Novo krivično zakonodavstvo:
Nevinost i osnovana sumnja

Problem je, međutim, u tome što vlast u našem sistemu tužioce vidi kao deo izvršne vlasti, a ne kao deo nezavisnog pravosuđa

PITANJE NADLEŽNOSTI: Centralni zatvor

Kao što se već uobičajilo u ovoj vlasti, i Zakonik o krivičnom postupku – u svakoj državi inače jedan od ključnih zakonskih akata – donosi se u odsustvu javne rasprave, koja bi zakonopisce uputila na najbolja rješenja. Naprotiv: kako ističe profesor dr Momčilo Grubač, čiji je komentar Zakona o krivičnom postupku iz 1977. godine (rađen s prof. dr Tihomirom Vasiljevićem) bio ključna literatura za generacije pravnika, nakon nepune četiri godine od izmjena Zakona, Ministarstvo pravde i Vlada Srbije uputili su novi tekst pred Skupštinu Srbije, nakon samo nekoliko mjeseci rada na Prijedlogu. Za razliku od našeg ministarstva, koje preko koljena lomi i ostale zakone koji reguliraju rad sudova i izbor sudaca i samu nacionalnu strategiju reforme pravosuđa, Talijani su svoj zakonik o krivičnom postupku iz 1989. godine radili punih 13 godina, a Portugalci 15. Prijedlog novog ZKP-a, ističe profesor Grubač, u mnogim će segmentima otvoriti velike mogućnosti za zloupotrebu i povećati rizik od neosnovanog krivičnog gonjenja građana.

"Reč je ne samo o potpuno novom Zakoniku o krivičnom postupku, već je u pitanju stvaranje jednog značajno drugačijeg modela našeg krivičnog postupka, tako da je njime predviđena najveća promena naše krivične procedure u periodu od poslednjih nekoliko decenija, koje su izraz prihvatanja najsavremenijih tendencija u savremenom krivičnom procesnom pravu, ali uz dosledno uvažavanje svih specifičnosti našeg pravnog sistema i potreba naše države", obrazloženje je zakonopisca upućeno parlamentu.

Najveća novost i potpuno drugačije od dosadašnjeg rješenja jest to što se napušta koncept po kojem istragu vodi istražni sudac, te će – u skladu s evropskom i svjetskom praksom – ubuduće centralna ličnost u istražnom postupku biti tužilac i policija. Problem je, međutim, u tome što vlast u našem sistemu tužioce vidi kao dio izvršne vlasti, a ne kao dio nezavisnog pravosuđa, što jasno proizlazi i iz prijedloga nacionalne strategije reforme pravosuđa, koju će poslanici u Skupštini Srbije raspravljati odmah po okončanju rasprave o ZKP-u. "Ukoliko bi tužilaštvo bilo zadržano u strukturi izvršne vlasti, onda bi ono moglo da bude samo jedna od ravnopravnih stranaka u postupku, jer bi u suprotnom izvršna vlast, preko tužilaštva, uticala na sudski postupak. Zbog toga je potrebno tužilaštvu dati veće garancije nezavisnosti", upozorava Društvo sudija Srbije, dodajući da se u poglavlju o reformi institucija povezanih s pravosuđem, kad su tužioci posrijedi, navodi da će oni dobiti veću samostalnost i biti oslobođeni političkog utjecaja, "što neće biti moguće ukoliko budu vezani za izvršnu vlast i budu 'pod upravnim nadzorom Ministarstva pravde koje nastupa ispred Vlade Srbije'".

Taj stav podupire i profesor Grubač, tvrdeći da mi još nismo dostigli dovoljan stupanj demokratskog razvoja, te je u našim okolnostima za zaštitu ljudskih prava primjerenija sudska istraga i istražni sudac od javnog tužioca i policije, koji mogu lako pasti pod utjecaj izvršne vlasti i naročito vlade. "Samo organ koji može da bude nezavisan, kao što je to istražni sudija, u ovoj našoj, još rovitoj političkoj i društvenoj klimi, može efikasno da bude garant individualnih prava građana", upozoravao je Grubač prije nego što je Prijedlog novog ZKP-a ušao u proceduru, dodajući da je opasno rješenje po kojem će policija i tužilac prikupljati dokaze u prethodnom postupku koji će kasnije biti osnovica za donošenje sudske odluke. Odnosno, policija priprema i servira slučaj, a sud na tako prikupljene dokaze primjenjuje pravo. "To znači da sud postaje samo transmisija za proglašavanje odluka koje u suštini ne pripadaju njemu, nego organima izvršne vlasti. To je onda kraj pravosuđa i pravosudne delatnosti", kaže Grubač.

