VREME 792, 9. mart 2006. / VREME
In memoriam – Frano Cetinić:
Zbogom, Meštre
Redakcija "Vremena" pretrpela je još jedan gubitak. Umro je Frano Cetinić, urednik RFI-ja, saradnik našeg lista, koga smo smatrali prijateljem, koga smo zvali Meštre i Gosparu jer je to bio na onaj korčulanski i dubrovački način, i koji nas je obogaćivao svojom erudicijom, svojom preciznošću i svestranošću i preko koga smo upoznavali Evropu, parisku intelektualnu scenu i sve probleme evropskog istoka koji je poznavao bolje, preciznije i temeljnije od mnogih
|
Frano Cetinić je živeo između mediteranske otvorenosti po svome poreklu, beogradske protivurečnosti po prirodi stvari i evropske težnje za jedinstvom kultura po duhovnom opredeljenju. Na sva tri puta izabrao je najbolje putokaze koji su se ukrstili u njegovoj ličnosti. Mi smo to znali, i zato smo mu verovali.
Sada, kada s njim moram da se fizički rastanem, nameće mi se misao da se u njegovom duhovnom opredeljenju nameće broj tri. Budući da je bio osetljiv na savremene ideologije, na njihovu kobnu ulogu u XX i katastrofalne posledice koje već osećamo u XXI veku, želeći da sruši tri "svetske istine" modernog doba, preveo je tri važne knjige kao temelje našeg otrežnjenja: Suvarinovu biografiju Staljina, Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea Morisa Žolija i Bezansonovu knjigu Zla kob stoleća. Sve tri knjige govore o diktatorima i njihovim slugama. Sve tri nas uče da budemo na oprezu, jer su manipulacije ljudima večne, i jedino prelaze iz jednog oblika u drugi.
|
Da bi se kako-tako odupro ovom saznanju, Frano Cetinić je našao uporište u savremenim misliocima koji su svet shvatali kao jedinstvo suprotnosti, koje je začeto u staroj Grčkoj a nastavljeno u savremenoj Evropi, odnosno u njenoj – ne često dostignutoj – težnji za jedinstvom i kontinuitetom čovekove graditeljske misli. Zbog takvog osećanja nije bilo protivurečno što se oslonio na misli Ernsta Jingera, Denija de Ružmona i Kornelijusa Kastorijadisa. Prevodeći njihove knjige (neke u "Književnim novinama", neku u "Gradcu", a neke u "Feralu") hteo je da podvuče jednu večnu istinu – da savremeni čovek tradiciju mora shvatiti kao sponu među kulturama, a ne kao lance koji nas okivaju; da je tradicija biće koje pulsira uvek obnavljajući život, a ne sredstvo koje truje i ubija, da je tradicija eliksir, a ne plin.
Shvatajući te stare mislioce što nas podmlađuju kao dragocenu ostavštinu, Franu Cetiniću je bio veličanstven susret Miterana (čiju je, inače, jednu knjigu preveo) i Helmuta Kola – u času pomirenja Francuske i Nemačke – susret koji se dogodio u Vilfingenu, upravo u kući Ernsta Jingera! U tom simboličkom gestu Frano je video ostvarenje De Ružmonove ideje da će avantura zapadnog čoveka biti graditeljska, otvorena i uzvišena. Ali, takođe je znao da iz velikih ideja i dela potiču stranputice, ćorsokaci i "kružne razvaline". Na to ga je znakovito opomenulo NATO bombardovanje Srbije. To je smatrao neprimerenom arogancijom ravnom tolikim divljaštvima u istoriji. To ga je nateralo da javno – u Francuskoj, na francuskom radiju – digne glas u odbranu nedužnih u trenucima kada su mnogi levičari i desničari, humanisti i vizionari, avangardisti i postmodernisti, svetski ljudi i duhovna elita pognuli glavu na očigled jednoj katastrofi koja se događa između Atine, Rima i Beča, u tom trouglu evropske civilizacije. Zbog toga je Frano Cetinić bio odvažan da pokrene najveće francuske duhove modernog doba da ustanu u odbranu srpskog naroda kao dela evropske tradicije. Trebalo je ustati protiv jednog režima, a ne protiv jednog naroda! Razgovori na RFI-ju (Radio France Internationale) sa Kastorijadisom, Bezansonom, Vidal-Nakeom i Vernanom bili su glas trezvenosti, hrabrosti i otmenosti, glas koji je odzvanjao Evropom kao vodič protiv zablude.
