvozila rezanu drvenu građu". Momčilo Mandić, danas pritvorenik u Sarajevu, a donedavno "kontroverzni biznismen", u jednom je intervjuu priznao da je samo iz Vogošće ukradeno 2400 "golfova".

I drugi dosad procesuirani slučajevi pokazuju istu sliku i iste likove: Željko Ražnatović Arkan operirao je po Zvorniku, ali i po Slavoniji (silne količine slavonskog hrasta), odakle je – iz naftnih polja Đeletovci – zajedno s ostalom kriminalnom bratijom izvlačio tone i tone nafte. Suđenje za zločin nad šestoricom Srebreničana kod Trnova 1995. godine, u kojem su optužena petorica Škorpiona jasno pokazuje taj patriotizam oličen u pljački: Slobodan Medić Boca, 40-godišnji poljoprivredni tehničar, danas je ponosni vlasnik farme konja (i ovaca), s prihodima "od kojih može lepo da živi". Po vlastitom priznanju, 1993. godine u Đeletovcima, u vrijeme "kad je sociologija (sic!) vladala, para nije bilo", on kao komandant Škorpiona i njegovih "500 ljudi na plati" (a prilično i na nafti) dobijali su od 700 do hiljadu maraka mjesečno. U isto to vrijeme, građani Srbije u čije ime su se navodno borili, pa i suci koji im danas sude za zločin, imali su desetak maraka plaće!

"Ja sam 30 i nešto kuća kupio ili pomogao na izvestan način pojedinima", kaže patriotski Medić, objašnjavajući da je makinacijama s naftom "socijalu lečio i mnogima pomagao".

Njegov sudrug u zločinu Pero Petrašević danas u Šidu ima diskoteku uhougodnog imena "Pikaso" i jednu piceriju (i zaradu od 200 eura mjesečno!), treći ima kuću za koju nije siguran kolika je, "između sto pedeset i dvjesto kvadrata", četvrti ima ratno-invalidsku penziju od "pedeset i nešto hiljada" i kuću od sto četvornih metara...

Cijelo to društvo našlo se kasnije u bihaćkom kraju, kod Babe Abdića, sve sa Milanom Milanovićem Mrgudom (osnivačem Škorpiona), koji je i dalje izvan interesa nadležnih, ali i sa nekim haškim optuženicima poput Frenkija Simatovića, te Miloradom Ulemekom Legijom, čovjekom koji je već dobio (još nepravomoćnih) 20 godina zatvora za Ibarsku magistralu i 40 za ubojstvo Ivana Stambolića i atentat na Vuka Draškovića u Budvi. Ni njemu, niti njegovima također – osim par desetaka njemačkih maraka sudski oduzetih po glavi "izvođača" likvidacije Stambolića – u financijskom smislu se nije dogodilo svečano ništa, niti itko pita koliko nekretnina i koliko para je na računima procesuiranih i njihove bliže i dalje rodbine.

Nitko ni slavno odbjeglog Gorana Hadžića, koji je od napajanja na đeletovačkim naftnim poljima i još mnogočemu kupio vilu u Novom Sadu, nije pitao odakle mu novac (da ne zaboravimo, bio je mali skladištar prije rata), kao što se ne pita ni nedavno, na 20 godina zbog zločina na Ovčari 1991. godine, osuđenog Miroljuba Vujovića, koji je i dan-danas u Novom Sadu ponosni vlasnik lanca više od 20 trgovina...

Ta ratna bratstva, kako se jasno vidi iz svih postupaka koji traju u Ustaničkoj ulici u Beogradu, neodvojiva su od kriminalnih bratstava, koja se tek povremeno otvore pred očima javnosti, poput dvora Dušana Spasojevića Duće i Mileta Lukovića Kuma, ubijenih u cvijetu raskalašnog života zarađenog ubojstvima i otmicama u "Sablji" 2003. godine. Dvori su srušeni, mafijaške udovice traže odštetu od osam i pol milijuna eura, u protuvrijednosti – kako je "Vreme" već izračunalo – 171 kilograma čistog heroina, odnosno 427 "uličnog" heroina. Što je najgore u toj priči, velika je vjerojatnost da će odštetu i dobiti, s obzirom na to da onih koji su tu nakaradnu kućerinu, bazen, slike "velike", kamere i ostalo u zemunskoj Šilerovoj ulici najtežim kriminalom stekli, više nema, a da je država sasvim blesavo sve to porušila, umjesto da je cijelu tu priču riješila po zakonu. Ako je za utjehu, iz odštetnog zahtjeva bar će izostati jedan motocikl "Harley Davidson", s obzirom na to da je – po priznanju pravog vlasnika – isti vraćen.

Iz svega proizlazi nimalo marketinški zaključak: u zemlji u kojoj je mafija uzela toliko maha, neophodno je ugledati se na starije i pametnije u borbi s njom, Talijane na primjer, pa naći način da se bar naruši njena ekonomska moć. "Mora se naći neki modus. Nedovoljno je, međutim, samo ustanoviti da lice protiv kojeg se vodi krivični postupak za organizovani kriminal ima imovinu, već treba dokazati vezu između onoga šta je izvršilac stekao krivičnim delom i te imovine", upozorava advokat Ivan Janković, koji je stava i da se imovina ne bi smjela oduzimati prije pravomoćnosti osuđujuće presude, a prije tog trenutka imovina bi se mogla zaštititi, na primjer, sprečavanjem otuđenja imovine.

Inicijativa je sad na stolu Ministarstva pravde. U međuvremenu, do ovakve ili onakve odluke o njenoj sudbini – makar i samo iz marketinških razloga – nedostatak krivičnopravnog rješenja mogli bi ispuniti poreski organi. I za njih u talijanskom primjeru ima "štofa".

Tatjana Tagirov