Predlagač novog ZKP-a i nacionalne strategije reforme pravosuđa, međutim, ni sam nije siguran gdje bi stavio tužioce, u izvršnu ili pravosudnu vlast. Iz samog teksta Strategije, kako to primjećuje Društvo sudija Srbije, proizlazi da bi Visoki savet pravosuđa – vrhovno tijelo za izbor i imenovanje nosioca pravosudnih funkcija – u svom sastavu trebao imati dvije komisije, jednu za suce, drugu za tužioce, "što upućuje na zaključak da su tužioci deo pravosuđa, a ne izvršne vlasti, a što smatramo ispravnim". Sam predlagač ZKP-a, međutim, primjerice u članu 388. o žalbi, navodi da javni tužilac "može izjaviti žalbu kako na štetu tako i u korist optuženog", da bi u idućem stavu odredio da je "javni tužilac dužan da izjavi žalbu ako je sud doneo oslobađajuću presudu", bez obzira na stanje koje je utvrđeno u sudskom postupku.

Dok je s jedne strane novi ZKP ojačao poziciju tužioca i policije, s druge strane je smanjio prava građana u pretkrivičnom postupku. Primjerice, kad je riječ o prvom ispitivanju i pravu na branitelja. U članu 85. je tako propisano da "okrivljenom koji to zahteva, omogućiće se da neposredno pre prvog saslušanja pročita krivičnu prijavu, odnosno obaveštenje o krivičnom delu, ali posle čitanja, a pre saslušanja, okrivljeni ne sme razgovarati sa braniocem, sve dok ne bude saslušan"! Prosječni pravno neuki građanin, dakle, morao bi znati da može zahtijevati da pročita krivičnu prijavu prije nego što počne odgovarati na pitanja policije ili tužioca (i još da se nada da postoje tehničke mogućnosti da se njegov iskaz snima barem u audio, ako ne i u video-formi), ali se ne smije konzultirati sa svojim advokatom o načinu na koji će pri tom prvom ispitivanju iznositi svoju obranu, a i prvo ispitivanje će ubuduće biti dokaz valjan pred sudom. "Ranije je advokat imao pravo na tzv. poverljivi razgovor sa svojim klijentom, jednu kratku konsultaciju kad čuje zahtev za sprovođenje istrage, jer okrivljeni ne zna za šta je gonjen dok mu se to ne saopšti. E, sad je i to ukinuto ovim zakonikom o krivičnom postupku, tako da su prava okrivljenih i odbrane bitno redukovana", kaže advokat Rajko Danilović. Kad je o ovlaštenjima suda u odnosu na obranu riječ, također valja primijetiti da su ovlaštenja vrlo proširena, sve do izbacivanja i kažnjavanja advokata "koji narušava red" iz sudnice i mogućnosti da se rasprava nastavi i bez njegova prisustva ako se ocijeni da to "ne bi bilo štetno" za interese zastupanog.

Ono, međutim, što će u budućnosti posve sigurno izazivati brojne probleme, široka su ovlaštenja policije i sigurnosnih službi, koji su novim prijedlogom dobili znatno veći prostor za samostalnu primjenu brojnih mjera ograničavanja ljudskih prava građana, od nadzora i praćenja, ulaska u privatne stanove – točnije: ovlaštenja da "tajno uđe u tuđ stan radi postavljanja i održavanja prislušnih uređaja" – i druge prostore, kontrole pisama i ostalih načina komunikacije. Dosad je stan – kako to izričito kaže i Ustav – bio nepovrediv i jedini izuzetak je bio u situaciji kad je policija, po odobrenju istražnog suca (koji je i po novom propisu nadležan da donese rješenje o provođenju navedenih mjera, po prijedlogu javnog tužioca) mogla obaviti pretres stana, u taksativno navedenim slučajevima i uz prisustvo dva punoljetna svjedoka, dok će ubuduće biti dovoljno da postoje osnovi sumnje, a ne i osnovana sumnja da je netko počinio krivično djelo, što je ipak veći stupanj uvjerenja da je netko doista počinio neko krivično djelo. Radilo se to i ranije – javnost pamti otklanjanje prislušnih uređaja iz stana Vuka Draškovića, podsjeća advokat Danilović, te kaže da je strašno što se takva praksa sada i legalizira. "Znači, ne samo da je nedozvoljeno dozvoljeno nego je legalizovano i dozvoljeno. Znači, sad ono što se nekad radilo ilegalno, što se radilo kršenjem zakona, što se radilo nekom stihijom i svojom voljom bez kontrole, sad će biti donekle legalizovano, ništa drugo", kaže on.

