Nemačka:
Perece i vino

Njemačka istodobno postaje sve bogatoja, ali je novac sve koncentriraniji. Samo deset odsto stanovništva raspolaže sa 47 odsto ukupnog bogatstva

Specijalno za "Vreme" iz Berlina

„3 eura", zatražila je gotovo postiđena konobarica za šalicu mlake crne tekućine iz velike termosice. Samo su voda i juha od krumpira bile besplatne, slabu kavu i loše vino je oko 800 delegata Kršćansko-demokratske unije (CDU) iz cijele Njemačke moralo platiti iz vlastitog džepa kada su prošlog tjedna došli na „mali kongres" u Maritim-Berlin, jedan od najnovijih, ali s rijetkom hladnoćom i ravnodušnošću uređenih otmjenih hotela glavnog grada.

PREMIJERSKE BRIGE: Angela Merkel suočena sa porastom broja siromašnih

„Nove vrijednosti", tako se zvala konferencija na koju je pozvala sama šefica stranke i vlade. "Kako standarde njemačke socijalne tržišne privrede iz razdoblja njezinog tvorca, konzervativnog ministra ekonomije i kancelara Ludviga Erharda, pomiriti s razornim uvjetima globalizacije", pitala se njegova „unuka" Angela Merkel, obrazlažući zašto je CDU počeo razmišljati o modernizaciji stranačkog programa. O detaljima bi se u iduće dvije godine trebala voditi intenzivna rasprava među članstvom, nakon čega će stranački stratezi prijedloge uobličiti u novu kršćanskodemokratsku liniju. Da će ona biti „tanka" ne treba, međutim, sumnjati; erhardovski standardi njemačke „socijalne trzišne privrede", u kojoj su neka prava zaposlenih – automatska usklađivanja tarifa ili zaštita od otkaza – gotovo podsjećali na socijalizam, bili su i prije stupanja na vlast velike koalicije, već za vrijeme crveno-zelene vlade, podvrgnuti strogoj „dijeti". Prošla su i vremena kada su stranke gostile i mazile svoje članstvo i delegate; besplatna kava i sendviči se na kongresima sviju stranaka serviraju samo još u, za bazu zatvorenom, „presse laungeu" – a ni tu više nema dijeljenja cigareta i skupih „suvenira"... Čak i posljednje utočiste berlinskog prijemskog obilja, predstavništvo pokrajine Bavarske u glavnom gradu, odnedavno je u večernjim terminima prešlo na perece i vino, ili u najboljem slučaju na slatku salatu od krumpira s dodatkom (ne obratno) „sira od mesa", neke vrste ekstravuršta (kobasice) koji zaista zahtijeva veliku dozu zavičajne ljubavi.

Tako čak i politička elita na vlastitoj koži počinje osjećati prazninu u gradskim, saveznom i pokrajinskim budžetima. No, što se stolovi na službenim prijemima više ne savijaju pod težinom obilja, treba žaliti iz drugog razloga: zbog preostale hrane koja se ionako već odavno ne baca, nego je dobrovoljni pomagači noću razvoze do tzv. stolova. Tu se u Berlinu i drugim njemačkim gradovima svakog jutra besplatno snabdijevaju siromašni, deseci, pa i stotine njih.