Naša saradnja i prijateljstvo započeli su u odbranu jednog filozofa i pisca (Ernsta Jingera), nastavili se našom odbranom od nacionalista, neofašista i "Srba sa dna kace" (slučaj sa zabranom De Ružmonove knjige U zagrljaju đavla), da bi se naš zajednički put nastavio objavljivanjem knjiga Pjera Vidal-Nakea (Grčka demokracija u historiji), Alena Bezansona (Zla kob stoljeća) i Kornelijusa Kastorijadisa (Uspon beznačajnosti), koga je Frano Cetinić poštovao i kao čoveka i kao mislioca (bio je član Saveta Društva "Kornelijusa Kastorijadisa" u Parizu), budući da je u njemu video duhovni putokaz koji nije jedino stremio napred i samo napred, nego je video čoveka s dve raširene ruke, čoveka koji jednom čvrsto drži prošlost kao sećanje, a drugom doziva budućnost kao čudesnu fikciju. Ali – i ovo želim da naglasim – bio je Frano svestan i činjenice koja se već jednom u istoriji dogodila: naime, kada je Sula hteo da Rimu vrati slobodu, Rim nije više bio u stanju da je prihvati. Istorija je, avaj!, prepuna beznačajnosti – koliko da nesreća ne ide sama.
Branko Kukić
Antrfile: Milan Milošević
Rođen je 1947. u Blatu na Korčuli, a Stanko Cerović u nekrologu na RFI-ju svedoči da je tamo, u zavičaju, kad je nastupilo razočaranje u velike ideje u koje spadaju i socijalizam i Evropa, gradio kuću, koja deluje neosvojivo na krasnom mestu u Prižbi pored mora, i da je govorio: "Tu obalu držim, neka samo probaju da dođu!" Nakon gimnazije u Dubrovniku (1962–1966) studirao je u Beogradu na Filozofskom fakultetu, na Grupi za sociologiju, i bio aktivan učesnik studentskog pokreta 1968. U to vreme je blizak intelektualnoj levici i Praksisovcima koji na Korčuli tih godina drže letnju filozofsku školu. Kuća Cetinića u Blatu bila je stecište i sedište svetske intelektualne elite, beleži Stanko Cerović, to je bio jedan od najvažnijih kulturnih događaja u bivšoj Jugoslaviji toga doba – epohalna misao koja buja u kući Cetinića uz vino i sve najbolje što Dalmacija oduvek daje na način da je to ostalo nezaboravno za mnoge filozofe koji su tuda prošli. Školske 1983/84. godine, kao stipendista francuske vlade boravi u Visokoj školi za društvene studije, na postdiplomskim studijama kod profesora Alena Bezansona. Radi u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu. Godine 1986, iz Beograda, u kome je proveo zrelu mladost, oženio se i dobio sina, seli se u Pariz, gde, sve do trenuka kada ga je teška bolest sprečila, radi kao urednik za hrvatski jezik na Radiju Frans internasional. Mesec dana pred smrt kaže da se oseća dobro kad uzme makinu u ruke. Sarađuje s brojnim časopisima i još od studentskih dana s francuskog prevodi dela Borisa Suvarina, Denija de Ružmona, Kornelijusa Kostarijadisa, Alena Bezansona. Nije nežan prema francuskim "novim filozofima", za koje kaže da nisi ni novi ni filozofi. Protivi se novim simplifikacijama koje izjednačuju nacizam i komunizam. Evropa, njena istorija, način na koji se gradla i razgrađivala jeste predmet njegovog temeljnog interesovanja još od 1971. godine, kada je diplomirao na temu "Društveno-politički aspekti ujedinjenja Evrope". Tokom specijalizacije na Univerzitetskom institutu za visoke međunarodne studije u Ženevi 1977/78. upoznao se s velikim Evropljaninom, švajcarskim misliocem Denijem de Ružmonom i prijateljevao s njim. Osnivač je Jugoslovenskog veća Evropskog pokreta 1989. i, dve godine kasnije, Hrvatskoga vijeća Evropskoga pokreta. Od 1992. udaljava se od svake aktivnosti u okviru Međunarodnog veća Evropskog pokreta ili njegovih nacionalnih organizacija. Njegova knjiga Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 – Nazovi NATO radi umorstva, u izdanju nedeljnika "Vreme", slika evropske kontroverze. To štivo koje će i kad se zanemari sve drugo svedočiti o njegovom intelektualnom poštenju i o teško ponovljivoj literarnoj sposobnosti, znanju, renesansnoj svestranosti, načitanosti, asocijativnosti i duhovnom bogatstvu. Sasvim je primereno, a možda je i obavezno u ovakvoj prilici objaviti reprint bar dela takvog teksta. Milan Milošević