Novi ZKP donosi i neke sasvim nove institute, dosad nepostojeće u našem krivičnom zakonodavstvu: prvo, mogućnost "nagodbe" okrivljenog i javnog tužioca o priznanju krivice. U sporazumu o priznanju oni se mogu suglasiti i o izricanju kazne koja, osim izuzetni, ne bi smela biti ispod zakonskog minimuma propisanog za krivično djelo koje je optuženi priznao. Tu su i nove odredbe koje se primjenjuju na organizirani kriminal, ali i na druga krivična djela: od toga da svjedok saradnik više neće biti oslobođen krivičnog progona i kazne u cjelini, kao što je dosad bio slučaj, do uvođenja instituta tzv. agenta provokatora i prikrivenog isljednika, mogućnosti sklapanja prijevarnih, tj. simulovanih pravnih poslova, kao i posve nova dokazna radnja – automatsko računarsko pretraživanje ličnih i drugih podataka u slučajevima točno određenih krivičnih djela. Riječ o automatskom pretraživanju već pohranjenih ličnih i s njima povezanih podataka i njihovom automatskom uspoređivanju s podacima koji se odnose na izvršeno krivično djelo i osobu koja se s njime može dovesti u vezu, kako bi se neke osobe isključile kao mogući osumnjičeni, a izdvojili oni o kojima se prikupe podaci koji daju osnove sumnje da su povezani s krivičnim djelom.

Zanimljivo je da je novim ZKP-om vrlo široko normirana i pretpostavka nevinosti. U prvom stavu člana 3. se navodi da će se "svatko smatrati nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom odlukom nadležnog suda", ali zakonodavac je našao za potrebno da to dalje razradi, pa u drugom stavu odredbe navodi da su "državni organi, sredstva javnog informisanja, udruženja građana, ličnosti iz javnog života i druga lica dužna da se pridržavaju pravila iz stava 1. ovog člana i da svojim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vređaju druga pravila postupka, prava okrivljenog i oštećenog, sudsku nezavisnost i nepristrasnost". Prekršiocima slijedi i kazna: istražni sudac ili predsjednik suda, ovisno o tome u kojoj je postupak fazi, izreći će javnu opomenu "koja se o trošku toga lica objavljuje u sredstvima javnog informisanja", a ako je zakonska norma prekršena na osobito težak način, a naročito ako se ocijeni da je posrijedi pritisak na sud i druge nadležne organe ili u cilju prouzrokovanja teških posljedica za okrivljenog ili oštećenog, fizičkom licu se može – uz javnu opomenu – izreći i novčana kazna do 150.000 dinara, a pravnom do milijun i pol. Ako počinilac ponovi prekršaj, fizičko lice se kažnjava s 300.000 dinara, pravno kaznom do tri milijuna, a svako slijedeće nepoštivanje odredbe povlači kaznu od 450.000, odnosno četiri i pol milijuna dinara "a svako novo obrazloženo rješenje o kažnjavanju se može o trošku kažnjenog lica objaviti putem sredstava javnog informisanja".

Ustavna odredba da niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravomoćnom presudom znači da okrivljenog ne treba smatrati krivim, ali nikako niti nevinim do pravomoćne presude, pisao je u već spomenutom komentaru ZKP-a 1977. godine profesor Grubač. "Takva presumpcija (nevinosti) ne bi odgovarala ni logici, niti stvarnom položaju okrivljenog u našem procesnom pravu. Pojam 'ne smatra se krivim' i pojam 'smatra se nevinim' nisu istovetni, i ti izrazi nisu samo različiti stilski obrti za istu misao, ili redakcijska omaška, već adekvatan izraz za konkretnu situaciju", piše Grubač i dodaje da je "zakonodavac pravilno uzeo da osim situacije 'kriv' i situacije 'nevin' postoji i treća situacija u kojoj može da se nađe okrivljeni, situacija u kojoj se pokazuje kao sumnjiv, koja je, za razliku od prve dve privremena i vodi konačno jednoj od dveju definitivnih".

Ovakvo ekstenzivno normiranje "presumpcije nevinosti" – koja je prvenstveno namijenjena sudu, a ne javnosti – vjerojatnije je odraz potrebe vlasti da spriječi kritički sud javnosti i da prijetnjom visokih novčanih kazni disciplinira one koji ne pristaju na šutnju do pravomoćnosti nekog slučaja, na koju – kao što je općepoznato – valja nerijetko čekati i silne godine.

Zakon će se u cjelini početi primjenjivati od 1. juna iduće godine, a Ministarstvo pravde je, kao i u slučaju mnogih već donesenih zakona, navelo da "za sprovođenje ovog zakonika nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu Republike Srbije", usprkos tome što upravo odgodu početka primjene obrazlaže potrebnim periodom za "adekvatnu pripremu svih aktera postupka za postupanje u novom normativnom ambijentu". Teško je povjerovati da ta adekvatna priprema aktera neće tražiti dodatni novac, ako ni za što drugo, onda za neophodnu edukaciju tužilaca koji će za godinu dana preuzeti sasvim novi i drugačiji posao.

Na sva ostala otvorena pitanja novog ZKP-a odgovarat će, nažalost, tek praksa koja će ispaštati nedostatak javne i stručne rasprave uoči formuliranja, kako je rečeno, najveće promjene naše krivične procedure u periodu od posljednjih nekoliko decenija.

Tatjana Tagirov