"STOLOVI": Svaki jedanaesti Nijemac živi u teškim materijalnim prilikama; 2.800.000 građana ove, po svim standardima još uvijek bogate države prima socijalnu pomoć, s kojom je zahvaljujući reformi Hartz 4, koju je donijela još Šrederova vlada, izjednačena i pomoć za nezaposlenost, a čak 1.800.000 onih koji žive ispod praga siromaštva i ne prima nikakvu državnu pomoć. U međuvremenu, širom zemlje postoji 540 takvih „stolova" za kojima se tjedno prehranjuje više od pola milijuna ljudi, a pravi bum bilježe i magazini s besplatnom odjećom i socijalne robne kuće u kojima se za bagatelu prodaje rabljena roba. U malom mjestu Grinbergu u bogatoj pokrajini Hesen, na primjer, organizatori su doživjeli pravi šok kada je nedavno otvorena socijalna stanica: umjesto očekivanih 40 korisnika, već u prvom kvartalu njihov broj je narastao na 150. Pri tome su beskućnici u manjini, najviše dolaze primaoci pomoći za nezaposlene Hartz 4, penzioneri, stranci... Analize pokazuju da takozvano prikriveno siromaštvo pogađa najčešće žene starije od šezdeset godina, samohrane roditelje, ali i mlade, djecu... Računa se da samo u Berlinu ima više od deset tisuća djece koja zaista gladuju. Odlazak u školu bez doručka, topli obrok jednom ili dva puta tjedno, o tome pričaju dječaci i djevojčice koji svakodnevno ručaju u Arci, jednoj od najpoznatijih berlinskih institucija te vrste. Osim besplatne tople hrane, djeca se ovdje igraju, druže, bave sportom... doduše, uz obaveznu molitvu prije jela, zbog čega neki i kritiziraju svećenika koji je otvorio klub i čija ideja se u međuvremenu već kopira i na drugim mjestima. Naravno, siromaštvo u Njemačkoj je relativno, i oni kojima je ovdje najgore žive daleko bolje od većine u Africi, pa čak i u nekim dijelovima istoka i jugoistoka Evrope, ali radi se o relacijama, kažu Irene Beker i Ričard Hauzer, stručnjaci zaklade "Hans Bekler" koja je nedavno izradila veliku studiju o siromaštvu. U njoj stoji i podatak da Njemačka istodobno postaje sve bogatoja, ali je novac sve koncentriraniji. Deset posto stanovništva raspolaže sa 47 posto ukupnog bogatstva. Čvrsta socijalna mreža iz vremena Erharda doduše još postoji, ali je postala znatno razređena. Sporo se mijenjaju i predodžbe u glavama. U zemlji koja se iz ratnih ruševina, najvećim dijelom sama i poslovičnom marljivošću svojih stanovnika, već u šezdesetima prebacila u široko blagostanje, još postoji kult rada (socijalna pomoć je, bez obzira na rastuću nezaposlenost posljednjih godina, i dalje društveno stigmatizirana, što je sramota posebno za stariju generaciju) iako u međuvremnu i mnogi koji imaju posao od njega ne mogu živjeti do kraja mjeseca.

I TO JE NEMAČKA: Prizor iz skloništa za beskućnike

NOVI SIROMASI: „Posljednjih dana pomišljam na samoubojstvo", priznao je novinarima tjednika "Cajt" arhitekta iz Bavarske. Akademski obrazovan bračni par u kasnim tridesetim, s dvoje djece, kućom kraj Minhena i stanom koji su kao investiciju za starost kupili u jednoj od novih pokrajina, drugi su tipičan primjer novog siromaštva. Muževljeva firma je propala, žena ostala bez posla, kuća je opterećena skupim kreditima, stan na istoku, gdje su tisuće nekretnina prazne, ne može se iznajmiti, a to je scenarij relativnog siromaštva na najvišoj razini. Uz klasičan obrazac siromaštva sa socijalnim korijenima uz imigracijsku pozadinu ili trajnu nezaposlenost koja se već prenosi i generacijski nakon što je ponikla iz nedostatka šansi i slabog obrazovanja, sve je češći i sasvim nov model – akademski obrazovani tridesetgodišnjaci bez posla koje još uvijek pomažu roditelji, pedesetgodišnjaci koji su zbog „racionalizacije" ostali bez posla, premladi za penziju, prestari za novo radno mjesto. Priča postaje sve kompleksnija, s malim izgledima na sretno rješenje.

Privredna perspektiva Njemačke u cjelini je nakon dolaska na vlast gospođe Merkel i njezine velike koalicije doduše bolja nego ikad u posljednjih sedam godina, knjige izvoznih poslova su pune, u šefovskim etažama velikih koncerna vlada optimizam, svi znaju da je privreda psihologija, ali od toga dobro živi samo burza. Vrijednost njemačkih akcija opet raste, indeks frankfurtske burze DAX dostiže visine koje su još lani bile nezamislive, ali stručnjaci upozoravaju da porast zaposlenosti – jedino što bi zaista promijenilo trend – ni to neće donijeti. Burza doduše reagira po svojoj logici: čim neki od velikih koncerna najavi „modernizaciju kroz racionalizaciju" kako se nazivaju masovna zatvaranja radnih mjesta kao nedavno kod Folksvagena ili Telekoma, akcije te firme strelovito skoče, ali njemačka politika je nijema.

Nakon što je završilo pokladno ludovanje, u katoličkom svijetu počinje vrijeme kajanja. Na pepelnu su srijedu predstavnici sviju stranaka održali svoje tradicionalne „političke pepelnice", ali ni posipanje pepelom nije moglo zamagliti nedostatak svježih političkih koncepata. Datum se čudnom koincidencijom poklopio s istekom prvih sto dana nove vlade, razdoblja u kojem je gospođa Merkel imala nesumnjive uspjehe na međunarodnoj sceni. Na unutrašnjoj je, međutim, dosad bila jedva prisutna, a glad, u svakom pogledu, i u Njemačkoj raste.

Lidija Klasić