24. ožujka… (1999) 13h – Ručak u Closerie de Lilas, na uglu Bd. du Montparnasse i Bd. Saint Michel, sa Slobodanom Šnajderom – u daljem tekstu: Šac. Za susjednim stolom sjedi književnik Philippe Sollers. Loš predznak! "Prevodili smo ga", kaže Šac. "Mogli ste i bez toga tel-quel-oida što je do jučer branio kineski sistem logora, Laogaï", zaklopim najjačim argumentom, kako bismo mogli preći na veselije teme, prepoznavajući upravo u tom trenutku, preko "hrvatsko-faustovskih" ramena, Charlotte Rampling gdje ručava s mužem i sinom. Na jedan od ovih stolova, na vrhuncu patriotske mobilizacije u ljeto 1914. popeo se, kako bilježe kroničari, mladi Michel Leiris (budući književnik i etnolog ) i uzviknuo "Vive l’Alemagne!", što će izazvati manje kafanske i ulične nerede. Radost s kojom su se tada opraštali milijuni Evropljana od svojih najbližih, pred odlazak u "najveću evropsku klaonicu", uz neizostavni pozdrav "Do Božića!" – glavnom je temom razgovora sa Slobodanom. Ovdje je i Le Père Ubu – Alfred Jarry – provodio svoje dane i ostao zapamćen po tome što je, sjedajući pored jedne dame, iznenada izvadio revolver i pucao u ogledalo: "Gospođo, sada kad je zrcalo razbijeno, vjerujem da možemo porazgovarati." Među članovima bratovštine ovog "jorgovanskog majura", bila je još cijela jedna umjetnička trupa u sastavu: Leconte de l’Isle, Gautier, Zola, braća Goncourt, Mallarmé, Verlaine, Rimbaud, Apollinaire, Picasso, i drugi. Tu je, prema legendi, Lenjin igrao šah s Paulom Fortom, kad ovaj potonji ne bi na istom mjestu vodio večeri poezije, a prvospomenuti, zaboravivši na svoju devizu učiti, učiti i samo učiti, prelazio s nikad dokučenog empiriokriticizma Macha i Avenariusa na Daminu indijsku obranu – d4, Sf6, c4, e6… itd. ‘Jorgovanskom majuru’ je i Hemingway posvetio dio svoga opusa, dok je upravo tu Henry Miller provodio klišijevske ‘mirne dane’. Jedan od stalnih gostiju bio je i crtač i kritičar André Warnod, koji će izazvati skandal na salonu Nezavisnih kad, s Rolandom Dorgelèsom, bude predstavio djelo I sunce zalazi nad Jadranskim morem, prije no što bude priznao da je sliku naslikao… magarac. Atmosfera, dakle, primjerena radosnoj apokalipsi i priči o zračnim koridorima najavljene konfrontacije, koju Šac pripovijeda, naglašavajući strah od letenja koji ga je obuzeo dok je jutros letio od Zagreba do Pariza. "U svakom slučaju, promet je mnogo življi u suprotnom pravcu." Le Monde! Le Monde! Po izlasku iz Closerie de Lilas kupujemo na ulici od kolportera pariški večernjak koji je upravo tiskan. Na naslovnoj stranici: "NATO objavljuje rat Srbiji!" NATO nije objavio rat Srbiji, inače sve ostalo u ovom naslovu je strogo točno. U dopisu iz Washingtona prenosi se jučerašnji Clintonov govor: "Što bi se bilo dogodilo da se na vrijeme poslušalo Churchilla i ranije pružio otpor Hitleru? Koliko bi života, uključujući i američkih, bilo tako spašeno?" Bill kao Winston! Kaznena ekspedicija kao Drugi svjetski rat. Nakon što je istaknuo kako je vojna akcija "bila najmanje loša od svih drugih, još gorih opcija", Clinton je odredio prvi put i ciljeve akcije pod kodiranim nazivom Determination Force. "Naši udari imaju tri cilja" – pokazati odlučnost NATO-a da se suprotstavi agresijama, da se zaustave napadi predsjednika Miloševića na civile i, ako je moguće, da se oslabi sposobnost Srba za vođenje rata na Kosovu, smanjujući znatno njihov vojni potencijal. "Vi treba da odlučite jeste li suglasni sa mnom da Amerika, kao svjetska velesila, na pragu XXI stoljeću, ustane protiv etničkog čišćenja, kad imamo sredstva za to i saveznike koji će nam u tome pomoći… U našem je interesu da imamo – nakon onoga što se moglo vidjeti u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u hladnome ratu – ujedinjenu, nepodijeljenu i demokratsku Evropu, Evropu u kojoj ne bi bilo diktatura i koja živi u sigurnosti i miru, a ne Evropu rastrzanu etničkim čišćenjem" – rekao je Bill i okrenuo se k javnosti: "Pitajte se jeste li suglasni sa mnom, i molite se za naše mlade u odorama, muškarce i žene, koji će otići tamo uraditi ono što im ja, kao vrhovni zapovjednik, nalažem da urade." Dobra ilustracija sklonosti Amerikanaca ka križarskom ratu za "vrlinu", koju je još 1821, dakle in statu nascendi, dijagnosticirao John Quincy Adams, tadašnji državni tajnik, i od nje zazirao: "Posvuda gdje je istaknut, ideal će slobode i nezavisnosti na svojoj strani imati srce (Amerike), njene blagoslove i njene molitve. Ali ona neće ići tražiti u dalekom svijetu čudovišta koja treba uništiti." Čak i oni koji su podržali Clintona, kao senator John McCain, iznose kritike da je dopustio, da se kriza razvije i da nema jasne strategije. "Bombardirajmo, a poslije držimo palčeve" – kaže McCain. Analitičar iz Brookings Institution Ivo Daalder rezimira ove prve kritike: "Ova vlada nema nijednog stratega koji bi mislio na budućnost. Ne vidi dalje od jednog poteza i ne zanima je ništa dalje od medijskoga ciklusa koji traje 24 sata." 19h – Tribina u Galeriji "Le Lys", na otoku Saint-Louis, predstavljanje Šnajdera i njegova djela. Nikad dosad nisam pristajao ni na kakvu aktivnost u tom "Ljiljanu" – zašto ne "Tratinčica" ili "Božur"? Ni med cvjetjem ni pravice! – ali, pristajem ovaj put, ni sam ne znam zašto. Nešto prije 21h Maristela Veličković mi daje znak da mora otići. Priđem joj i kaže mi da joj je suprug, slikar Vlado Veličković, upravo telefonirao da je počelo bombardiranje Jugoslavije. Prvi međunarodni rat u Evropi nakon 1945! Za vijest o početku bombardiranja – koja je cijeli dan "visila u zraku", rekao sam, po povratku za stol, da je tužna. Jedan od gostiju tribine me prekine pitanjem: "A zašto bi to bila tužna vijest?" Rekoh da ću mu odgovoriti kad se predstavi i kaže gdje radi. "Jest, radim u hrvatskom veleposlanstvu, ali…" "Nema ali", zaklopi Šnajder i poentira: "Večeras, ovdje, u ovome gradu, ja sam hrvatski ambasador, a vi ste nitko i ništa." Jedan gost tribine manje, a Šac je požnjeo zasluženi aplauz na otvorenoj sceni. Nikada kao večeras, u ovom trenutku, nisam osjetio ono kovitlanje događaja okolo nas, i u nama samima, udio đavla o kojem je Denis de Rougemont pisao ratne 1942. godine: "Uhvaćeni kovitlacem naših svakodnevnih grijehova, osjećamo kako ponekad nastupi trenutak paničnog ubrzanja: to je on! Najednom, stvari se pogoršavaju i zamršuju, i vi ne znate zašto; postaju nerazmrsive, ne razlučujete više dobro od zla, lažno od istinitog, milosrđe od okrutnosti: on je taj koji je preuzeo igru u svoje ruke! On je taj koji izmišlja naše moralne sofizme, briše naše kategorije, pretvara ovaj uobičajeni grijeh u pomamnu ‘vrlinu’, u vrtoglavicu lažne nevinosti, u oduševljenje rušilačkom snagom. On je taj koji stvara bezizlazne situacije." Frano Cetinić: Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 – Nazovi NATO radi umorstva |
